U izvještavanju o incidentima vezanim za rat, suočavanju sa prošlošću i pomirenju, o primjerima odobravanja, poricanja, umanjivanja ili opravdavanja sudski utvrđenih ratnih zločina, lokalni mediji u Bosni i Hercegovini često pristupaju ovim pitanjima veoma površno, čak i kad se radi o njihovom neposrednom okruženju ili području koje primarno pokrivaju. Iako su o određenom incidentu ili događaju izvijestili mnogi mainstream mediji koji publiku imaju s prostora cijele Bosne i Hercegovine, pojedini mediji u lokalnim zajednicama kojih se to direktno tiče, ignorišu određene vijesti ili činjenice ili ih pokriju prenošenjem često šturih saopštenja zvaničnih institucija.

 

O događajima iz rata, suđenjima za ratne zločine ili incidentima izazvanim nacionalnom ili vjerskom mržnjom izvještava se sporadično i često jednostrano u lokalnim medijima. Obilježavanje godišnjica počinjenih ratnih zločina ili izvještavanja sa komemoracija u lokalnim zajednicama, rijetko su prilika kada lokalni mediji, u mjestima iz kojih inače izvještavaju, ulaze u dublju analizu i daju više prostora i fokusa na značaj takvih događaja za ozdravljenje društva nakon rata završenog prije više od 26 godina. 

 

O suđenjima i presudama za ratne zločine, komemoracijama i o kulturi sjećanja se izvještava uglavnom kratko i u brojkama o žrtvama, a rijetko u smislu prenošenja svjedočanstava preživjelih. Iako mediji mogu da budu snažan instrument inkluzivne politike sjećanja, u praksi u BiH predstavljaju impuls zaborava a često su i u službi revizionizma. Svakako da je odluka i o tome šta se zaboravlja, ili o čemu se medijski ne izvještava, važan dio kolektivne etnonacionalističke politike sjećanja.

 

Urednici i urednice 12 lokalnih medija iz BiH su za Mediacentar Sarajevo objasnili kako su u informisanju svojih publika o ovim temama uglavnom oslonjeni na specijalizovane agencije koje se bave izvještavanjem o suđenjima za ratne zločine i tranzicijskoj pravdi, poput Balkanske istraživačke mreže (BIRN BiH). Iz analize sadržaja pojedinih lokalnih medija i razgovora sa urednicima, urednicama, novinarima i novinarkama, vidljivo je da se ovim temama, ali opet na nivou dnevnog izvještavanja, više bave javni od privatnih lokalnih medija. 

 

Razloga je više, a jedan od najvažnijih koji ističu je nedovoljan broj novinara i novinarki koji mogu posvetiti vrijeme i uz potrebne resurse otići na teren. Navode i nedostatak edukacije i novca za sistematičnija istraživanja, ali i uticaj lokalnih politika, te nezainteresovanost mladih da izvještavaju o ovim temama.  

 

„Mislim da mediji uglavnom izvještavaju u okviru svojih nacionalnih krugova i ništa izvan toga. Nedavno smo na primjer imali vijest kako je čovjek, Srbin iz Nevesinja, osuđen za silovanje Bošnjakinje 1992. godine. Ta vijest nije bila ni u jednom lokalnom mediju koji djeluje na prostoru nacionalno uglavnom homogenih sredina“, kaže Nikolija Bjelica Škrivan, novinarka portala Direkt koji izvještava o temama s područja Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Berkovića i Ljubinja. 

 

Vijest da je Sud BiH 11. aprila osudio na četiri godine zatvora Damira Miskina, zbog silovanja i seksualnog zlostavljanja žrtve bošnjačke nacionalnosti, na području Nevesinja u junu 1992. godine, objavilo je više medija u BiH i regionu, ali ne i lokalni mediji iz Istočne Hercegovine. Bjelica Škrivan vjeruje da bi situacija bila potpuno drugačija da je počinilac bio druge nacionalnosti. Tada bi, kako kaže, ta vijest u lokalnim medijima „odjeknula“. 

 

Ona podsjeća da ove teme zahtijevaju poseban senzibilitet, pristup, pa i znanje, te da u lokalnim medijima ne postoji kultura sagledavanja i kritike zločina sopstvenog naroda. Zbog toga se, dodaje, tim temama u lokalnim medijima pristupa selektivno i površno. Smatra da je takav pristup više štetan nego koristan.

 

 

Uoči obilježavanja 9. januara – Dana Republike Srpske kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim – provokacije i uvrede, pjevanje nacionalističkih pjesama, te veličanje ratnih zločinaca zabilježeno je u Janji kraj Bijeljine, Gacku, Foči i Prijedoru i nekoliko drugih mjesta u Republici Srpskoj. BN televizija iz Bjeljine, portal Info Bijeljina, te Kozarski vjesnik iz Prijedora nisu se bavili dubljom analizom događaja, uzrocima, niti posljedicama koje je incident izazvao. 

 

U Janji pored Bijeljine, u kojoj većinom žive Bošnjaci, 6. januara, pred pravoslavni Božić, nepoznati muškarac je iz kolone automobila, u sedam ujutro pucao pištoljem u pravcu Atik džamije, dok su vjernici izlazili nakon molitve. BN Televizija i portal InfoBjeljina objavili su vijest o događaju, te da je „policija pronašla počinioce“. Nije bilo članaka o tome na kakav način je taj incident uticao na povratnike, kakve su njegove moguće posljedice, ali i političke implikacije.

 

Urednik portala InfoBijeljina, Darko Lukić, kaže da se redakcija tog lokalnog medija, ograničenih resursa i kapaciteta, rijetko kada bavi analizama nakon nekih događaja. 

 

„Najčešće puštamo zvanična saopštenja institucija, prenosimo agencijske vijesti, kao i vijesti od većih, regionalnih portala“, dodaje on.

 

I mediji sa nacionalnom frekfencijom ovom temom su se bavili više na nivou izvještavanja o događaju bez posebnog osvrta na posljedice, dok su regionalni mediji poput Aljazeere Balkans i TV N1 kroz ovaj događaj tretirali prije svega pitanje kakve posljedice na povratnike u Janju može imati ovaj incident. O posljedicama ovog incidenta i odnosu medija prema njima pisao je i Ozren Kebo koji, između ostalog, navodi da „rutinski pokriti pucnjavu u Janji stvar je uredničke indolencije, one klasične medijske neodgovornosti koja ne prepoznaje značaj ni trenutka ni događaja“.

 

Na web stranici Kozarskog vjesnika, prijedorske javne medijske kuće, nije moguće naći vijest o tome da se glavnom ulicom tog grada, u noći 8. januara ove godine, skandiralo „Generale, nek je tvojoj majci hvala“. Okupljeni su pjevali i pjesme posvećene Ratku Mladiću, kojeg je Haški tribunal osudio za genocid i ratne zločine, iako je izmjenama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koje je donio bivši visoki predstavnik, negiranje ratnih zločina i veličanje ratnih zločinaca krivično djelo. Kozarski vjesnik je prenio saopštenje da su bošnjački odbornici u Skupštini Grada, zajedno sa nekoliko nevladinih organizacija i udruženja koja okupljaju Bošnjake, tražili od nadležnih institucija da se pronađu počinitelji. 

 

Na pitanje na kakav način lokalni mediji izvještavaju o temama ratnih zločina, tranzicijske pravde, kulturi sjećanja, direktor Kozarskog vjesnika, Nikola Motl, za Mediacentar Sarajevo kaže da tematika vezana za istraživanje ratnih dešavanja u smislu ratnih zločina nije tema kojom se fokusirano bavi taj medij. 

 

„Ne pridajemo veću važnost ovim temama niti se bavimo istragama. Sporadično prenosimo informacije drugih medija ali u manjem obimu“, kaže on i navodi kako se televizija, radio, web i novina koji djeluju u okviru te medijske kuće bave pitanjima povratnika i njihovih problema.

 

Drugi prijedorski mediji, poput portala Zamisli.ba nevladine organizacije „Centar za mlade KVART“ koji u fokusu djelovanja ima i kulturu sjećanja, tranzicijsku pravdu i memorijalizaciju, navode kako se trude „pokriti ove teme, posebno kada je nešto relevantno za samu prijedorsku regiju“. Novinarka Azra Berbić kaže kako teme ratnih zločina i tranzicijske pravde intezivnije pokrivaju pogotovo u susret važnim datumima kao što su godišnjice ili „Dan bijelih traka“. 

 

„Način izvještavanja o ovim temama se razlikuje od medija do medija u ovisnosti od toga ko im je vlasnik, ili – ako je riječ o javnom mediju – koje političke struje u tom trenutku imaju dominantan utjecaj. Nažalost, u entitetu Republika Srpska, vidljivo je neobjektivno izvještavanje posebno kada je riječ o temama ratnih zločina i genocida“, kaže Berbić i dodaje da je posebno u posljednje vrijeme vidljiv porast dominantne retorike negiranja zločina i glorifikovanja zločinaca podsjećajući na dominantan narativ političara u Republici Srpskoj, kojim se izmjene Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina ocjenjuju kao pritisak na političare u tom entitetu. 

 

 

Lokalni mediji donekle izbjegavaju izvijestiti o radnjama umanjivanja ratnih zločina i radnjama koje veličaju ratne zločine, bilo da se radi o grafitu na javnoj ili privatnoj površini ili pjevanju pjesama koje veličaju zločince. Mnogi se lokalni mediji ovim temama bave isključivo povodom obilježavanja događaja iz rata, a i u tim informacijama se često površno daju samo one koje se odnose na datum i mjesto događaja, broj ubijenih, poneko ime, te da li je neko za određeni zločin odgovarao.

 

„U manjim sredinama, gdje se svi poznaju, nije jednostavno čitati detalje optužnice, s ročišta ili detalje presude. Možda bi ih najlakše bilo ignorisati, ali onda postajemo saučesnici. Svako treba odgovarati za svoja (ne)djela, a naš posao je prenijeti istinitu i pravovremenu informaciju. Ostati profesionalac, držati se činjenica i zvaničnih podataka je imperativ“, kaže urednica na Radiju Konjic Amra Mušinović i dodaje da su odgovornost i uloga lokalnih novinara i urednika velike, a naročito da je važno ne nasjedati na dezinformacije, zloupotrebe poznanstava, i pritiske sredine.

 

„Mnogo je lakše izvještavati o nekome koga ne poznajete, niti poznajete nekoga od članova njegove porodice, nego o nekome ko živi preko puta vas ili vam djeca idu u isti razred“, objašnjava.

 

Rijedak je slučaj, kaže urednik na Radiju Srebrenica, Marinko Sekulić, da se teme o ratnim zločinima ili aktualnim incidentima vezanim za rat i međunacionalnu mržnju u lokalnim medijima ilustruju pričom svjedoka ili preživjelih obje strane. Navodi da obično, ako se prenose svjedočenja, to je samo jedna strana. 

 

„Mislim da nema dubljeg ulaska u temu, uglavnom su to jednostrane priče, ponekad i tendenciozne sa neprovjerenim ili nepouzdanim podacima, posebno na raznim portalima čiji se autori ne znaju ili ne potpisuju“, objašnjava on i dodaje da na Radiju Srebrenica, budući da je to javni servis i time i veća odgovornost prema javnosti, nastoje da prate sve podjednako i izvještavaju „korektno“. 

 

I Mladen Kojić koji vodi portal E-Srebrenica smatra da se mediji u tom gradu, ali i u susjednom Bratuncu, malo bave temama ratnih zločina, tranzicijske pravde, memorijalizacijom i sjećanjem. Obično su te teme samo spomenute u izvještajima lokalnih medija, kaže on, a kontekstom o ljudima kojih se to tiče više se bave drugi mediji koji nisu lokalni. To se, smatra on, odnosi i na komemoraciju u Potočarima i stradanje Bošnjaka, kada mnogi veliki mediji objave desetine priča o ljudima koji su prošli srebreničku golgotu, „dok se sa druge strane provuče nekoliko priča o stradanju Srba“. Sve zavisi, dodaje, koji je medij i iz kog entiteta i zbog te činjenice je sve manje ljudi spremno da razgovara sa novinarima.

 

Kojić smatra da je u malim sredinama veoma teško pisati o ovim temama, jer su ljudi i dalje u bolu, grču, podjeli, nedostaje otvorenog razgovara, suočavanja mišljenja, te da pravda nije zadovoljena u dobroj mjeri.

 

„Suština je da gotovo niko ne poštuje žrtve, već ih i dalje prebrojavaju, dijele, kriju i kockaju se sa njima po potrebi, nedostaje mnogo toga što je do sada trebalo biti urađeno, a ne mogu novinari biti istražioci, sudije, istoričari, što se u našem društvu očekuje“, navodi on.

 

Iskustva, kada je u pitanju izvještavanje o ratnim zločinima, ratu i njegovim posljedicama, su drugačija na Televiziji Tuzlanskog Kantona, kaže urednica Sandra Stojanović Brašnjić, i dodaje da se taj medij nastoji rukovoditi interesima žrtava. Ona smatra da javni mediji imaju veću odgovornost nego privatni i da kontinuirano trebaju izvještavati o ovim temama i dodaje da Televizija Tuzlanskog kantona skoro svakodnevno radi na ovim temama. 

 

Mediji su pritisnuti brojnim drugim dnevnim i aktuelnim temama, pa i u toj činjenici treba tražiti dio razloga za nepokrivanje tema ratnih zločina. Generalno ovim temama više pažnje posvećuju javni od privatnih i komercijalnih medija, kažu sagovornici i sagovornice Mediacentra Sarajevo. Većina komercijalnih medija, kako kaže glavni urednik Gradske mreže Mostarskog radija, Faruk Kajtaz, ovim temama gotovo da i ne daje neki poseban značaj. Posebno je to, dodaje, vidljivo u programima privatnih radio stanica. 

 

„Sasvim je mali dio sadržaja baziran na dubinskim novinarskim i medijskim analizama posljedica i uzroka počinjenih zločina, kako na pojedince, cijele grupe, tako i narode i društvo. Glas žrtava se rijetko čuje“, smatra Kajtaz. 

 

Radio na čijem je čelu, kako kaže, pokušava ponuditi koliko je god moguće izbalansiran pristup ovim osjetljivim temama, jer je vrlo često prisutno selektivno praćenje ove problematike, u kojoj se medijska pažnja usmjerava samo prema pojedinim primjerima ratnih zločina u odnosu na političku ili neku neku drugu profilaciju medija. Veliki ograničavajući faktor je nemogućnost angažovanja novinara samo na ovim temama, jer to iziskuje vrijeme, ali i veće troškove. 

 

„U svojim programima nastojimo pratiti problematiku bez obzira na pozadinu ili etničku pripadnost žrtava ili počinitelja, a što se za neke druge medije u Mostaru baš i ne može reći. Izvještavanja su im jednostrana i bez sagledavanja kompletne slike i konteksta. Zločini se nastoje minimizirati ili se čak i opravdavaju. To je posebno problematično u slučajevima postojanja zvaničnih i konačnih presuda domaćih i međunarodnih sudova“, objašnjava on. 

 

 

Teme ratnih zločina, zahvaljujući dobrim dijelom pristranim i neodgovornim medijima ali i akterima javnog djelovanja, rezervisane su samo za obračun jedne strane s drugom ili trećom, smatra urednik mostarskog portala Bljesak.info, Berislav Jurič. Navodi kako se medijskim izvještavanjem u ovoj tematici nikako ne ide u pravcu pravljenja koraka naprijed prema pomirenju i razumijevanju. Ocjenjuje kako se bez razlike u javnim ili privatnim lokalnim medijima ovoj problematici pristupa površno, čak i neoprezno, a učestalo je i oslanjanje na specijalizirane izvore sa suđenja za ratne zločine. 

 

Lokalni mediji se obično ne bave analizom negiranja zločina u izjavama političara u BiH, poput onih u kojima član Predsjedništva BiH Milorad Dodik negira genocid u Srebrenici, drugi član Predsjedništva Šefik Džaferović tvrdi da iza Armije Republike BiH nije bilo logora, a delegat u Domu naroda Parlamenta BiH Dragan Čović komentarišući izložene zastave takozvane Herceg-Bosne u Mostaru na Dan državnosti BiH kaže kako su „zastave obilježje jednog naroda te da je hrvatski narod ponosan narod i sa ponosom ističe svoja obilježja tamo gdje on živi“. Ove izjave prenošene su u medijima kao dnevne informacije bez posebnog osvrta na činjenicu da se njima negiraju počinjeni zločini.

 

Na pitanje kako se portal na kojem je urednik odnosio prema izjavama u kojima se veliča tzv. Herceg-Bosna Berislav Jurič, urednik na portalu Bljesak.info, postavlja pitanje: što se smatra pod veličanjem i u kojem se kontekstu govori o Herceg-Bosni?

 

„Sve što počiva na povijesnim činjenicama, zaslužuje i takav novinarski pristup pa se jednako pristupa toj temi iz svakoga konteksta. No, problem u medijima, ali i javnosti čini zanemarivanje i izvrtanje drugih događaja i okolnosti i sljepoća i nijemost za recimo aktualne događaje poput postrojavanja uniformiranih osoba, među kojima i djece, s ratnim pokličima i ratnim porukama. I to je jedna vrsta veličanja kojih se mi u Bosni i Hercegovini ne možemo olako riješiti prije svega, jer ih ne želimo jednako definirati“, kaže on referišući se na okupljanje u Bužimu kada je, početkom februara ove godine, uniformisana parada prošla kroz taj grad na sjeverozapadu BiH. 

 

Tu je vijest, pozivajući se na sadržaje sa društvenih mreža, objavio i portal Bljesak.info, ali i brojni drugi mediji, prije svega u Republici Srpskoj. Lokalni mediji u Unsko sanskom kantonu, poput Radio-televizije Unsko sanskog kantona prenijeli su dio događaja na kojem govore vjerski poglavari, lokalni zvaničnici i učesnici ofanzive, ali ne i defile sa ratnim zastavama i uniformama u kojem su učestvovala i djeca i tokom kojeg su se mogli čuti povici „Tekbir“ i „Allahu ekber“. 

 

No, kontekstualizacije prema pitanjima tzv. Herceg-Bosne na tom internet portalu nema. Prenose se izjave zvaničnika, čestitke i saopštenja kojima se podsjeća na osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne, ne pominjući da je Haški sud utvrdio da su čelnici samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosna planirali etničkim čišćenjem, u udruženom zločinačkom pothvatu, područje pod svojom kontrolom pripojiti Hrvatskoj.

 

 

Mirsad Arnautović, novinar na Radiju Brčko, kaže kako se taj medij koji ima obimnu programsku šemu sa emisijama iz svih sfera života, te redakcijom informativnog programa u kojoj radi šest novinara, nikad nije sistematično bavio temama ratnih zločina i suočavanja sa prošlošću. Jedan od razloga je mali broj novinara koji bi se mogli sistemski i tematski baviti njima, pa se zbog toga na ovom mediju uglavnom posvećuju izvještajima na dnevnom nivou.

 

„Ovim temama se u Distriktu inače ne pridaje dovoljno pažnje u medijima jer, napominjem, tri naroda imaju tri istine tako da se ovim pričama ne pristupa sistemski niti tematski nego uglavnom izvještajno“, kaže on i dodaje da lokalne radio stanice u Brčko distriktu nisu ništa profesionalnije od javnih entitetskih i državnog emitera, te da lokalom stanovništvu ne nude nimalo kvalitetnije izvještaje lišene političkog uticaja. 

 

Da je tematika ratnih zločina, memorijalizacije i kulture sjećanja zastupljenija u javnim lokalnim medijima, vjeruje i Amra Mušinović, urednica na Radiju Konjic, ali dodaje da je velika razlika u izvještavanju medija u zavisnosti u kom bh. entitetu djeluju.

 

„Zanimljivo je i da o istim zločinima, a na osnovu istih podataka iz Tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova, nerijetko možemo čuti potpuno različite priče, kao da se ne radi o istom zločinu, a u zavisnosti da li je medij u RS ili u FBiH“, kaže ona.

 

Podsjeća kako se, naročito u godini održavanja izbora, na obilježavanjima godišnjica određenih zločina mogu vidjeti predstavnici političkih stranaka koji nastoje na račun tragedije dobiti političke poene. Na lokalnom nivou, kako kaže, to i nije toliko izraženo, kao na državnom ili entitetskom. 

 

„Ipak, profesionalci će bez problema to prepoznati i fokus izvještavanja staviti na sam događaj i relevantne podatke“, dodaje Mušinović.

 

Urednici i novinari zaposleni u lokalnim medijima vjeruju da kada je riječ o temama ratnih zločina, lokalni nisu profesionalniji od entitetskih ili državnih medija. Smatraju da profesionalnosti nedostaje na svim nivoima i da puno toga zavisi pod čijim je uticajem ili vlasništvom određeni medij. Nerijetko su, navodi Sekulić iz srebreničkog lokalnog javnog radija, u medijima ljudi zaposleni „stranački“, ovisno kome mjesta rukovodilaca i članova upravnog odbora pripadnu po međustranačkom dogovoru. Poput imenovanja u ostalim javnim ustanovama i preduzećima, pobjednici izbora na lokalnom nivou imenuju njihova rukovodstva, a od toga nisu izuzeta ni imenovanja čelnih ljudi u javnim lokalnim medijima.

 

„Nemam osjećaj da su lokalni mediji nešto profesionalniji. Mislim da i jedni i drugi izvještavaju po nekom sličnom principu – podsjećanje samo na zločine koji su počinjeni nad vlastitim narodom, a nikako na zločine koje je činio taj narod“, kaže Nikolija Bjelica Škrivan, novinarka portala Direkt. 

 

U izvještavanju o ovim temama uvijek se nameće pitanje da li su objektivno predstavljene, smatra direktor bihaćkog portala USKInfo Vesmir Ružnić, i dodaje da je to naročito vidljivo prije svakih izbora kada se političari takmiče ko će „dobiti“ kantonalnu televiziju, gradski radio i slično. 

 

„Zar mislite da takvi mediji nude publici objektivnu sliku događaja bez političkog sloja? Teško“, kaže on i dodaje da privatni mediji na području Unsko-sanskog kantona pišu o ovim temama, ali se čini da ne utiču direktno na kreiranje sadržaja. 

 

 

Odgovornost urednika i novinara, profesionalnost i objektivnost su principi na koje novinare, novinarke, urednike i urednice obavezuje poštivanje novinarskog kodeksa, a profesionalni standardi su od ključne važnosti kada se govori o temama koje se bave ratnim zločinima, suočavanjem sa prošlošću i tranzicijskom pravdom. 

 

Kako bi se izbjegla neetičnost, propaganda i jednostranost, važno je da mediji odgovorno i profesionalno pristupaju izvještavanju o temama ratnih zločina, jer osim što informišu, oni utiču i na oblikovanje javnog mnijenja, a jedan od zadataka im je i edukacija javnosti. Kajtaz smatra da je sve do profesionalizma urednika i novinara, kao i njihovog odnosa prema pravilima i  novinarskim kodeksima. 

 

„Nekada najbolje priče na ovu temu dolaze upravo iz manjih sredina, gdje su novinari puno bolje upoznati sa konkretnim primjerima i životnim pričama, iako to nije neko generalno pravilo. Sve je do odgovora na najvažnije novinarsko pitanje: Jeste li, ili niste spremni da poštujete i prakticirate odgovorno i na činjenicama bazirano novinarstvo ili niste?“, objašnjava on.

 

„Odgovornost novinara i urednika kada izvještavaju o temama ratnih zločina, tranzicijske pravde, rata, sjećanja i memorijalizacije, je ogromna, jer ono što mi pišemo se direktno odražava na život povratnika i na njihovu sigurnost“, navodi urednica Televizije Tuzlanskog kantona Sandra Stojanović Brašnjić.

 

Izbjegavanje lokalnih medija da izvještavaju o temama vezanim za ratne zločine i oblike negiranja ratnih zločinja u njihovim lokalnim zajednicama i selektivno zaobilaženje korištenja utvrđenih činjenica, doprinosi stvaranju politike sjećanja koja, ukoliko nije prihvatljiva za sve strane, svjesno ili nesvjesno vodi ka jednosmjernom zaboravu koji može da pojača sukobe. Takvi mediji su u službi dnevne politike i učestvuju u produbljivanju podjela i revizionizmu. 

 

Lokalni mediji u Bosni i Hercegovini generalno su suočeni sa ograničenim resursima, prije svega finansijskim, koji se odražavaju i na broj zaposlenih, ali i na tehničke uslove u kojima rade, te nemogućnost dodatnih edukacija, kojima bi određen broj novinara i novinarki bio osposobljen za praćenje suđenja za ratne zločine, tema tranzicijske pravde ili kulture sjećanja, koje bi uključivale dublju analizu umjesto površnog prenošenja informacija, često bez jasnog konteksta. To je jedan od razloga zbog kojeg su u velikom broju slučajeva teme koje se tiču proteklog rata površne, nedovoljno istražene i nefokusirane konkretno na određenu lokalnu sredinu.

 

Informisanje koje je selektivno, a često zasnovano i na prenošenju neprovjerenih i nepotvrđenih informacija doprinosi daljoj polarizaciji javnosti u svakoj lokalnoj zajednici, te nepovjerenju dijela javnosti prema medijima, ali i usporava procese suočavanja sa prošlošću u lokalnim sredinama. Uređivačke politike morale bi, bez obzira na nedostatak resursa, naći načine da se lokalni mediji u najboljoj mogućoj mjeri, profesionalno i etički bave ovim temama.

 

To je težak proces, budući da je veliki broj lokalnih medija, naročito onih čiji su osnivači opštine ili gradovi pod jakim političkim uticajem. Politika koja u velikom broju slučajeva djeluje po etnonacionalističkim matricama odražava se i na rad lokalnih medija. U nekim slučajevima tek kao prenosioci informacija koje produbljuju etnonacionalizam, u drugim kao snažna podrška lokalnoj politici. Tek rijetki koji finansijski ne zavise od lokalnih politika, nezainteresovani su za rad na ovim temama. U takvoj situaciji teško je očekivati da lokalni mediji doprinose procesu suočavanja sa prošlošću.  

 

Edukacija urednika i urednica, novinara i novinarki o važnosti ovih tema za budućnost prvi je korak prevazilaženja površnog pristupa temama suočavanja s prošlošću. Kako bi se u lokalnim medijima izbjeglo poricanje, negiranje i opravdavanje genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, važno je bolje razumijevanje profesionalnih i etičkih standarda, ali i obaveza novinara da izvještavaju o suđenjima za ratne zločine, kulturi sjećanja, suočavanju sa prošlošću i pomirenju. Zbog toga je od izuzetne važnosti da novinari i novinarke razmotre sve izvore informacija, forme kojima će predstaviti ove teme, ne zaborave na tačnost, te poštivanje suda i sudske presude, jednakog pristupa svim stranama, ali i da odvoje informacije od komentara i spriječe njihove zloupotrebe. Na takav način, prije svega će smanjiti zastupljene etnonacionalističke podjele u izvještavanju o temama iz rata, te doprinijeti stvaranju ambijenta povjerenja u lokalnoj zajednici.