foto: Imrana Kapetanović

„Istinito, ali ne neutralno“ – slogan je koji je više puta, izvještavajući o ratu u Bosni i Hercegovini, ponovila CNN-ova reporterka Christiane Amanpour. Objasnila je da je razlika jasna, jer „istinito donosi istinu, dok neutralno može doprinijeti stvaranju lažne jednakosti. Ja donosim istinu. Ne možete porediti i stvarati jednakost među to dvoje“.

Upravo o neutralnosti, u jeku rata u BiH, razmišljala je u sarajevskom hotelu Holiday Inn, tada mlada novinarka Associated Press-a Aida Čerkez-Robinson. Bila je, kako kaže, tada jedina Bosanka među novinarima koji su iz Sarajeva izvještavali za međunarodne medije. Njen je stav, prirodno, morao biti drugačiji, rat je se ticao i lično, vodio se u „njenoj kući“, a ostali dopisnici međunarodnih medija su mogli da odu u svoje kada god požele. Strahovala je da sve to može uticati na njeno izvještavanje. Požalila se koleginici Christiane Amanpour da se boji da neće biti neutralna.

„Ona je u tom trenutku nešto jela. Zaustavila se, pogledala me i rekla: Ti govori istinu, nemoj o tome razmišljati, ako pokušaš da tražiš balans tvoj će dan ovako izgledati: Bude masakr i ti provodiš vremena i vremena da tražiš isti takav masakr u Republici Srpskoj, a nećeš ga naći. Ti ne treba da budeš neutralna, ti treba da govoriš istinu, samo to. Kako možeš biti neutralan u ovakvom ratu? Ovo je jedan toliko crno bijeli rat, da onaj ko je ovdje neutralan je saučesnik“, prisjeća se Čerkez-Robinson svog razgovora sa Amanpour.

Znači li, zapravo, da novinar ako želi biti objektivan, mora biti i neutralan i da li se na neutralnost gleda kao na sinonim za objektivnost? Mogu li novinari ako govore ili pišu istinu, priznaju suprotna stajališta, nude autoritativne stručnjake i lokalne glasove, biti objektivni u izvještavanju i zadržati vrijednosti u koje kao individua vjeruju, neka su od pitanja koja se posebno otvore tokom kriznih situacija.

Pod neutralnošću se obično smatra jednako ili adekvatno uzimanje u obzir interesa svih zainteresovanih strana. No, takvo shvatanje „neutralnost“ i „nepristranost“ prikazuje kao sinonime, za koje kada se stave u kontekst novinarske profesije postoje razlike. Novinare etika i profesija obavezuju da govore ili pišu istinu, a može li istina biti neutralna je i filozofsko pitanje. Christiane Amanpour je 2018. godine gostujući The Daily Show, voditelja Trevora Noaha, govorila o istinitom, a ne neutralnom ratnom izvještavanju.

„To ne možete sučeljavati i izjednačavati. Naučila sam u BiH prateći rat. Bila je jedna strana koja napadnuta i druga koja napada. Očekivalo se od nas da nekako stvorimo moralnu jednakost, ali je nije bilo. I tako sam morala reći istinu. Jedna strana napada drugu i tako se dođe do kraja gdje je istina“, rekla je ona tada.

Neutralan u ratu može možda biti neko ko dođe iz drugog kraja svijeta u odnosu na onaj gdje se rat vodi, vjeruje hrvatski novinar, književnik i publicist Drago Hedl, i dodaje kako je pitanje nutralnosti u ratnom izvještavanju dosta sklisko i zbog toga što novinari vrlo brzo razluče ko je zapravo žrtva, a ko agresor u nekom ratu.

„Siguran sam da i u ratu koji se upravo vodi u Ukrajini ljudi vrlo brzo shvate odnos snaga, shvate razloge rata i shvate ko je u tom ratu žrtva, a ko je taj rat pokrenuo i ko je negativac u tom ratu. Tako da je pitanje neutralnosti škakljiv teren i mislim da je to osobito teško novinarima koji pripadaju jednoj od strana uključenih u ratu. Radije bih rekao da je tu bitnija objektivnost, nego neutralnost“, kaže on.

Pojam neutralnosti i objektivnosti često se miješa, vjeruje Hedl, zato što se misli da je neutralna pozicija najbolja. Zbog toga se, kako kaže, smatra da je pozicija neutralnosti, možda najkomfornija, dok je objektivnost nešto što nije lako postići. Naročito novinarima u ratu kada ih, ako izvještavaju o onome što se dešava u njihovoj zemlji, pritišću svi oni koji bi htjeli da izvještavanje bude u njihovom interesu, često u interesu propagande ili ratnih poruka.

Bivši ombudsmen za medije FBiH Mehmed Halilović smatra da je pojam neutralnosti, u okolnostima kakvi su ratovi u kojima postoji očita agresija, praktično neupotrebljiv. Novinari moraju biti objektivni, dodaje on, i raditi po najvišim profesionalnim i etičkim standardima.

„Osnovna zadaća je objektivnost, a ne neutralnost. Neutralnost podrazumijeva nekakav odnos pridavanja istog značaja objema stranama, ali u ratnim konfliktima u najvećem broju slučajeva učesnici u konfliktu ne mogu se izjednačavati na takav način i ne može se pridavati jednaka pažnja napadaču i onome ko se brani“, objašnjava Halilović i podsjeća da je važno da novinar govori ono što zna uz provjeravanje svih mogućih činjenica.

Neutralan možda može biti samo neko u tuđem ratu, vjeruje dugogodišnji bosanskohercegovački novinar i diplomata Zlatko Dizdarević.

„Može se biti pošten, a poštenje prirodno podrazumijeva činjenicu, da se ne lažemo, da ne razmišljaš isto o sudbni tvog djeteta ili o sudbini nekog djeteta u nekom tuđem ratu“, navodi Dizdarević.

Iskustva međunarodnih novinara, koji su izvještavali iz rata u BiH govore pak da ni oni nisu smatrali neutralnost pojmom koji ih je doveo do profesionalno obavljenog posla.

Britanski novinar Ed Vulliamy, koji je bio među novinarima koji su 1992. otkrili postojanje koncentracionih logora Omarska i Trnopolje, a koji je kasnije postao prvi novinar koji je o svojim saznanjima svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, svjedoči da ne moraš biti domaći novinar da bi vjerovao da je neutralan stav jednako dobrom stavu u profesiji.

„Između stražara logora i logoraša, silovane žene i zvijeri koja je siluje, ja ne želim biti neutralan. Ja sam rat doživljavao i kao niz ličnih neuspjeha: profesionalnog neuspjeha da pronađem jezik kojim ću ga opisati; i didaktičkog neuspjeha da privučem dovoljno pažnje kako bih pomogao da se promijeni politika i okonča taj pokolj“, objasnio je u Sarajevu 2017. godine, tokom predstavljanja svoje knjige u „Rat je mrtav, živio rat“, svoj stav o novinarskoj neutralnosti dok je izvještavao iz rata u BiH.

Izvještavanje novinara u ratu prati nepredvidivost, nasilje ili prijetnja, što znači da rade u specifičnim, opasnim i neočekivanim uslovima. U takvim uslovima nezavisan opis činjenica ili stvarnosti, predstavljanje svih važnih događaja i strana, traganje za istinom bez komentara, od izuzetne je važnosti.

Drago Hedl je, kaže, dok je bio izvještač sa ratnih područja u Hrvatskoj za Slobodnu Dalmaciju, uvijek nastojao da ono što piše bude osobni doživljaj, da piše ono što je vidio i u šta je bio siguran da je baš onako kako je napisao. Istina je, dodaje on, ne samo filozofsko pitanje nego i relativno pitanje, jer ponekad i u najboljoj namjeri da je novinari kažu, mogu zaglaviti u neke rukavce, koji ih odvedu u pravcu koji nije baš previše blizak istini. Ono što ih čuva su uvijek visoki profesionalni standardi.

„Ponekada nam se dogodi da možda i promašimo, ali bitna je namjera, bitno je da želimo tu priču istražiti, a kada govorimo o ratu da želimo istražiti nekakave ratne priče i nastojati imati što više izvora, kako bismo onda na toj jednoj skali u kojoj ćemo svašta čuti mogli nekakavim svojim iskustvom znanjem i profesionalnim standardima ustanoviti gdje smo najbliže istini“, zaključuje Hedl.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.