Kada događaji poput kampanje '40 dana za život' prođu bez snažnijeg odjeka institucija, struke i većih medija, šalje se poruka da temeljna prava žena nisu tema od javnog interesa.

foto: Pixabay / Ilustracija

U javnom prostoru Bosne i Hercegovine sve su prisutnije inicijative koje su pod krinkom duhovnosti i miroljubivog aktivizma usmjerene na ograničavanje zakonom zagarantovanih prava žena. Kampanja „40 dana za život“ predstavlja jedan od najočiglednijih primjera ovog fenomena.

Iako se u javnosti komunicira kroz jezik molitve, posta i podrške, njena suština leži u političkom pritisku usmjerenom ka delegitimizaciji prava na prekid trudnoće.

Zbog toga je nužno analizirati kako medijski diskurs, izostanak reakcija institucija i društvena ravnodušnost doprinose uobičajavanju ovakvih praksi i time učestvuju u potiskivanju reproduktivnih prava žena.

Inicijativa svakih pola godine

„40 dana za život je najveća svjetska miroljubiva inicijativa za zaštitu nerođenog života uz molitvu, post, bdjenje i osvješćivanje lokalne zajednice“, stoji u opisu Facebook stranice 40 dana za život Mostar. Na njoj se, između ostalog, mogu pronaći i objave koje izjednačavaju vjeru i medicinu, te slave ljekare koji su, u „molitvi za život“, suštinski u misiji protiv abortusa.

Jedna od njih glasi: „Kad liječnici stanu na stranu života, svijet mora stati i poslušati! Dr. Vladimir Jegdić, dr. Nikolina Penava, dr. Ivan Zmijanović i dr. Rajka Lulić Jurjević – ginekolozi, pedijatri-kardiolozi – ne samo da spašavaju živote u bolnicama, nego su došli na mjesto bdjenja i pomolili se za život. To su ljudi koji svojim znanjem i iskustvom najbolje znaju da je život svet od samoga početka. Njihov glas ima težinu, a njihova molitva snagu. Mostar je svjedok istine: znanost i vjera govore isto – život je dar, i vrijedi ga braniti!“

Na istoj stranici mogu se steći uvidi u „potresne ispovijesti liječnika koji je radio pobačaje“, kao i drugim aktivnostima kampanje, koja čak uključuje i korištenje djece i beba u promotivne svrhe, ali bez sumnje i izdašna sredstva ako je suditi po outdoor aktivnostima.

„U Mostaru je [...] započela Međunarodna kampanja '40 dana za život', koja ima za cilj zaštitu nerođenog života kroz molitvena bdjenja, post i miroljubiva okupljanja.

Članovi Inicijative '40 dana za život' Mostar okupili su se ispred Sveučilišne kliničke bolnice (SKB) Mostar, a kampanja će trajati do 2. studenoga, svakodnevno od 8 do 20 sati”, objavila je agencija Fena, što su mediji kasnije prenosili bez intervencija i mišljenja struke koja bi se isključivo zadržala na reproduktivnim pravima, a o čemu je Mediacentar već pisao.

Ista kampanja imala je i svoje proljetno izdanje, pa je možemo tretirati kao nešto što se u kontinuitetu održava svakih pola godine.

Vjerski motiviran aktivizam postaje javna normalnost

U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina dominantne vijesti tiču se dnevne politike i njenih zvijezda, poput Milorada Dodika. Način izvještavanja o njegovim postupcima, izjavama i pokušajima negiranja institucija, počinje ličiti na reality televizijski format ili influenserski prikaz na Instagramu dnevne rutine, prehrambenih navika i njege kože.

Često malobrojne redakcije online medija „zatrpane“ su prenošenjem vijesti. Zbog toga jedna, koja svjedoči o vjerskim aktivnostima koja se suprotstavljaju reproduktivnim pravima, ne čini se kao nešto što bi barem zasluživalo proširenu vijest, ako ne i povod za dalje istraživanje na temu antirodnih pokreta i politika koje su sve intenzivnije prisutne u Bosni i Hercegovini.

U nemaru, nezainteresovanosti ili svjesnom promoviranju vrijednosti za koje se miroljubivci zalažu, nalazi se suštinski problem zbog kojeg je tema skliznula ispod radara, jer je bez kritičkog odmaka predstavljena kao benigna društvena pojava, a ne kao politički i ideološki čin usmjeren na preoblikovanje percepcije zakonom zagarantovanog prava.

Uobičajena medijska matrica i ovoga puta bila je prisutna. Preuzimanje saopštenja koje je toplo intonirano uz naglasak na podršku trudnicama, uz izostanak suprotstavljenih glasova, prvenstveno ljekara, pravnika i aktivista za ljudska prava. Tako vjerski motiviran aktivizam postaje javna normalnost, a sâm čin bdijenja ispred bolnice, prostora u kojem žene traže zdravstvenu zaštitu, postaje naturaliziran kao razumljiv, pa čak i poželjan dio društvenog pejzaža.

Odsustvo kritičke optike u mainstream medijima dopunili su tek specijalizirani portali i analize koje su precizno imenovale mehanizam: nekritičko prenošenje poruka organizatora i brisanje konteksta reproduktivnih prava. Već je rečeno da je to učinio Mediacentar, a tekst prenio portal Impuls.

Pravo koje narativ potiskuje

Važna su dva sloja stvarnosti koji se u ovakvim situacijama zanemaruju. Prvi je zakonodavni: u Bosni i Hercegovini abortus je zakonom dozvoljen na zahtjev do 10. sedmice trudnoće. Nakon toga, od 10. do 20. sedmice moguć je uz odobrenje komisije i iz jasno propisanih razloga (ugroženo zdravlje ili život žene, teški fetalni poremećaji, trudnoća nastala krivičnim djelom, značajni psihosocijalni razlozi). Nakon 20. sedmice, prekid trudnoće je dozvoljen samo radi spašavanja života ili zdravlja žene. Ovakav okvir je zajednički, uz entitetske specifičnosti procedure (npr. u entitetu Federacija BiH prekid trudnoće nakon 20. sedmice se ne odobrava, dok u entitetu Republika Srpska etički odbor zdravstvene ustanove procjenjuje izuzetke).

Drugi sloj je pristup u praksi. Iako je pravo definirano, dostupnost može biti neujednačena: suočavanje s institucionalnim preprekama, „prigovorom savjesti“ bez efikasnog upućivanja na drugog pružatelja usluge, te različitim internim procedurama koje žene ostavljaju da same nađu rješenje. Takva praksa stvara restrikciju koja se na prvu takvom ne čini jer pravo postoji na papiru, ali put do njega je dovoljno trnovit da ga mnoge žene de facto ne mogu ostvariti ili ga ostvaruju uz ozbiljan stres i odgađanje. 

Zbog prava na prigovor savjesti u susjednoj Hrvatskoj žene se već suočavaju sa ozbiljnim problemima prilikom pokušaja prekida trudnoće. Navodim primjer susjedstva, kao prostora s kojim dijelimo zajedničku prošlost i kulturu. Sličnih, nažalost, ne nedostaje u drugim dijelovima svijeta.

Upravo zato je bitno kako mediji tretiraju ovu i slične inicijative. Kada se aktivizam čiji je cilj sužavanje dostupnosti legalne zdravstvene usluge prikazuje prvenstveno kroz prizmu molitve i dobročinstva, tada se politička dimenzija povlači u pozadinu. Zahvaljujući tom povlačenju javnost se navikava da je pritisak na bolničkim ulazima očekivan i da su umjesto njega, pod lupu stavljene žene koje bi da koriste vlastito pravo.

Šta na sve kaže međunarodni okvir?

Bosna i Hercegovina je ratificirala niz međunarodnih instrumenata koji, iako ne uređuju abortus kao takav, stvaraju obavezu države da osigura ženama pristup zdravstvenim uslugama bez diskriminacije i nasilja. CEDAW Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena obavezuje države da uklone prepreke pristupu zdravstvenoj zaštiti, uključujući reproduktivno zdravlje, te da aktivno sprječavaju prakse koje žene dovode u neravnopravan položaj. U nadzornim zaključnim zapažanjima i praksi CEDAW-a, države se pozivaju da osiguraju efektivnu dostupnost usluga, ne samo formalnu mogućnost na papiru.

Bosna i Hercegovina je i potpisnica Istanbulske konvencije  čiji je fokus prevencija i suzbijanje nasilja nad ženama. Iako ona neposredno ne propisuje režim abortusa, obavezuje državu da spriječi uznemiravanje i zastrašivanje žena u pristupu zdravstvenim uslugama i da osigura okruženje bez nasilja i stigme. U praksi to znači da su vlasti dužne prepoznati i adresirati obrasce ponašanja koji ženu onemogućavaju ili odvraćaju od traženja legitimne zdravstvene zaštite, uključujući i kroz javne politike i koordinaciju sa zdravstvenim ustanovama.

U evropskom kontekstu, standard je jasan: većina zemalja dopušta prekid trudnoće na zahtjev u prvom trimestru, uz mogućnosti i kasnije kada je ugroženo zdravlje ili život žene što je rješenje koje Bosna i Hercegovina u osnovi prati. No, evropska praksa ističe i nešto jednako bitno: pravo bez dostupnosti nije pravo. Ako se ženama pred bolnicama kreira atmosfera nadzora i moralne osude, ako se u sistemu tolerira nepostojanje jasnih mehanizama upućivanja kada ljekar uloži prigovor savjesti, onda država propušta svoj dio posla. 

Zašto je šutnja problem?

Kada ovakvi događaji prođu bez snažnijeg odjeka institucija, struke i većih medija, šalje se poruka da temeljna prava žena nisu tema od javnog interesa. To nije neutralna pozicija: to je aktivno učestvovanje u pomjeranju granice prihvatljivog. Danas je to „samo molitva“ pred bolnicom; sutra može biti organizirani pritisak na ljekare i pacijentice, prešutno uvođenje administrativnih prepreka ili kampanja za promjenu zakona „jer javnost tako osjeća“.

Ako smo ozbiljni oko jednakosti i dostojanstva, potreban je drugačiji javni okvir. To znači da informativni tekst o inicijativi mora paralelno donijeti najprije podsjetnik na važeći zakon i stvarne protokole pristupa, potom glas stručnjakinja i stručnjaka (ginekologija, javno zdravstvo, pravo), kao i stavove organizacija koje rade sa ženama te jasan uvid u međunarodne obaveze države. Bez toga, informacija nije neutralna. Naprotiv, ona reprodukuje iskrivljen poredak stvari.

Pravo na prekid trudnoće nije historijska slučajnost, nego rezultat pravne evolucije i evropske prakse. A prava žive onoliko koliko ih društvo štiti u praksi. Zato je zadatak medija, institucija i civilnog društva da vrate kontekst: da prepoznaju kada se privatna vjera pretače u javni pritisak, kada benigni jezik maskira politički cilj i kada povučenost iz rasprave postaje saučesništvo u ograničavanju slobode.

Ne radi se o osporavanju tuđih uvjerenja, nego o zaštiti prava onih koje su pred bolničkim vratima najranjivije. A to, u demokratskom društvu i formalno sekularnoj državi, nikada ne bi smjelo ostati ispod tepiha.

Taj manjak kritičkog otklona nije slučajan. On daje prostoru da se ponašanja koja su u suštini pritisak na žene predstave kao uobičajena praksa. Uzmimo za primjer Zagreb, gdje muškarci mole krunicu na Trgu bana Jelačića, u javnom prostoru. Isti primjer ponovno slijedi Mostar. Performans je precizan, ritualiziran, prožet simbolikom i, iako se formalno ne deklarira kao agresivan čin, u svojoj srži postaje javni akt pritiska. Takvi prizori, odvajani od kritičke interpretacije, lagano se integriraju u percepciju javnog prostora kao prihvatljive geste. Kad molitva postaje performans pred zgradama vlasti ili zdravstvenim ustanovama, ona prestaje biti isključivo vjerska praksa i postaje politički signal. Postepeno, ono što bi u demokratskom društvu izazvalo debatni okvir ­i uključivalo pitanje zašto se moli ispred bolnice, postaje pitanje koje se ne smatra vrijednim pažnje.  

Snaga institucionalnih pokreta: Željka Markić i 'Hod za život'

U ovom kontekstu treba spomenuti i hrvatsku aktivistkinju Željku Markić i njezinu organizaciju „Hod za život“, koja je postala vidljivi centar prolife pokreta u regiji. Markić redovito predvodi povorke u Zagrebu pod parolama poput „Izaberi život i majku i dijete“, zagovarajući zakonodavne promjene koje bi ukinule ili ograničile abortus. 

U jednom govoru na Hodu, Markić je izjavila da „pobačaj nikad nije rješenje”, te da država treba štititi život „od začeća do prirodne smrti”. Njezin utjecaj se širi i u medijima i u političkim diskursima, a poveznice između takvih pokreta i lokalnih kampanja (poput one u Mostaru) ne treba ignorirati.

O tome koliko ostrašćeni zagovarači uskraćivanja prava na pobačaj mogu otići daleko govori i primjer nedavnog gostovanja Alena Muhića kod Aleksandra Stankovića, u emisiji „Nedjeljom u 2“ na Hrvatskoj televiziji. Riječ je o životnoj priči mladog muškarca o kojoj je napisao i knjigu i koji je dijete rođeno zbog rata. Lična snaga, ljubav i podrška usvojitelja, te stabilnost i porodica koju je kasnije sam izgradio, bili su razlozi da raznorazni komentatori na društvenim mrežama, koristeći Alenov primjer, promovišu zabranu abortusa. Ne ulazeći u to koliko je uopšte priča sa sretnim završetkom poput Alenove, i ne tražeći bilo koje druge argumente, treba još jednom podcrtati da abortus nije stvar sentimenta nego isključivo prava.

Normalizacija kroz performans i medijski okvir

Zahvaljujući komunikaciji sa organizacijama posvećenim pravima žena i generalno ljudskopravaškim organizacijama u Bosni i Hercegovini, poznato nam je da reakcija i upiti prema institucijama, u slučaju kampanje „40 dana za život“ neće izostati. I tješi činjenica da civilni sektor i u ovom slučaju neće odustati od korektivne zadaće. Takođe raduje što je pred završetak ovog, na portalu Detektor, objavljen odličan tekst Azre Husarić Omerović, koji tematizira antirodne pokrete upravo kroz primjer Mostara, ali i činjenicu da su na čelu antirodnih pokreta nažalost, najčešće žene.

I zato se i fenomen kampanja poput „40 dana za život“ mora sagledavati u širem kontekstu rastućih antirodnih pokreta, koji pod plaštom moralne brige i vjerskog aktivizma djeluju u pravcu sužavanja postojećih prava i sloboda, prvenstveno onih koja se tiču reproduktivne autonomije žena. Ovakve inicijative, iako se promovišu kao miroljubive i duhovno motivisane, u svojoj suštini predstavljaju oblik političkog djelovanja s jasnim ideološkim ciljevima. Njihovo egzistiranje u javnom prostoru, naročito kada se odvija bez kritičkog medijskog pristupa i institucionalnog odgovora, doprinosi normalizaciji pritiska na žene i medicinske radnike i radnice te oblikuje javni diskurs u smjeru retradicionalizacije društvenih vrijednosti.

Zbog toga je od ključne važnosti prepoznati ove pojave kao dio strukturirane strategije koja ne dovodi samo u pitanje dostupnost zakonom zagarantovanih zdravstvenih usluga, nego i same temelje sekularne, demokratske i rodno ravnopravne države. Nedostatak kritičkog otklona i javne rasprave o ovim pitanjima ne odražava neutralnost, nego pasivno saučesništvo u procesima koji mogu imati dugoročne posljedice po ljudska prava i društveni progres.

___