Devedesetih godina na Balkanu djeca su razmjenjivala vojne sličice. Danas ih u Ukrajini vrbuju putem društvenih mreža da postavljaju bombe i izviđaju mete.

foto: Ilustracija

Dok je, 1993. godine, bjesnio nasilni raspad Jugoslavije, Branka Vierda pronalazila je utjehu u poznatom dječijem ritualu. Sjedeći za trpezarijskim stolom sa ocem, pažljivo je lijepila sličice u svoj papirni album.

U njenom albumu, međutim, nisu se nalazili nogometaši niti likovi iz crtića. U produkciji hrvatske kompanije Kraš, album „Cro Army“ donosio je prizore vojne opreme, oznake jedinica i vojnike u različitim pozama.

„Sad, iz ove perspektive, razumijem da to nije nešto što je prilagođeno za djecu. Ipak, u to vrijeme, djelovalo je na djecu na neki način, angažiralo ih i motiviralo da, zapravo, sudjeluju u ratu“.

Branka Vierda

Decenijama kasnije, hiljadama kilometara dalje, jedan drugi rat otkriva mnogo opasniji oblik uključenosti djece.

U Ukrajini je jedanaestogodišnji dječak nedavno pokušao zapaliti vojno vozilo. Sedamnaestogodišnja djevojka uhvaćena je dok je izviđala teren oko termoelektrane kako bi pomogla u usmjeravanju ruskih raketnih napada.

A krajem 2024. godine, petnaestogodišnja učenica unijela je bombu u policijsku stanicu u Černihivu, gradu na sjeveru Ukrajine. Smrtonosni plan spriječen je samo zato što su ukrajinske službe presrele komunikaciju. Sve njih regrutirale su ruske obavještajne službe putem propagande na društvenim mrežama.

Korištenje djece u ratu nije nova pojava. Ono što se mijenja jeste koliko je danas lako doći do njih, vrbovati ih i pretvoriti u instrumente nasilja.

Jugoslavija devedesetih: Normalizacija sukoba kroz igru

Tokom sukoba devedesetih godina, psihološka mobilizacija stanovništva često je bila usmjerena i na djecu, a ratne poruke neprimjetno su se utkivale u svakodnevnu igru.

Za djevojčicu Branku, skupljanje sličica „Cro Army“ imalo je prizvuk građanske dužnosti i donosilo osjećaj ponosa. Ivana Polić, historičarka i profesorica na Florida State University, kaže da je album u Hrvatskoj stekao gotovo kultni status, te doprinio internalizaciji vojne terminologije i kulture u dječjoj svakodnevici.

„Takav je 'banalni', odnosno 'dnevni' nacionalizam bio neizostavni dio svakidašnjice tih generacija koji je trebao doprinositi izgradnji etnonacionalne svijesti kod djece kroz takve specifične kanale i žrtvene narative“, pojašnjava Polić.

Sličice „Cro Army“ osmišljene su, prije svega, kao zabavne i privlačne djeci. To objašnjava zašto su ponekad i prelazile granice i završavale u albumima djece koja nisu pripadala ciljanoj etničkoj skupini.

„Ovaj aspekt ukazuje na prirodnu dječiju potrebu za zabavom, koja je u ovom slučaju imala malo veze s nacionalnom simbolikom koju je album nosio“, rekla je Polić. „Karakteristika je ovog aspekta što ukazuje na prirodnu dječju želju za zabavom, koja u ovom slučaju nema nikakve veze sa nacionalnom obojenošću spomenutog albuma“.

Ideologija utkana u igru

Historičar Edin Omerčić kaže da ratna propaganda usmjerena na djecu predstavlja samo nastavak ranijih obrazaca militariziranih poruka koje su upućivane mladim generacijama u Jugoslaviji. Mnoge dječije knjige, priče i pjesme, tvrdi, nosile su suptilne nacionalističke tonove.

„Poziv na mobilizaciju nije dolazio javno i otvoreno, na primjer kroz TV dnevnik“, kaže Omerčić. „Djecu u Jugoslaviji pratio je kroz cijelo njihovo odrastanje“.

Kao primjer navodi tradiciju pionira, koja je postojala kako u Jugoslaviji, tako i u Sovjetskom savezu, a podrazumijevala je lojalnost državi i kolektivizam. Sličan obrazac danas se razvija i na teritorijama Ukrajine pod ruskom okupacijom, gdje se djetinjstvo oblikuje kroz sistematsko izlaganje militariziranim narativima. Školski programi su izmijenjeni, a djeca se podstiču da učestvuju u militariziranim ceremonijama i pristupaju ruskim vojno-patriotskim organizacijama.

Olga Jurkova

Izvan učionica, propaganda se dodatno učvršćuje kroz kulturne i medijske formate: od festivala i likovnih konkursa do ljetnih kampova i televizijskih programa koji podstiču djecu da reproduciraju zvanične narative.

„Time se stvara okruženje u kojem se ruski rat agresije predstavlja kao nešto normalno, pa čak i herojsko“, kaže Olga Jurkova, suosnivačica organizacije StopFake.

Društvene mreže kao alat regrutacije

Danas, s pojavom pametnih telefona, fizičke barijere između propagandista i mladih praktično su nestale. U ratu u Ukrajini koji još traje, djeca više nisu samo „kolateralna šteta“ ili pasivni konzumenti nacionalističkih medija; ona se aktivno regrutiraju kao diverzanti i učesnici u ratu.

Suočene s nedostatkom ideoloških simpatizera u dijelovima Ukrajine pod kontrolom vlasti, ruske obavještajne službe okrenule su se iskorištavanju finansijske ranjivosti i naivnosti tinejdžera. Opasnost se danas skriva direktno u dječijim sobama, iza malih svjetlećih ekrana.

Koristeći platforme poput Telegrama, TikToka, Instagrama i online video-igara, regruteri postepeno grade povjerenje s maloljetnicima.

Počinju nudeći male novčane iznose za sitne prekršaje, poput ispisivanja antiukrajinskih grafita. Kada dijete jednom uđe u taj odnos, koriste „pozadinsku buku“ društvenih mreža: memes, kratke videozapise i narative o „besmislenom ratu“, kako bi postepeno snizili psihološku barijeru prema nasilju.

Zatim im počnu dodjeljivati opasnije zadatke, lažno uvjeravajući tinejdžere da će ih njihov maloljetnički status zaštititi od krivičnog gonjenja, iako krivična odgovornost za teška djela u Ukrajini počinje već sa 14 godina.

Ovakav direktan digitalni pristup doveo je do niza brutalnih i zabrinjavajućih slučajeva. U posljednje dvije godine, Služba sigurnosti Ukrajine (SBU) razotkrila je 240 maloljetnika koje su regrutirale ruske obavještajne službe. Maloljetnici danas čine više od 30 posto osoba uključenih u diverzije i terorističke napade u zemlji.

Militarizacija kroz različite kontekste

Historičar i vojni stručnjak Mihailo Žirokov, bivši direktor škole iz Donjecke oblasti, koji je regiju napustio nakon početka okupacije, kaže da je obrazovanje bilo među prvim metama ruskog uspostavljanja kontrole. Ukrajinski nastavni plan i program hitro je zamijenjen ruskim, u kojem se Ukrajina prikazuje kao „vještačka“ država, a njena vlast kao nacistička, što je narativ koji se dosljedno učvršćuje kroz državne medije.

„Pod okupacijom, vojna zanimanja ponovo postaju popularna, kao što je to bio slučaj u sovjetskom periodu. U završnim razredima, značajan broj učenika upisuje vojne akademije“, kaže Žirokov.

Mihailo Žirokov

Elementi militarizacije ponovo se pojavljuju i u dijelovima Balkana, iako u drugačijem kontekstu. U martu 2026. godine Hrvatska je zvanično ponovo uvela obavezni dvomjesečni vojni rok, koji je bio suspendiran od 2008. godine. Ministar odbrane Ivan Anušić naveo je promijenjeno sigurnosno okruženje kao ključni razlog.

„Svjedočimo porastu raznih vrsta ugroza zbog kojih je potrebno brzo i učinkovito djelovanje šire zajednice u pomoći ugroženim dijelovima teritorija“, rekao je Anušić.

Više od polovine prve grupe od 800 regruta se prijavilo dobrovoljno. Iako to nije eksplicitno navedeno, među mogućim „ugrozama“ vjerovatno se može pronaći i intenzivirano naoružavanje Srbije u posljednjim godinama.

U regiji, ali i globalno, militarizacija sve više poprima obrise izvjesne budućnosti. Narativi koji veličaju vojsku postaju sve prisutniji i normaliziraniji, dok generacije koje danas stasavaju na Zapadnom Balkanu rat nisu iskusile, što ga čini udaljenim, a samim tim i podložnijim romantizaciji.

Nove generacije ne mogu u potpunosti pojmiti njegovu okrutnost: gubitak, traumu i posljedice koje traju decenijama. Kada im se vojska predstavlja kao nešto poželjno, a rat kao herojski čin, takvi narativi mogu oblikovati njihovu spremnost da jednog dana uzmu oružje u ruke.

Ovaj put, ne kao sličice u albumu.

Ovaj sadržaj produciran je u okviru projekta 'Ratovi i laži: Ljudska cijena dezinformacija' koji finansira Organisation internationale de la Francophonie (OIF), a implementiraju Fondacija Mediacentar iz Bosne i Hercegovine, After War iz Francuske i Regionalni institut za razvoj štampe iz Ukrajine. Sadržaj je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove OIF-a, niti organizacija koje implementiraju projekt.

___