Itekako je retraumatizirajuće i ponižavajuće romantiziranje počinitelja, nastojanje da mu se pripiše što više humanih osobina, a cijeli epilog u vidu oduzimanja života žene svede na tragediju i posljedicu okolnosti

foto: Pexels / Ilustracija

Suđenje na kojem su se suočili Johnny Depp i Amber Heard jedan je od najprepoznatljivijih primjera načina na koji se izvještavanje iz sudnice može pretvoriti u kontinuiranu zabavu, dok iskazi o partnerskom i seksualnom nasilju postaju sadržaj prilagođen televizijskim prijenosima, društvenim mrežama i publici spremnoj da presuđuje na osnovu ličnih simpatija. Pred sudom u američkoj saveznoj državi Virginiji vođena je građanska parnica za klevetu koju je Depp pokrenuo zbog autorskog teksta Amber Heard o iskustvu porodičnog nasilja, u kojem njegovo ime nije bilo navedeno, ali je medijska obrada cijelog procesa vrlo brzo potisnula njegov pravni okvir i stvorila globalnu predodžbu o poželjnoj pobjedi popularnog glumca koji u sudnicu stiže sa ogromnim simboličkim kapitalom kao tumač nekih od omiljenih uloga američke kinematografije.

Johnny Depp je tokom suđenja crtao, jeo gumene bombone, razmjenjivao osmijehe sa svojim advokatima, davao duhovite odgovore i izazivao smijeh prisutnih, zbog čega je sutkinja u pojedinim trenucima morala reagovati kao učiteljica u nižim razredima osnovne škole. Svaki od tih detalja mogao je ostati nevažan za postupak, ali su ih televizije, portali i korisnici društvenih mreža izdvajali iz višesatnih prijenosa, pretvarajući ih u dokaze njegove spontanosti, šarma i nadmoći nad pravnim timom Amber Heard. O ulozi humora tokom svjedočenja govorili su Deppovi advokati nakon suđenja.

„Za svakoga ko govori o seksualnom nasilju najstrašnije i najzastrašujuće jeste da mu se ne vjeruje, da ga nazivaju lažovom ili da ga ponižavaju“, rekla je kasnije Amber Heard. Bez namjere ulaženja u ispravnost presude u ovom slučaju, njene riječi potvrđuju iskustva miliona žena kojima se na različite načine omalovažavala trauma.

Analize suđenja ukazivale su na mit o savršenoj žrtvi, prema kojem se vjerodostojnost žene procjenjuje na osnovu njenog ponašanja nakon nasilja, ličnih nedosljednosti i sposobnosti da zadovolji očekivanja publike o tome kako bi trauma trebala izgledati. Prema Deborah Tuerkheimer, autorici knjige Credible: Why We Doubt Accusers and Protect Abusers, presuda je pokazala kako žene koje ne ispunjavaju očekivanja javnosti mogu biti stavljene u nepovoljan položaj i pred publikom i pred sudom, piše Time.

U takvom medijskom prostoru pravo na javno suđenje počelo se poistovjećivati sa pravom na neograničeno korištenje svega što je u sudnici izgovoreno ili pokazano, iako dostupnost sadržaja ne uklanja obavezu novinara i urednika da procijene njegov javni interes i posljedice objavljivanja. Ovaj slučaj može poslužiti kao paradigma za izvještavanje o suđenjima osobama optuženim za femicid. Ako je Amber Heard, žena sa slavom, novcem, mogućnošću angažovanja ozbiljnog pravnog tima i stručnjaka za odnose s javnošću, prošla kroz takvu golgotu pred očima cijelog svijeta, šta može očekivati žena koja nema nijednu od tih privilegija, a šta mogu očekivati bližnji žene koje više nema. Neovisno o tome da li govorimo o svijetu uspješnih i moćnih ili o našim tužnim patrijarhalnim provincijama, gdje bi se još uvijek, da se ikako može, njegovalo običajno pravo.

Posthumno oblikovanje biografije

Suđenje Anisu Kalajdžiću pred Kantonalnim sudom u Mostaru trebalo bi biti jedno od najvažnijih u novijoj pravosudnoj praksi Bosne i Hercegovine, jer je riječ o prvom predmetu u kojem će se suditi za teško ubistvo ženske osobe nakon što je ovo krivično djelo uvedeno u Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine. Presuda bi trebala pokazati koliko su institucije spremne prepoznati femicid kao završetak kontinuiranog nasilja, kontrole, prijetnji i proganjanja, uz potrebu da se podjednako pažljivo prati i način na koji mediji oblikuju ono što javnost sa suđenja saznaje.

Prema optužnici, Kalajdžić je Aldinu Jahić mjesecima uhodio, prijetio joj smrću, dolazio pred njen stan, nasilno ulazio u njega i fizički je napadao. Terete ga i za prijetnje upućene drugoj bivšoj partnerici, prema kojoj je, sudeći po njenom svjedočenju, koristio gotovo isti obrazac zastrašivanja. Aldina se skrivala na zadnjem sjedištu automobila kako je ne bi vidio, prijateljicama govorila da je nabavio pištolj i stalno provjeravala prati li je. Posljednjih minuta života bježala je, tražila od prolaznika da pozovu policiju, ušla u ugostiteljski objekat i pokušala pronaći spas u toaletu, gdje ju je, prema optužnici, Kalajdžić pronašao i ubio.

Tokom suđenja optuženi je odnos sa ubijenom Aldinom opisao kao „težak, turbulentan i toksičan“, dodajući da je imao i lijepih trenutaka. Rekao je da je veza ostavila dubok trag na njegovo emocionalno stanje, da se osjećao očajno i da je možda trebao potražiti stručnu pomoć. Javnosti je ponuđena i njegova tvrdnja da bi bio sretniji da je i on preminuo na mjestu na kojem je umrla Aldina, da je ovo za njega najveća kazna i da bi, kada bi mogao vratiti vrijeme, sve bilo drugačije. N1 je upravo tu izjavu izdvojio u naslov zasebnog teksta, nakon čega su je prenijeli brojni drugi portali.

Tako je pred publikom nastajala konstrukcija o dvoje ljudi koje je „uništila teška ljubavna veza“ zahvaljujući čemu nasilje postaje zajednički problem dvoje ljudi, dok zamišljena zajednička smrt cijeli slučaj približava obrascu tragične ljubavne priče kakva se najčešće i producira u nastojanjima da se femicid romantizira, a samim time ukloni ili ublaži odgovornost počinitelja.

Posebno je problematična tvrdnja optuženog da je ovo za njega najveća kazna, jer se njome Aldinina smrt koristi za opisivanje njegove patnje. Kalajdžić se izjasnio da nije kriv, a njegovo žaljenje iskazano je formulacijama o „svemu što se dogodilo“ i želji da „ishod bude drugačiji“, bez imenovanja odgovornosti za ono za šta ga Tužilaštvo tereti. Zahvaljujući medijskom fokusu na njegovo „kajanje“ kod onih koji prate suđenje provocira se empatija prema nekome ko jedino što treba da očekuje profesionalno suđenje, a ne naklonost javnosti ionako gladne priča o odgovornosti žena za činjenicu da više nisu žive.

Na istom ročištu predstavljen je audiozapis na kojem, prema onome što je izneseno pred sudom, Kalajdžić Aldini govori „Bit ćeš mrtva, kunem se“. Iz sadržaja razgovora sa njegovom majkom proizlazi da je Aldina namjeravala prijaviti prijetnje, ali ju je majka optuženog uvjeravala da time neće ništa dobiti i da će porodica pokušati promijeniti njegovo ponašanje. Ove informacije nalaze se ispod naslova posvećenog muškarcu koji bi navodno bio sretniji da je umro zajedno sa Aldinom. Redoslijed činjenica u određenoj mjeri dirigira saosjećanjem publike, jer u vremenu skromne pažnje i koncentracije mnogi neće otići dalje od čitanja naslova i eventualno uvoda. Oni koji stižu do kraja teksta obično i znaju da je povod za njegov nastanak bio smrt žene, odnosno femicid.

Sličan prostor strategiji odbrane otvoren je tokom ispitivanja Aldininih prijateljica, kada se insistiralo na tome ko se kome prvi javio, jesu li Aldina i Kalajdžić živjeli zajedno, jesu li imali intimni odnos, jesu li ljetovali u Makarskoj i da li ga je Aldina voljela. Odbrana je pokušavala utvrditi i da Kalajdžić nije mrzio Aldinu, kao da odsustvo mržnje isključuje nasilje. Fokus je ova pitanja i odgovore prenio vrlo detaljno, uključujući tvrdnje optuženog o njihovoj intimnosti i okolnostima početka veze.

Objavljivanje tih detalja omogućava nastavak prekrajanja Aldinine biografije nakon njene smrti. Ovakva postavka, pored uobičajenih razloga ostajanja u začaranom krugu nasilja, često udaljava žrtve od odluke da napuste zlostavljača, strahujući da će kasnije, kao posljedica odmazde, njihov cjelokupan život biti dat javnosti na uvid. A znamo kako ta ista javnost, u nedostatku sadržaja i smisla u vlastitom životu, voli da se bavi životima drugih.

Kalajdžić se lično uključivao u ispitivanje svjedokinja, iznosio tvrdnje o intimnom odnosu i tražio njihova mišljenja o sebi i svojoj porodici, zbog čega ga je predsjedavajući Sudskog vijeća više puta upozorio da postavlja konkretna pitanja vezana za optužnicu. Njegovo učestvovanje pojedini mediji opisali su navodeći da je „pažljivo pratio iskaze svjedoka“, što zakonskom pravu optuženog daje prizvuk naročite sabranosti i zainteresovanosti.

Otvorena sudnica medijima daje pristup riječima optuženog, pitanjima odbrane, iskazima svjedoka i najintimnijim dijelovima Aldininog života, uz profesionalnu obavezu da procijene čemu objavljivanje svakog od tih detalja služi. Tokom suđenja optuženi raspolaže nepreglednim brojem mogućnosti da sve što želi bude i dostupno medijima, dok ubijena žena u medijskom izvještavanju postoji onoliko koliko na nju postoje sjećanja drugih, što nije problem kada govorimo o bližnjima, ali jeste kada govorimo o onima koji bi posthumno ubijenoj nametnuli odgovornost za vlastitu smrt. Kod nespretnog, površnog i neprofesionalnog izvještavanja povodom suđenja za počinjeni femicid, Aldina i bilo koja druga žrtva dođe kao neka vrsta podsjetnika za to koliko je optuženom za zločin teško što se za zločin tereti i koliko bi mu bilo lakše „da je mrtav“. Ali nije. I u tome je ključna razlika između njega i one koje više nema.

U avgustovskom nastavku suđenja, nakon skoro mjesec dana pauze, saslušani su sudski vještaci, te smo imali priliku saznati kako je Kalajdžić lišen svakog oblika kajanja i kako je umjesto njega osmislio igrokaz na osnovu kojeg bi se trebao izvesti zaključak o njegovoj smanjenoj uračunljivosti, narodski rečeno – ludilu. Sudski vještaci su negirali takvu kliničku sliku.

Šta god da optuženi tvrdio suvišno je u naslov ponovo stavljati Aldinu, kako je to učinilo Oslobođenje, za razliku od portala Istina media gdje je odmah iz naslova jasno kojim povodom Kalajdžić uopšte ima priliku izmišljati šta ga je sve zaposjelo.

Država pred sudom

Dok izvještavanje sa suđenja Anisu Kalajdžiću pokazuje koliko lako optuženi može postati romantični i tragični lik, slučaj Alme Kadić otvara pitanje odgovornosti svih koji su je mogli zaštititi dok je još bila živa. Alma je nasilje prijavljivala policiji i Centru za socijalni rad, Eldinu Hodžiću izricane su zaštitne mjere i uslovne kazne koje je kršio bez odgovarajućih posljedica, a ubio ju je u julu 2021. godine pred njenom majkom i kćerkom, ispred kuće njenih roditelja. Na kraju krivičnog postupka osuđen je na 20 godina zatvora, dok je iza presude ostalo pitanje kako je žena koja je toliko puta tražila pomoć ostala nezaštićena.

Porodica Alme Kadić podnijela je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prvu apelaciju koja se odnosi na femicid i ozbiljne sumnje u institucionalne propuste u zaštiti žene izložene nasilju. Apelacija, koju je inicirao Sarajevski otvoreni centar i koja je izrađena uz pravnu pomoć Adrijane Hanušić Bećirović, zasnovana je na tvrdnji da je Bosna i Hercegovina povrijedila pravo na život, zabranu nečovječnog postupanja, pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije. Od Ustavnog suda traži se da utvrdi odgovornost države, naloži mjere koje će unaprijediti zaštitu žena izloženih nasilju i dosudi naknadu nematerijalne štete Alminoj porodici.

U tekstu Dženise Zukančić objavljenom u Oslobođenju pod naslovom „150 prijava, nijedna zaštita, BiH na sudu zbog ubijene žene“ pažnja je usmjerena prema državi koja je raspolagala informacijama o nasilju, donosila odluke i izricala mjere, a ipak nije zaštitila Almin život. Počinilac je imenovan, navedeni su njegovi raniji postupci i konačna presuda, bez prostora posvećenog njegovim osjećanjima, porodičnim okolnostima i pokušajima da nasilje objasni vlastitim interpretiranjem njihovog odnosa. U središtu teksta nalaze se Alma, njene prijave, institucionalna saznanja i odgovornost sistema koji je svaku od tih prijava morao tretirati ozbiljno.

Kažnjavanje Eldina Hodžića predstavlja odgovornost pojedinca, dok apelacija porodice Alme Kadić otvara mnogo šire pitanje o tome koliko smrti žena nastaje i zbog institucija koje prijetnje, kršenje mjera i ponavljanje nasilja ne posmatraju kroz mehanizme rane procjene rizika i procjene rizika uopšte.

Izbor medijskog fokusa mijenja razumijevanje femicida. U tekstu o Almi Kadić postavljeno je pitanje šta su znale institucije, kako su postupale i zbog čega Alma, nakon tolikih prijava, nije ostala živa, čime se odgovornost ne završava izricanjem jedne zatvorske kazne.

Kad mediji preuzmu ulogu suda

Do suđenja Nerminu Sulejmanoviću nikada nije došlo, jer je nakon ubistva Nizame Hećimović, Đengiza i Denisa Ondera i ranjavanja još tri osobe izvršio samoubistvo. Nizamino ubistvo prenosio je uživo na Instagramu, ostavljajući iza sebe snimak zločina, vlastita objašnjenja i hiljade ljudi koji su mu pružili voajersko saučesništvo. Nakon njegove smrti opravdana potreba da se utvrdi ko je Nizami uskratio zaštitu vrlo brzo je pretvorena u potragu za osobama kojima će se presuditi putem medija. Čekati da institucije urade svoj posao često s razlogom u domaćem kontekstu može zvučati kao floskula, ali je se uglavnom trebamo držati, ukazivati na propuste, konsultovati struku, pisati i govoriti o prevenciji i procjeni rizika, bez presude i stavljanja mete na čelo u društvu kojem ne manjka spremnosti na targetiranje, dok odgovornost u svim segmentima nerijetko izostaje.

Otvorenost sudskog postupka u procesima vezanim za femicid i nasilje nad ženama generalno jedno je od demokratskih obilježja i njegova dostupnost sama po sebi ne izaziva retraumatizaciju preživjelih. Naprotiv, nerijetko žene žrtve nasilja žele biti u toku sa svim procesima i medijskim izvještajima vezanim za druge slučajeve. Ali je itekako retraumatizirajuće i ponižavajuće romantiziranje počinitelja, nastojanje da mu se pripiše što više humanih osobina, a cijeli epilog u vidu oduzimanja života žene svede na tragediju i posljedicu okolnosti.

Otvorenost procesa ne podrazumijeva medijski pristup slučaju kao švedskom stolu s kojeg ćemo uzeti ono što nam najviše odgovara, odnosno ono što će izazvati najviše pažnje i pregleda publike.

Za početak, važno je imati na umu da odbrana može koristiti zakonom dopuštena sredstva kako bi zaštitila interese optuženog, dok mediji nemaju obavezu da svaku njenu tvrdnju prenesu bez konteksta, provjere i procjene posljedica koje objavljivanje može imati. Uvijek je najispravnije ono što je istovremeno i najlakše – držati se činjenica, izvještavati o njima, ne interpretirati i ne vraćati se na vezu, bila ona toksična ili ne. Ništa što je prethodilo femicidu ne može opravdati femicid, pa je suvišno to pokušavati u medijskim tekstovima.

U domaćim medijskim okolnostima dodatno je otežavajuća činjenica da se isključivo praćenje određene oblasti smatra luksuzom, a ne uobičajenom profesionalnom dinamikom. Tako će u praksi osoba koja je prisustvovala mučnom sudskom procesu zbog femicida možda istog dana stići na postavljanje kamena temeljca ili otvaranje trotoara i bankomata, te u predvečerje radnog dana stići i na kakvu svečanu premijeru. U takvim okvirima, bez namjere da se novinari i novinarke do kraja aboliraju od odgovornosti, etika i profesionalni pristup pomalo se „izgube“ između nepreglednog broja otvorenih „tabova“ na ekranima kompjutera.

***

Ovaj tekst nastao je u okviru inicijative „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“, koju provode Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna, uz podršku Švedskog instituta. 

___