Ako SAD podbaci u održavanju ustavnog principa slobodne štampe, drugi će djelovati s još većim nekažnjavanjem. Svijet će biti daleko mračnije mjesto.

foto: Unsplash / Ilustracija

*Članak je dio serijala autorskih tekstova koje prenosimo povodom obilježavanja Svjetskog dana vijesti, globalne kampanje koja naglašava vrijednosti novinarstva.

U radijskom obraćanju u decembru 1940. godine, godinu dana prije nego što su Sjedinjene Američke Države ušle u Drugi svjetski rat, Franklin D. Roosevelt opisao je SAD kao „arsenal demokratije“. Danas se to oružje utišava širom zapadnog fronta. Nezavisno novinarstvo, žila kucavica informisane demokratije, suočava se s egzistencijalnim izazovima, posebno u SAD-u.

Prijetnje su ekonomske i tehnološke, ali su takođe pravne i političke prirode. Druga Trumpova administracija agresivno cilja novinske organizacije, podnoseći tužbe teške više milijardi dolara, proganjajući izvore putem sudskih poziva i vodeći kampanju ocrnjivanja protiv svakog reportera ili urednika koji ne prati liniju.

Malo je presedana za ovakvu zloupotrebu izvršne vlasti. Čak ni Richard Nixon na vrhuncu skandala „Watergate“ nije bio ni blizu. Napad na nezavisno novinarstvo izvodi se – naočigled svih – koristeći strašnu moć savezne vlade. Sudovi, kao posljednja linija odbrane, za sada drže čvrst stav; ali niko ne može biti siguran kako će Vrhovni sud SAD-a, sa svojom ugrađenom dugoročnom konzervativnom većinom, presuditi u krajnjoj instanci, ukoliko stvari krenu u tom smjeru.

Temeljna odluka Vrhovnog suda koja brani slobodu štampe u SAD-u jeste slučaj „New York Times Co. protiv Sullivana“ (1964), koja je utvrdila da javni zvaničnici ne mogu tužiti [medije i novinare] za klevetu osim ako ne dokažu „stvarnu zlu namjeru“ – to jest, da je izdavač znao da je informacija lažna ili da je postupio s bezobzirnim zanemarivanjem.

Drugi temeljni slučaj jeste „New York Times Co. protiv SAD-a“ (1971) – takozvani slučaj „Pentagon Papers“ u kojem je Sud oštro ograničio mogućnost vlade da vrši preventivnu cenzuru ili blokira objavljivanje povjerljivih odbrambenih informacija.

U oba slučaja, presude Vrhovnog suda postavile su visoku prepreku vladi da ućutka medije. Ipak, te prosvijetljene presude su relikvije prošlog vremena. Šezdesete i sedamdesete godine bile su obilježene dubokim nepovjerenjem u saveznu vladu, što je dodatno pogoršano Vijetnamskim ratom. Razotkrivanje vladinih laži u medijima, koje su korištene za opravdanje vođenja tog rata, dalo je novinama, radiju i televiziji novi legitimitet.

Pola stoljeća kasnije, javni cinizam se proširio na same medije. Novinari se, prema nekim istraživanjima, rangiraju ispod advokata i agenata za nekretnine. Određeno nepovjerenje je možda i zasluženo kao rezultat pogrešnih koraka i prekoračenja; ali to je cijena slobodne štampe. Danas, kada algoritmi društvenih mreža daju prioritet angažmanu koji zauzvrat nagrađuje konflikt i bijes, etablirane novinske organizacije nalaze se brendirane kao pristrane i neugledne. Trumpova administracija bila je najagresivniji zagovornik i parničar u ovoj kampanji zastrašivanja medija.

Godine 2024, kompanija Walt Disney pristala je da plati 15 miliona dolara predsjedničkoj biblioteci Trumpa i plati milion dolara pravnih troškova kako bi poravnala tužbu za klevetu podnesenu protiv Disneyjeve podružnice ABC News. Disney se nagodio nakon što je njegov zvijezda-voditelj – bivši direktor komunikacija Clintonove administracije George Stephanopoulos – rekao da je Trump proglašen „odgovornim za silovanje“ (njujorški sudija je presudio da je Trump odgovoran za „seksualni napad“).

Godine 2025, Paramount je pristao da plati Trumpovoj predsjedničkoj biblioteci 16 miliona dolara kako bi poravnao pravni spor oko montaže emisije CBS News u kojoj je prikazan intervju sa tadašnjom potpredsjednicom Kamalom Harris. Trump je tvrdio da je montaža donijela odlučuju prevagu (tipped the scales) protiv njega u predsjedničkoj kampanji 2024. godine – uprkos činjenici da je na kraju bio uvjerljivi pobjednik protiv demokratske kandidatkinje Harris.

Iako Paramount nije priznao krivicu, radije se nagodio u trenutku kada mu je bio potreban blagoslov savezne vlade za planirano spajanje sa kompanijom Skydance Media, vrijedno više milijardi dolara. Slično tome, Walt Disney je izračunao da se ne isplati testirati razumnu odbranu na sudu koja bi istakla činjenicu da ga je Trumpova ozloglašenost činila tužiocem otpornim na klevetu. Ukratko, korporativni interes preuzeo je prvenstvo nad ustavnim principom slobode štampe.

Postoje plemeniti izuzeci. New York Times, Wall Street Journal i BBC odbili su da se nagode u tužbama vrijednim više milijardi dolara koje je podnio predsjednik Trump. Zapravo, New York Times tuži Pentagon zbog njegove odluke da ograniči pristup reporterima. BBC takođe osporava odštetni zahtjev za klevetu od 10 milijardi dolara zbog dokumentarca o nemirima 6. januara. Očekuje se da će slučaj biti proveden na sudu na Floridi sljedeće godine.

Primamljivo je odbaciti te strahove kao plod užarene liberalne mašte. No, redovito posjećujem SAD već 50 godina. Bio sam angažiran kao strani dopisnik za Financial Times jednu deceniju, prvo u Washingtonu, a kasnije u New Yorku. Poznajem zemlju i desetine američkih novinara smatram ličnim prijateljima. Prijetnje novinskim organizacijama, velikim i malim, predstavljaju jasnu i prisutnu opasnost.

SAD je zemlja Prvog amandmana koji garantuje slobodu vjere, govora, štampe, mirnog okupljanja i pravo na upućivanje peticija vladi. Ono što se desi u Washingtonu ne ostaje u Washingtonu. Ako SAD podbaci u održavanju ustavnog principa slobodne štampe, drugi će djelovati s još većim nekažnjavanjem. Svijet će biti daleko mračnije mjesto. Kraj.

___