Informacije se kreću brže od odgovornosti. Algoritmi nagrađuju ogorčenost prije tačnosti. Umjetna inteligencija masovno stvara uvjerljive neistine.

foto: Unsplash / Ilustracija

Nama ne nedostaje informacija. Nikada ih nismo imali više. Ipak, širom svijeta, ljudi se bore da odgovore na najjednostavnija pitanja: šta se zapravo dogodilo?, ko je šta odlučio?, je li to istina?

To je paradoks našeg doba. Najpovezanija društva u historiji ujedno su i među najranjivijim na zbunjenost, manipulaciju i nevjericu. Informacije se kreću brže od odgovornosti. Algoritmi nagrađuju ogorčenost prije tačnosti. Umjetna inteligencija masovno stvara uvjerljive neistine. U takvom okruženju, pravo na znanje nije samo pitanje transparentnosti; ono je kucanje srca slobode.

Bez tačnog razumijevanja onoga što se dešava i onoga što se radi u vaše ime, magla prevare postaje gušća, a loši akteri mogu obmanjivati bez kazne.

Društvo je najranjivije kada se uskrati pristup informacijama. Organizacija Access Now i koalicija #KeepItOn dokumentovale su 313 blokada interneta u 52 zemlje u 2025. godini, što je najveći broj ikada zabilježen. Blokade zaustavljaju novinarstvo, ućutkuju zajednice i uskraćuju ljudima informacije koje im potencijalno mogu spasiti život.

Zakoni o pristupu informacijama sidro su integriteta informacija, a najnovije praćenje UNESCO-a pokazuje napredak. Njegovo istraživanje iz 2025. godine pokazalo je da 141 zemlja ima zakonske garancije za pristup informacijama. Ipak, usvajanje nije isto što i realizacija, i mnoge se zemlje i dalje suočavaju s praktičnim prazninama u nadzoru, žalbama, provođenju, vođenju evidencije i upravljanju podacima. Od ispitanih zemalja, 51 nije mogla pružiti podatke o vođenju evidencije uprkos tome što su prijavile da imaju uspostavljene sisteme ili procedure.

Komesari za informacije i drugi nadzornici pretvaraju zakonske odredbe u izvršiva prava. Ipak, mnoge od njih sputavaju slabi mandati, kašnjenja u imenovanjima, smanjenja budžeta, političko uplitanje, ograničenja njihovih ovlaštenja i napadi na njihovu nezavisnost. Da bi pristup informacijama funkcionisao, ova tijela moraju biti zaštićena zakonom, moraju im se dati adekvatna ovlaštenja i resursi, te moraju biti zaštićena od nedozvoljenog uticaja.

Ova praznina dodatno je potvrđena testom zakona o pristupu informacijama iz 2025. godine, koji su zajednički proveli UNESCO i Centar za pravo i demokratiju. Kroz 146 identičnih zahtjeva u 76 zemalja, 38 posto nije dobilo nikakav suštinski odgovor, samo 24 posto rezultiralo je potpunim objavljivanjem, a prosječno vrijeme odgovora bilo je 22 dana. Slična vježba ponovit će se i ove godine kako bi se izmjerila bilo kakva promjena.

Pristup informacijama mora evoluirati, ali primjeri nedostataka su posvuda, čak i u zemljama s dobronamjernim zakonodavstvom.

I u informacijskom vakuumu, hrabro i nezavisno novinarstvo je neophodno. Novinarstvo sažima informacije u javno razumijevanje. Ono istražuje, ispituje, potvrđuje i stavlja u kontekst, ali se takođe bori protiv dezinformacija. Ono postavlja pitanja koja bi neke strane radije izbjegle. I daje građanima sredstva da smisleno učestvuju u javnom životu.

Šteta uzrokovana dezinformacijama je stvarna. UNESCO procjenjuje da pojedinačni slučajevi dezinformacija mogu prouzrokovati ekonomske i socijalne troškove od 350 milijardi do 510 milijardi američkih dolara – godišnje, kroz oslabljene odgovore javnog zdravstva, iskrivljene izbore, odgođene klimatske akcije, finansijske gubitke, narušavanje reputacije i eroziju povjerenja u institucije. Dezinformacije stoga nisu samo komunikacijski problem. One su rizik za upravljanje, ekonomska obaveza i direktna prijetnja sposobnosti ljudi da donose informisane odluke.

Javni servisi i nezavisne novinske medijske organizacije ključna su protivteža ovom problemu. Njihov mandat nije lov na angažman po svaku cijenu, već informisanje i služenje svim publikama. Ali oni se istovremeno suočavaju s pritiscima fragmentirane publike, opadanja povjerenja, političkog uplitanja, finansijskih ograničenja, ovisnosti o platformama i podivljalog lažnog, sintetičkog i manipuliranog sadržaja. Njihova borba da nastave proizvoditi kvalitetno novinarstvo nije sektorska briga, to je demokratska briga.

Odgovor mora uključivati obnovljena ulaganja u novinarstvo od javnog interesa, uredničku nezavisnost, provjeru činjenica, verifikaciju otvorenog koda, medijsku i informacijsku pismenost, te prekograničnu saradnju. Baš kao što se neistine šire globalno, tako i pružaoci pouzdanog novinarstva moraju sarađivati transnacionalno.

Informacijski ekosistem bio bi siromašniji i mnogo krhkiji bez javnih medijskih servisa, ali oni ga ne mogu braniti sami.

Na Svjetski dan vijesti i Međunarodni dan za univerzalan pristup informacijama, izazov je praktičan i pozivamo sve aktere u informacijskom prostoru da rade bolje:

• Vlade moraju provoditi zakone o pristupu informacijama i zaštititi nezavisni nadzor.
• Platforme i tehnološke kompanije moraju preuzeti punu odgovornost za informacijske prostore koje stvaraju, u potpunoj usklađenosti s međunarodnim pravom o ljudskim pravima.
• Medijske organizacije svih vrsta trebale bi uvijek birati temeljitost umjesto dosega.

Slobodan protok pouzdanih informacija zajednička je korist, ali on zavisi od vlasti koje štite pristup informacijama, novinara koji iznad svega teže istini i prava građana na činjenice. Dividenda integriteta je stvarna, ali se isplaćuje samo kada svi odigramo svoju ulogu.

___