Knjiga Najila Kurtića „Osnovi pisanja za medije“, koja sadržajem prati program predmeta: Pisanje za medije I, Pisanje za medije II i Praktikum iz pisanja za medije I i II na studiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli predstavlja vrijedno i korisno djelo ne samo za studente i praktičare, nego i za profesore novinarstva. Raskid s tradicijom i tipičan američki pristup učenju pisanja za medije donosi suvremenost, ali i ponešto čega bi se i Amerikanci trebali odreći…

Izdavači: Media Plan Institut, Sarajevo
Colosseum, Tuzla
Recenzenti: Stjepan Malović i Besim Spahić
Godina izdanja: 2009.
Opseg: 400 stranica

Najil Kurtić spada među teoretičare i profesore novinarstva koji smatraju da je pisanje za medije vještina koja se može naučiti ili, kako to on sam kaže u predgovoru knjige „Osnovi pisanja za medije“: „koja se može, uz dobro mentorstvo i uporan rad, steći i podići na zavidan nivo“.

Kad neka knjiga nastaje punih deset godina, kao rezultat predavanja i vježbi iz predmeta: Metode i tehnike novinarstva i Pisanje za medije  (podijeljeno u skladu s Bolonjskom deklaracijom na Pisanje za medije I, Pisanje za medije II i Praktikum iz pisanja za medije I i II) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i Visokoj školi novinarstva Mediaplana u Sarajevu, od autora poznatog po pažljivom vaganju svake riječi i promišljanju medija od teorije komuniciranja do njihove praktične primjene, ona mora biti i dobra i korisna. Tim više što se naslanja i dijelom preuzima sadržaj priručnika „Kako pisati za medije“, vrsnih autora Najila Kurtića, Stjepana Malovića, Muhameda Nuhića, Rade Veljanovskog, Lile Radonjić i Melise Dedović, objavljenog 2005. i dobro prihvaćenog u visokoškolskoj nastavi i stručnim radionicama i tečajevima na prostorima na kojima se govore bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik.

Kurtićeva knjiga „Osnovi pisanja za medije“ predstavlja drugim dijelom i praktičnu primjenu saznanja iz njegova teorijskog djela „Kôd novinarstva“, u kojemu je razradio koncepte semiotičke i semantičke analize medijskih poruka i dokazao važnost primateljeva razumijevanja poruke u procesu njezina dekodiranja, kojemu se, za razliku od kodiranja na strani pošiljatelja, u teoriji komuniciranja neopravdano pridaje manje pažnje.

„Osnovi pisanja za medije“ su podijeljeni u dva dijela od kojih se prvi dijeli na 12, a drugi na 10 poglavlja. Prvi dio obrađuje osnovne elemente i forme informativno-faktografskog novinarstva, a drugi dio elemente narativnog novinarstva te objašnjava strukturu i tehnike pisanja glavnih formi fičera. Kurtić fičer definira kao „novinarsku formu koju susrećemo u novinama, magazinima, u elektronskim medijima ili na web sajtu, koja nije usmjerena na saopštavanje novosti nego na dubinsko objašnjavanje tema koje se nalaze iza novosti“ (Kurtić: Osnovi pisanja za medije, str. 199.)  Od početka do kraja navedeni su brojni primjeri iz prakse koji pomažu da studenti lakše shvate gradivo, a istu svrhu imaju i zadaci kojima završavaju pojedina poglavlja. Autor sam u predgovoru piše da se njegova knjiga razlikuje od sličnih na našem govornom području i po „zastupljenosti nekih novih faktografskih formi koji 'drmaju' temelje mitologije obrnute piramide i potpunog lida“ te po „pridavanju velikog značaja narativnom novinarstvu“. Korisno je i što autor napominje da vještinu pisanja za medije moraju poznavati i oni koji se bave odnosima s javnostima i promocijom, što se često i posve pogrešno stavlja u drugi plan u studijskim programima tržišnog komuniciranja i odnosa s javnostima.

Prvi dio knjige čine poglavlja o uvodu u novinski stil, razlikama između vijesti i događaja, procjenjivanju vrijednosti vijesti, pravilima pisanja za masovne medije, citiranju i parafraziranju, organiziranju činjenica, nastajanju vijesti korak po korak, pisanju lida, obrnute piramide, pravilne piramide, pješčanog sata i blok strukture. Kurtić knjigu počinje pričanjem priče o Crvenkapici kako bi usporedbom s novinskom viješću pokazao da kronološki slijed događaja nije primjeren medijskom izvještavanju. Potom navodi primjer kako je jedna studentica Crvenkapicu sažela i napisala je od glavne novosti unazad k pojašnjavanju detalja i okolnosti.

Ideja i takav uvod su vrlo dobro osmišljeni, ali bilo bi bolje da je autor sam napisao potpuno pravilnu obrnutu piramidu i tako poučio buduće novinare suvremenom novinarstvu, nego što je prenio verziju neimenovane studentice koja je njezinu Crvenkapicu počela s dvije uvodne rečenicu i s najvažnijom novosti tek u trećoj, dakle s odgođenom, a ne s izravnom glavom. No, osnovna pravila uz taj primjer su besprijekorno napisana pa će čitatelji od samog početka knjige znati da u novinarskom izvještavanju treba početi s najvažnijim i novost priopćiti u jednoj ili dvije prve rečenice, odgovoriti na pitanja tko, što, gdje, kada, kako i zašto, pisati kratkim rečenicama i odlomcima, bez komentiranja i moraliziranja.

Naslov knjige „Osnovi pisanja za medije“ je daleko širi od pisanja za novine pa bi bilo bolje da se uvodno poglavlje zove „Uvod u novinarski stil“ umjesto „Uvod u novinski stil“. Primjeri iz novina prevladavaju, ali namjera autora izražena u naslovu i na nekoliko mjesta u knjizi u kojima se spominju agencije, radio i televizija bila je poučavanje osnovama novinarskog izvještavanja za sve medije.

Poslije napomene da je vijest temelj novinarstva, Kurtić navodi da postoje i drugi žanrovi: „izvještaj, osvrt, komentar, hronika, članak, reportaža…“, ali poslije toga potpuno napušta takve - u Bosni i Hercegovini tradicionalne žanrovske podjele i amerikanizira ih podjelom na vijesti (news) i priče (story). Takav je, izvorno američki pristup sve češći, pa mu se i Kurtić priklanja, a odustaje od podjele na faktografske, analitičke i beletrizirane. Dodaje da se pojam priče ( story)  uglavnom odnosi na fičere (feature), „u kojima do izražaja dolazi ljudska strana događaja odnosno pojave“ (Kurtić: Osnovi pisanja za medije, str. 181.).

Napuštanje tradicionalnih žanrovskih podjela, koje nisu nastale ni u Bosni i Hercegovini ni u drugim državama nastalim iz bivše Jugoslavije, nego su se Evropom širile iz Francuske, u kojoj se uz novinarstvo, od samih početaka izdavanja novina, razvijala i teorija novinarstva, može imati štetne posljedice na naše novinarstvo. U Americi priče koje su plod mašte odmah nazivaju fiction (mašta) pa ne postoji opasnost da ih netko pomiješa s novinarskim oblicima, a u naše su medije prodrle „priče“ koje obiluju pogrešnim ili čak izmišljenim podacima o stvarnim ljudima i događajima. U konačnici, kad postane važnije je li objavljena istina ili je samo zanimljivo ispričana priča, nestaje novinarstvo, a nadvlada ga kuljišarstvo kojemu su činjenice u drugome planu ili tek nužno zlo za početak pričanja priče. (Obradović: Vječni sukob novinarstva i kuljišarstva)

Pisci ili novinari?

Globalizirani svijet je već prihvatio takvu podjelu i teško se izboriti protiv prevlasti amerikaniziranog pristupa novinarstvu po kojemu u medijima pisci (writers) pišu priče (stories). U bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskog jeziku (i njihovim varijantama pod tim ili drugim nazivima) pisac nije novinar nego netko tko piše iz mašte, tipizira likove po stvarnim osobama, a novinari se moraju držati činjenica i pisati o stvarnim osobama, mjestima, događajima i pojavama. Isto tako, u navedenim jezicima priča je Crvenkapica, a novinski napisi i novinarski prilozi na radiju, televiziji i novim medijima moraju počivati na stvarnosti, ljudima s pravim imenima i prezimenima, stvarnim događajima u određenom vremenu na točno naznačenom prostoru. Zbog tako nekritički preuzetog američkog pristupa, premda se javno zaklinju u vrijednost njihova novinarstva, svijetom je prevladala mješavina medijskih priča koje ne počivaju uvijek na činjenicama nego na tračevima, glasinama, pretpostavkama, namjerno ili nenamjerno izmišljenim podacima.

Srećom, premda je preuzeo američku podjelu novinarskih priloga na vijesti i priče, Najil Kurtić u objašnjenjima kroz svih 400 stranica svoje knjige uvijek ističe osnovna načela novinarstva zasnovanog na istinitim činjenicama i njihovoj provjeri s navođenjem izvora. Tko god bude učio po njegovoj knjizi moći će se naučiti pravilnom novinarstvu koje počiva na istinitom, točnom, poštenom, uravnoteženom i nepristranom izvještavanju, što ujedno znači i etički besprijekornom pristupu.

Tuzla je primala vijesti na glinenim pločicama iz Rima davno prije naše ere i predstavljala grad u kojem se pisalo i o kojem se pisalo. U njoj su biblioteke postojale još u 17. stoljeću, čitalo se i izvještavalo daleko prije nego u Americi, pa današnji studenti žurnalistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, koji sve više izaziva poštovanje i zavist na sličnim institucijama na području jugoistočne Evrope i širi izdavačku djelatnost, (zato što se u susjednim državama izvan njihovih glavnih gradova nisu uspjeli razviti fakulteti novinarstva s programima od preddiplomskog do doktorskog poput tuzlanskog), može svoje poslanje zasnivati i na vlastitom i bosanskohercegovačkom nasljeđu, kritički promišljajući i preuzimajući iz američkog novinarstva samo ono što je u njemu dobro, a ne sve samo zato što je američko.

Detaljne upute

Drugi dio knjige donosi poglavlja o narativnom novinarstvu, objašnjava pojam tipove i način pisanja fičera, vrste glava i tehnike završetka priče. Posebno tumači pisanje fokusne (usredotočene) priče, profila, intervjua, komentara, trend story i naslovnog bloka. Vrijednost knjige „Osnovi pisanja za medije“ posebno se ogleda upravo u detaljnim uputama za pisanje po kojima je moguće postići željenu strukturu i pravilno izvještavati za medije o pojedinim događajima, ljudima, pojavama i bilo kojem djeliću stvarnosti koji zaslužuje medijsku pažnju.

Autor na više mjesta u knjizi sažima detaljne upute u pravila za početnike, što može dobro poslužiti i kao podsjetnik na najvažnije dijelove za vrijeme brzog listanja knjige. Prelom knjige s isticanjem najvažnijih pravila različitim tipografskim i grafičkim rješenjima olakšava njezinu upotrebu u svojstvu priručnika i podsjetnika za profesionalce, a svakako i za temeljito poučavanje studenata kojima je prvenstveno namijenjena.

Suvremenost knjige očituje se i u poklanjanju pažnje pisanju o aktuelnim pojavama koje nastaju i izazivaju veliko zanimanje javnosti. Kurtić ih ne prevodi u trendovske teme ili pojave nego ostavlja izvorni naziv trend story. Čitatelje vodi od samog početka i načina uočavanja trendova i njihove važnosti za društvo do strukturiranja medijskog priloga koji se, kad je riječ o društvenim kretanjima i važnim pojavama, ne smiju zadržati samo na opisu. Autor naglašava da je nužno istražiti nužne i dovoljne uzroke, često nevidljive i nejasne i tako spoznajno ovladati trendom i razumjeti načine na koje se pojava „hrani“ i kako se širi.

Kurtić uspijeva uz pomoć primjera objasniti kako se može napisati jezgrovit sažetak koji čini okosnicu ili jednu vrstu pouke i kad je nužno tražiti pomoć eksperata koji će činjenicama potkrijepiti medijski prikaz složenih kretanja. Na mnogim mjestima u knjizi Kurtić upozorava na štetnost od površnog pristupa temi pa, posebno kad tumači pisanje profila, u samu definiciju uvrštava da ono podrazumijeva temeljito istraživanje i provjeru podataka. Jednako pažljivo navodi upute za pripremu, vođenje i pisanje novinarskog intervjua pa kad bi novinari postupali po tim uputama i temeljito se pripremali ne bi se sramotili niti ispadali smiješni pred javnošću zbog vlastitog neznanja o osobama kojima postavljaju pitanja. To što su ta pravila preuzeta iz američkog novinarstva nije negativno zato što su ona dobra i provjerena već desetljećima u različitim medijima. Ono što je dobro, ne treba mijenjati, ali treba ono što ne valja.

Nekoliko puta autor ističe kako je nužno poštovati gramatička pravila i kao odliku dobrog stila navodi odlomak iz Andrićeve „Travničke hronike“. Nije bilo nužno uzimati za primjer književno djelo, koliko god dobro bilo, zato što povijest novinarstva Bosne i Hercegovine obiluje mnogim novinarima koji su bili, a mogu biti i danas uzorima novinarskog stila. Stilski uzori mogu sezati sve do 19. stoljeća i djelovanja nedovoljno istraženog i gotovo zaboravljenog Šaćira Mehmeda Kurtčehajića, pokretača Sarajevskog cvjetnika, preko Rudimira Rotera u razdoblju prije i poslije 2. svjetskog rata do Čede Kisića, Gojka Berića, Mehmeda Halilovića i brojnih drugih.  Ali, kad se već poštovanje gramatičkih pravila nameće kao jedna od osnova izvještavanja za medije, onda je prilikom lektoriranja knjige trebalo povesti više računa o nespojivosti korištenja nominativa umjesto genitiva s duhom jezika (i bosanskog, i hrvatskog, i srpskog i crnogorskog) i takvu njegovu anglizaciju (amerikanizaciju). Kao što Andrić svoje djelo nije nazvao „Travnik hronika“ i kao što se za tuzlansku književnu nagradu „Meša Selimović“ ne može reći „Tuzla književnost nagrada“, tako je prilikom lektoriranja složenice poput blok struktura ili orah graf  trebalo u duhu jezika pisati kao blokovska struktura i orahov graf ili još bolje orahova jezgra, a trend story kao trendovski prilog ili prilog o društvenim kretanjima. Teško je izboriti se protiv snažnog trenda anglizacije jezika, ali treba pokušati bar u knjigama o novinarstvu.

Ukupna ocjena knjige Najila Kurtića može biti samo vrlo visoka jer se radi o originalnom pristupu i vrijednom djelu kako za studente, tako i za novinare, djelatnike u odnosima s javnostima i tržišnim komunikacijama, te profesore medijskih struka i komuniciranja uopće. Pojedine kritičke primjedbe navedene u ovoj recenziji autor, recenzenti i lektor mogu razmotriti i možda neku od njih prihvatiti kad budu pripremali drugo izdanje. Ono će biti nužno zato što je malo tako sveobuhvatnih knjiga o pripremi medijskih priloga na područjima međusobno lako razumljivih jezika Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, kao i zbog sve većeg udjela novih medija u ukupnoj medijskoj slici, pa će i njima trebati posvetiti više pažnje u nekom budućem, proširenom izdanju. Iako se poslije izlaska Kôda novinarstva Najila Kurtića 2006. zbog iznimno visoke kvalitete te knjige činilo da će to biti njegovo životno djelo, ovaj je tuzlanski profesor i znanstvenik knjigom „Osnovi pisanja za medije“ pokazao da je spreman za nove iskorake.