Politički i ekonomski pritisci, prezasićenost medijskog tržišta i prividan pluralizam medijskog sadržaja – neke su od karakteristika koje su obilježile medijsku scenu Srbije u 2015.

Foto: IREX izvještaj

Tokom 2015. godine, medijski sektor Srbije obilježio je kolaps pravnog okvira, etike, profesionalizma i društvenih normi. Iako je proces privatizacije medija formalno završio, nekoliko važnih medija nisu završili tranziciju iz državnog u privatno vlasništvo, a novi financijski sistem prema kojem mediji mogu osigurati sredstva iz općinskih budžeta, za mnoge je bio razočaravajući, navodi se u novom izvještaju Indeks medijske održivosti.

Međunarodni odbor za istraživanje i razmjenu (IREX) svake godine objavljuje izvještaj Index medijske održivosti kojim se mjere snaga i sposobnost za opstanak medijskog sektora neke zemlje kroz analizu svih faktora koji mogu doprinijeti nekom medijskom sistemu – kvalitet novinarstva, efektivnost menadžmenta, pravnog okvira koji podržava slobodu štampe i slično. Svaka zemlja može zauzeti određeni skor na skali od 0 do 4, a Srbija je za 2016. godinu dostigla generalni skor od 1.71.

Za Srbiju je 2015. bila politički i ekonomski turbulentna godina što se odrazilo i na medijski sektor. U decembru su započeli pregovori za članstvo u Evropskoj uniji, uslijedivši nakon sporazuma o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, a sve to vrijeme milion izbjeglica prolazi kroz zemlju bez incidenata.

Kao ekstreman primjer političkog ponašanja prema novinarima i medijima, u izvještaju se navodi primjer ministra odbrane koji je uputio vulgaran i seksistički komentar novinarki televizije B92 kada je kleknula u njegovoj blizini kako ne bi smetala kamerama. Događaj je doveo do protesta velikog broja novinara, a imao je i pozitivne ishode – premijer države je otpustio ministra odbrane, bez obzira na to što se vjerovalo da su politički partneri. Pored ovog, izdvaja se i primjer početka suđenja za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije, nakon 16 godina odgode.

Ustavna i pravna zaštita slobode govora uvrštena je u tri osnovna medijska zakona u Srbiji, ali je ovo pravo često narušeno, uz malo reakcija iz sektora civilnog društva. Tokom 2015., nekoliko političkih emisija u kojima je dolazilo do suočavanja stavova i mišljenja prestalo je s emitovanjem, a otkazane su i neke istraživačke serije. Novinari Srbije, njih 62 posto, smatra da u toj zemlji ne postoji sloboda govora, a samo 13 posto novinara ispitanih u okviru istraživanja Udruženja novinara Srbije, vjeruje u suprotno. Također, 77 posto novinara izjavilo je kako vjeruje da država kontroliše medije, a pet posto ih se ne slaže s tom konstatacijom.

U slučajevima kada do napada dođe, pripadnici medijske zajednice imaju poteškoće u pronalasku zaštite unutar pravnih okvira, zbog velikih odstupanja u praksi i pravosudnog sistema koji je pod kontrolom vlasti. Jedini način za odbranu je ili javna osuda, ili, učestalije, putem protesta koje organizuju novinarska i medijska udruženja.

Istraživanje koje je proveo BIRN ukazuje na to da se 80 procenata svih državnih ulaganja u medije kanališe putem subvencija ili direktnih ugovora, dok samo 20 posto sredstava u srbijanske medije dospije kao rezultat konkurentih procesa, navodi se u izvještaju.

Nakon duge borbe, kleveta je dekirminalizovana u Srbiji, a sada je rasprostranjena u srbijanskim medijima. Sporovi mogu podrazumijevati duge i teške procese, koji traju i godinama, dok individue i organizaicje imaju limitirane mogućnosti da se brane od ove neprofesionalne i neetičke prakse.

Sloboda pristupu informacijama je zaštićena ustavom kao pravo da se bude informisan. Uprkos zakonu, pristup informacijama je težak i nemaju svi novinari jednake mogućnosti. Problem su i zastarjele prakse, želja vlasti da skriva neprijatne informacije, kao i rastuća centralizacija, na način da lokalna područja imaju nekoliko pouzdanih izvora informacija.

Sa povećanim pritiskom vlade na medije, izvještavanje postaje manje objektivno i manje je dobrog istraživanja. Medijski sektor u Srbiji sastoji se od dvije odvojene grupe – prva grupa, veća, ne slijedi etičke standarde i aktivno, ili pasivno, podržava vlast i proganja druge medije i političke oponente. Manja grupa medija bori se da ostane nezavisna i profesionalna u svom pristupu izvještavanju. Ovakav pritisak na medije rezultira u cenzuri i samocenzuri, a mnogi novinari smatraju da među srbijanskim novinarima preovladava samocenzura zbog straha od gubitka posla.

Profesionalni novinari izvještavaju na osnovu činjenica, provjeravaju informacije iz više izvora i istražuju pozadinu događaja ili priča. Ipak, mnogi novinari umanjuju standarde svog izvještavanja u namjeri da se prilagode publici. Senzacionalizam se širi brzo iz printanih medija na televizijske stanice, a profesionalnog žurnalizma je manje.

Mnogo je primjera u kojima urednici ograničavaju slobodu novinarima da pišu otvoreno. Istraživanje koje je provelo Udruženje novinara Srbije pokazuje da je 35 posto članova ove organizacije bilo izloženo cenzuri, 44 posto samocenzuri, a čak 28 posto ispitanika tvrdi da praktikuje striktnu samocenzuru, navodi se u izvještaju.

Freelanceri češće pišu sa više kritike, ali njihovi proizvodi budu objavljeni u samo nekoliko medija. Mnogi blogeri pružaju podršku sami sebi kroz male iznose iz ličnih fondova, a plaće u medijskom sektoru, generalno, nisu dovoljne za pristojan život ili za prosječan novinarski životni standard. Uobičajeno da novinari rade za nekoliko medijskih organizacija ili da dodatno rade druge poslove. Kada se sve uzme u obzir, novinarstvo je među najlošije plaćenim profesijama u Srbiji, navodi se u izvještaju.

U zemlji koja ima više od sedam miliona stanovnika i više od 1.600 registrovanih medija, teoretski, stanovnici imaju pristup vijestima koje trebaju i kada ih trebaju. Ipak, tabloidno novinarstvo i zabavni sadržaji preovladavaju u odnosu na informativni, dokumentarni, analitički ili istraživački sadržaj. Tehnički i pravno ne postoje formalne prepreke pristupu privatnim ili javnim izvorima vijesti. Strani mediji su dostupni a produkcija vijesti nije limitirana na javne ili nacionalne medije. Veliki broj lokalnih medija proizvodi svoje sadržaje, pokrivajući strane, nacionalne i lokalne teme. Glavni problem je pouzdanost vijesti kao i različiti interesi koji mogu dovesti do pristranog izvještavanja. Vijesti su često niskog kvaliteta ili kopirane, tako da većina medija ima slične i, ponekada, identične vijesti. Pluralizam medijskog sadržaja ostaje upitan i kada se uzme u obzir da, na primjer, četiri radijske stanice sa nacionalnom pokrivenošću kopiraju programski koncept jedna od druge, a sve nacionalne televizijske stanice imaju iste forme reality programa.

Prezasićenost je glavni ekonomski problem kojeg imaju srbijanski mediji  - procjenjuje se da 4.500 konzumenata dolazi na jedan medij. U zemlji postoje brojne marketinške agencije, od kojih dvije imaju primat nad tržištem. Agencije sa medijima rade selektivno i fokusirane su na glavni grad kao i na nekoliko drugih većih gradova, a većina ih ignoriše lokalne medije.

Novinarske asocijacije u Srbiji odupiru se napadima na novinare i medije veoma aktivno i često su izložene kritici vlade i prijetnjama. Neke organizacije civilnog drutva, također pomažu novinarima u njihovoj borbi, ali bi ta podrška trebala biti jača, navodi se u izvještaju.

Kompletan izvještaj Indeks medijske održivosti za Srbiju na engleskom jeziku možete pročitati ovdje.