Da li je etički ispravno kombinovati zvuk i sliku iz različitih snimaka istog događaja? Dodavati na snimak nepostojeći zvuk? Koliko je etično neobuzdano korištenje arhivskih snimaka dramatičnih događaja? Izbegnite greške prateći nekoliko opštih principa.

Izvor: Poynter.org

Adaptirani tekst preuzet iz vodiča za fotoreportere, novinare i producente Aim for the Heart (Bonus Books, 2002).

U svom Etičkom kodu o digitalnoj manipulaciji (Digital Manipulation Code of Ethics), Državna asocijacija fotoreportera (National Press Photographers Association) tvrdi: “Kao novinari, uvjereni smo da je vodeći princip naše profesije tačnost; stoga, mi smatramo da je pogrešno mijenjati sadržaj fotografije na bilo koji način kojim bi se mogla obmanuti javnost”. Ova izjava o principu prihvaćena je 1991.

Etički kod NNPA kaže: “Kao novinari, uvjereni smo da je kredibilitet naša najveća prednost. U dokumentarnim fotoreportažama, pogrešno je mijenjati sadržaj fotografije na bilo koji način (elektronski ili u tamnoj komori) kojim se obmanjuje javnost. Smatramo da smjernice o poštenom i tačnom izvještavanju trebaju biti kriterij prosuđivanja o tome koje elektronske operacije se mogu vršiti na nekoj fotografiji”.

Smatram da se ovi standardi ne  odnose samo na fotografije nego i na video snimke. Naravno, ovaj kod ničim ne pravi razliku između jedne i druge strane profesije. 

Sa Etičkim kodom NPPA kao vodičem, nije teško uvidjeti probleme koji nastaju kada snimatelji/montažeri počnu pomjerati ("slide") ili dodavati audio, ili mijenjati video specijalnim montažnim efektima u svojim pričama. Tu se, jednostavno rečeno, radi o “digitalnoj manipulaciji”, upravo onoj koju je NPPA pomenula u tom svom proročanskom kodu iz 1991.

13. februara 2002 je televizijska stanica KLAS iz Las Vegasa, radeći 'follow-up’ nakon pucnjave koja se dogodila u jednom kazinu u Vegasu godinu dana ranije, uletjela pravo u probleme do kojih dolazi kada urednici dodaju zvuk. Ova stanica je bila došla do snimka jednog hapšenja u kazinu, snimljenog kamerom za nadzor. Policajci kazina su pokušavali privesti jednog čovjeka osumnjičenog za prestup 'odvraćanja pažnje i grabljenja’, pri čemu bi on i njegovi partneri, nakon što bi odvratili pažnju kockara, ugrabili njihove korpice sa metalnim novcem. Kada je policija krenula prema prestupniku, on je izvukao pištolj i ispalio nekoliko hitaca. Jedan od njih je pogodio ženu koja je sjedila za obližnjim kockarskim stolom i usmrtio je. Pored toga, ranio je jednog policajca.

TV stanica je došla do ovog video snimka nakon što je on bio upotrijebljen na sudu. Stanica je emitovala snimak incidenta. Međutim, kao što znate, snimci kamera za nadzor su obično bez zvuka. Stanica je dodala zvuk pucnjeva i aparata za kockanje. Nema nikakve sumnje da su ispaljena dva hica. Nema nikakve sumnje ni o tome kakav je zvuk slot-aparata i kazina. Međutim, ovi zvuci nisu postojali na traci.

Kasnije mi je direktor informativnog programa ove stanice rekao da je do greške u montaži došlo zato što se u njegovoj stanici već duže vremena nije razgovaralo o standardima montiranja. Stanica je javno rekla da nije trebalo dodavati zvuk. Direktor informativnog programa je pozvao ostale redakcije da se drže čvrstih standarda da ne bi zapale u slične probleme.

Ovo, naravno, dovodi do pitanja: “Kakvi su vaši standardi?” U daljnjem tekstu dajem nekoliko ideja o tome:

1) Nemojte ništa dodavati. Ne dodajite zvuk koji ne postoji. Nemojte dodati zvuk do kojeg ste došli u nekoj drugoj sceni, ili u drugo vrijeme i na drugom mjestu, ukoliko bi njegovo dodavanje moglo navesti gledaoce na pogrešne zaključke. Ova vrsta 'pomjeranja zvuka’ (audio sliding) je postala i jednostavna i uobičajena na televizijskim vijestima, i predstavlja vrstu obmane koju gledalac ne može zapaziti. Sa napretkom digitalne tehnologije, primijetio sam da mnogo montažera, snimatelja i novinara 'ubaci’ zvuk u prilog. Montažer uzme zvuk koji je proizveden u jednoj sceni i umontira ga u scenu u kojoj ga nema. Evo nekoliko primjera ove tehnike:

Snimatelj snima oluju. Snimi izvanredan zvuk zavijanja vjetra i pljuštanja kiše po uličnom asfaltu. Nakon nekoliko minuta, snimatelj napravi veličanstven snimak drveća koje se povija na vjetru, ali zvuk ne valja jer neko u blizini viče, a u pozadini prolazi kamion. On odlučuje da u montaži udruži izvanredni zvuk sa veličanstvenim snimkom.

U nekim redakcijama je ova tehnika montiranja prihvatljiva. Međutim, Chip Scanlan iz Instituta Poynter upozorava na pogrešnost “rekonstrukcije istine” kroz montažu. Scanlan kaže da novinari, kada ponovo sklapaju stvarnost, moraju dobro paziti da ne iskrive sliku i navedu gledaoce na pogrešne zaključke o onome što se dogodilo. Na primjer, bilo bi pogrešno da montažer pozajmi zvuk zavijanja vjetra iz priloga koji je snimio prije šest mjeseci za vrijeme neke druge oluje. 

2) Pažljivo prosudite kada ćete upotrijebiti muziku i specijalne zvučne efekte.  Kada nekoj priči dodajete muziku, gledalac mora znati da ste dodali taj zvuk. Naročito muzika ima sposobnost prenošenja složenih i dubokih uredničkih poruka. U svojoj knjizi “Elementi novinarstva” (The Elements of Journalism), Bill Kovach i Tom Rosenstiel sugerišu da bi jedan od principa novinarstva trebao biti: “Ne dodaj”. To znači ne dodavati priči nešto što se u njoj nije dogodilo. Kovach i Rosenstiel pišu: “Ovo znači znatno više nego samo da nikada ne izmišljate i ne dotjerujete stvari, jer podrazumijeva i prikazivanje događaja prema njihovom vremenu ili mjestu odvijanja, sa svim radnjama koje su se tada i tu dogodile i likovima koji su u tome učestvovali. Ako se tokom snimanja nekog TV priloga oglasio zvuk sirene, pa je on zbog dramskog efekta pomaknut sa jedne scene na neku drugu, to znači da je on dodat na to drugo mjesto. Ono što je bilo činjenica, sada je postalo fikcija”. (”Elementi novinarstva”, Bill Kovach i Tom Rosenstiel, Crown Publishers, New York, 2001, strana 79.)

U ovakvim okolnostima dobro je zapitati se: "Šta bi gledalac rekao da zna istinu o tome kako je prilog sastavljen i montiran?" Da li bi se osjetio prevarenim ili obmanutim? Kada se dodaje bilo kakav zvuk, ili efekti, gledaocu bi trebalo biti očito i samo po sebi razumljivo da je novinar odlučio izmijeniti neku scenu ili zvuk.

Rosenstiel i Kovach kažu: “Novinari ne bi smjeli obmanjivati (gledaoca). Ovakva prevara predstavlja oblik laži, i izigrava ideju da je novinarstvo posvećeno istini”. Ovaj princip je usko povezan sa principom “ne dodaj”. Kenny Irby, vođa grupe za vizuelno novinarstvo pri Institutu Poynter kaže: “Zapitajte se da li je to ono što ste vidjeli kroz objektiv kada ste snimali tu scenu”. Ako snimatelj snimi muziku koja je svirala u vrijeme kada je radio svoj priog, onda ona predstavlja ambijentalni zvuk koji se po pravilima etike može unijeti u priču. Međutim, ako je ta muzika samo dodati audio snimak, tada se novinar mora zapitati da li će muzika dodati priči ton koji bez nje ne bi bio prisutan.

3) Koristite specijalnu montažu štedljivo i oprezno. Usporeni snimci, specijalna rasvjeta i neobični uglovi mogu gledaocima prenijeti suptilne, i ne tako suptilne poruke o krivici, moći ili autoritetu neke osobe. Samim naglašavanjem neke osobe ili predmeta na fotografiji možemo nepotrebno skrenuti pažnju na taj aspekt snimka. Čak i propagandni fotografi i snimatelji u Hitlerovoj Njemačkoj su shvatali snagu dramskih uglova i rasvjete, pod kojima su govornici izgledali moćniji. 

4) Budite jako pažljivi kada mijenjate sliku. Sjetite se da je, kada je O.J. Simpson uhapšen, jedan magazin objavio zatamnjenu fotografiju lica za policijsku arhivu. Time je prikazao Simpsona kao zlog. 

5) Štedljivo koristite arhivske video snimke. Često korištenje arhivskih video snimaka bi moglo nanijeti nepotrebnu štetu ljudima koji su već pretrpjeli neki veliki gubitak. Kada se TV stanice stalno služe arhivskim snimcima, one mogu naškoditi i ljudima koje ti snimci prikazuju u tragičnim ili nezgodnim situacijama, ponekad nekoliko mjeseci, ili čak godina, nakon što se događaj odigrao. 

Sociolozi i stručnjaci za etiku kažu da pretjerana upotreba slika neke tragedije, ili čak opštih scena zločina, požara i sličnih vanrednih situacija može usmjeriti percepciju gledalaca na to koliko ih opasnosti vreba tokom putovanja, ili tokom samog boravka izvan kuće. Kada se gledaoci stalno zasipaju scenama hapšenja, tijela koja se prenose u vrećama za leševe, drogiranja, sasvim je prirodno da će javnost zahtijevati duže zatvorske kazne, oštrije presude i više policajaca na ulicama. Ti rafali slika stoje u suprotnosti sa podacima Odjela za pravdu, koji pokazuju da su prestupi opšteg nasilja i nasilja među mladima u Americi u oštrom padu, i da se ta tendencija održava još od sredine devedesetih. (Kriminalni trendovi 1973-2000, Odjel za pravdu SAD, statistički podaci Ureda za pravosuđe).

Postoji još razloga zbog kojih ne treba koristiti arhivske snimke. Istraživači publike tvrde da stalno korištenje arhivskih snimaka šalje poruku da se ništa novo ne dešava, čak i ako prilozi sadrže nove informacije. Predlažem sljedeće smjernice, kao pomoć redakcijama u donošenju etičkih odluka o tome kako, kada i koliko često koristiti arhivske snimke:

• Koji je novinarski cilj korištenja arhivskog snimka? Svaki put kada koristite neku sliku, zapitajte: “Koje istine će saopštiti ova slika, koje ne bi bile rečene ako se ona ne upotrijebi?” 

• Na koji način istina iz arhivskog snimka ispunjava pretpostavku o tome da bi se njegovim kontinuiranim korištenjem mogla eventualno nanijeti šteta ljudima koji se prikazuju na njemu?  

• U kojoj mjeri je gledalac svjestan da se radi o arhivskom snimku koji je načinjen ranije, a ne danas?  

• Koliku štetu bi arhivski snimak mogao načiniti gledaocu usljed stalnog ponavljanja uznemiravajućih scena?  • Razmišlja li se u vašoj redakciji o tome koliko dugo neki snimci predstavljaju 'vijest’, a kada postaju 'arhiva’?  

• Imate li obavezu da ljudima koje snimci prikazuju najavite svoju namjeru da ih ponovo upotrijebite, ponekad više sedmica ili mjeseci nakon incidenta? 

• Kakvih smjernica se drži vaša redakcija o korištenju arhivskih snimaka na promocijama?

Zaključak

Gledaoci često pamte slike koje su vidjeli u nekom prilogu dugo nakon što možda i zaborave sam tekst. To svjedoči o snazi koju u sebi nosi vizuelno predstavljanje. Snimatelji i montažeri bi se trebali držati istog nivoa profesionalne etike i tačnosti u montiranju, kakvi se očekuju od novinara i producenata u izboru riječi, audio-bajtova i činjenica.

Zapitajte se da li bi vaša priča prošla intenzivnu analizu kakvu prolaze novinski tekstovi za naslovne strane. Da li biste bili spremni objasniti svoj proces montiranja ako bi vas lokalne novine pozvale i počele ispitivati za priču za naslovnu stranu? Kolika bi bila vaša spremnost da publici otkrijete svoje tehnike montiranja?

Novinarstvo ima suštinsku vrijednost u samoupravnoj demokratiji. Uspijevaćemo u ispunjavanju svoje kritične uloge informisanja javnosti samo ako publika bude vjerovala u ono što emitujemo. Sve što novinari, uključujući i snimatelje i montažere mogu učiniti da okrnje taj nivo povjerenja, štetno je - ne samo za novinarski zanat, nego i za demokratiju u čijoj službi se on nalazi.  

O autoru:

Al Tompkins je vođa grupe za emitovanje i online novinarstvo pri Institutu Poynter. Autor je djela Aim for the Heart, nove knjige za snimatelje, novinare i producente. Al je 24 godine radio kao novinar u lokalnoj TV, a aktivan je i kao predavač na konvencijama NPPA, i Kratkom kursu. 2001, Al je dobio nacionalnu nagradu J. Winton Lemen koju dodjeljuje NPPA za zasluge u radu.

Obradio: Branko Čečen, brankocecen@yahoo.com

Prevedeno sa sajta Poynter.org uz dozvolu.

Oprema teksta:NetNovinar.org.

Originalni članak: http://poynteronline.org