Karikatura za Božu Stefanovića nije bila tek forma izražavanja, već način života i lični stav, napisalo je 'Oslobođenje'

foto: Branko Vučković / FoNet

Preminuo je Božo Stefanović, karikaturist za kojeg je Oslobođenje, u kojem je objavio najznačajnije radove, napisalo kako je u tim novinama i na regionalnoj sceni ostavio snažan trag i decenijama kroz crtež bilježio vrijeme.

„Karikatura za Božu Stefanovića nije bila tek forma izražavanja, već način života i lični stav. Njegovi crteži bili su odraz vremena, ponekad oštri, ponekad ironični, ali uvijek precizni i istiniti“, napisalo je Oslobođenje.

„Njegove karikature bile su ogledalo društva – ponekad surovo, ponekad ironično, ali uvek istinito“, prenio je Danas vijest agencije FoNet. „U vremenima raspada Jugoslavije, kada su političke tenzije prerasle u tragediju, Stefanović je crtao bez kalkulacije: predsednike koji se sa bakljama razilaze sa mape zemlje, kuću koja gori dok se ukućani greju na sopstvenoj nesreći. To nisu bili samo crteži – to su bile opomene“.

Za Stefanovića su naveli kako je karikatura „bila njegov život“, kao i da je „do kraja ostao veran toj jednostavnoj, ali velikoj istini. Njegova linija nije bila samo umetnička, već i ljudska, iskrena i hrabra“.

„Božo Stefanović ostaće upamćen kao karikaturista koji je znao da jednim potezom otkrije suštinu vremena u kome živimo – i da nas natera da se, makar na trenutak, zamislimo nad svetom koji smo sami stvorili“, napisala je beogradska agencija.

Karikature koje su mu obilježile karijeru

Karikaturom se Stefanović počeo baviti 1954. godine, kao 17-godišnjak, u sarajevskom humorističnom listu Čičak, potom i u velikom broju jugoslavenskih listova i časopisa, uključujući Jež i Kerempuh, no najznačajnije radove objavio je u sarajevskom Oslobođenju. Izlagao je na više izložbi, a najviše, kako sam kaže, na stranicama novina. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Osim karikature, bavio se i ilustracijom.

„Iz tog vremena, a to su rane pedesete godine, pamtim i prvu malo smjeliju karikaturu. Objavljena u slovenačkoj Pavlihi. Tada je premijer Jugoslavije bio Svetozar Vukmanović poznat po nadimku Tempo“, prisjetio se Stefanović u autorskom tekstu za Media.ba prije sedam godina.

„Kriza kao i uvijek kod nas i Pavliha napravi karikaturu premijera kako sprinterski trči a okolo cijene koje rastu dok narod pored staze skandira: tempo, tempo. Sarajevski Čičak je to prenio i odmah je bio ukinut. Naši su političari kao i uvijek bili najrevnosniji“.

S ponosom je pisao i o dvije karikature, napravljene u razmaku od tri decenije, koje su mu obilježile karijeru i za koje je rekao kako su „izazvale veliku javnu halabuku“, iako priznaje da mu to to možda nisu bila najbolja djela.

„Prva priča je iz 1968. godine. Bila je Zimska olimpijada u Grenoblu. Nacrtao sam prilično realno grb Jugoslavije i dva čovjeka koji iznose po baklju. Jedan na jednu drugi na drugu stranu. Ponijelo me ono tradicionalno nošenje olimpijskog plamena i tadašnja situacija prikrivenog nacionalizma u Jugoslaviji“, napisao je Stefanović.

Uskoro je, zajedno s Rizom Mehinagićem, tadašnjim glavnim urednikom Oslobođenja, pozvan na razgovor kod glavnog tužioca.

„Pitanje je bilo, jer je valjda to bilo po prvi put urađeno, može li se koristiti grb države u karikaturi. Doduše ja ga nisam karikirao već jasno nacrtao. Sve je to prošlo dobro. Tužilac je bio ljubazan. Tada je i nastala ona antologijska rečenica Rize Mehinagića koji mi je na izlasku iz kancelarije tužioca, gdje smo opomenuti da to ne ponavljamo, rekao: Nadam se da ovo neće uticati na tvoju kreativnost“, prepričao je Stefanović.

'Ogoljeni crtež proširuje asocijativno polje u beskraj'

Priznao je i kako je iz tog slučaja naučio „da je sve to politika. Da je tvoje da crtaš po svom unutrašnjem osjećaju i onako kako doživljavaš stvarnost. Da ne možeš uticati na vanjske okolnosti. Jedino na sebe“.

„Otkrio sam takođe da mi je mnogo bliži crtež nego tekst odnosno da više volim vizuelnost karikature. Dok tekst često limitira na samo jedno značenje, ogoljeni crtež proširuje asocijativno polje u beskraj“, napisao je Stefanović.

Druga je priča o karikaturi koju je napravio na prijelazu sa 1999. na 2000. godinu, razmišljajući „o one tri nule“ u narednoj godini i kako da to iskoristi.

„I to mi se poklopilo sa naše tri nacionalne stranke. To je istovremeno bila i dugogodišnja konstanta uređivačke politike Oslobođenja. Kritike nacionalnih stranaka i njihovih 'postignuća'. Tako da sam na svakoj od devetki stavio fes, šajkaču i šeširić uz tekst: Nemojte se hasiti, dogodine ćete biti nule. Onda je nastupio slučaj. Kao i uvijek politika“, prisjetio se Stefanović.

Iz svega je naučio „da novinar, kako god da se izražava, tekstom ili karikaturom, mora govoriti o svom vremenu, istinito i nemilosrdno“, kao i da se „na napade ne treba previše obazirati jer je to dio posla“. „Kad sve prođe ostane samo crtež – ako je bio pravi“, napisao je Stefanović.

U svojoj karijeri dobio je brojna priznanja, među ostalim 1991. godine i nagradu „Pjer“, kao posljednji dobitnik najveće jugoslovenske nagrade za karikaturu, potom priznanje Fondacije „Ajdin Dogan“ u Istanbulu 2003, nagrade u Tebrizu 2007, kao i niza drugih međunarodnih priznanja.

„Do kraja je ostao vjeran ideji da karikatura mora imati i ljudsku dimenziju. Njegov izraz bio je jednostavan, ali snažan, a linija kojom je crtao nosila je i umjetničku i etičku težinu. Božo Stefanović ostat će upamćen kao autor koji je znao jednim potezom ogoliti stvarnost i natjerati posmatrača da se suoči s vremenom u kojem živi“, napisalo je Oslobođenje.

Izvor: Oslobođenje, Danas