Motivi za Dodikove „instrukcije“ prevashodno su politički, iako ne treba zanemariti ni njegove osobne potrebe da se zaštiti od medijskog prozivanja za navodni kriminal i nezakonito bogaćenje.

Moša Pijade (1890. - 1957.) je nakon stvaranja druge Jugoslavije bio jedan od najmoćnih ljudi i svakako najbliži Titov saradnik, ali do danas je ostao upamćen najviše po nečemu što se odavno smatra kao udžbenički primjer neuspjelog pokušaja manipulacije medijima.

„Zaustavite Reuters!“, zahtijevao je od potčinjenih nakon što je obaviješten da je vijest o događaju koji mu se nije dopadao procurila u javnost i da je britanska novinska agencija o tome već obavijestila svijet.

Za tu sintagmu „Zaustavite Reuters“ znaju danas i oni (novinari, pogotovo) koji nikad nisu ni čuli za Mošu Pijade.

Predsjednik Vlade Republike Srpske (RS) u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, na najboljem je putu da zasjeni njegovu „slavu“ i da i sam ostane upamćen (jedino?) po tome. Već drugi put u samo tri posljednje godine Dodik ponavlja istovjetan zahtjev i, moderniziran u skladu sa razvojem komunikacija, traži „zaustavljanje televizije“.

Prije tri godine on je nametnuo bojkot BHT (bosanskohercegovačka TV) a sada i - FTV (Federalna televizija).

Pet miliona za odanost

Milorad Dodik ne mrzi medije i pogotovo ne mrzi televizije. Stvar je zapravo obrnuta: on je njima opčinjen i koristi svaku priliku da stane pred mikrofone i kamere. On jedino mrzi medije i televizije koji o njemu, o njegovim saradnicima i o njihovom djelu, prema njegovom i njihovom sudu i kriteriju, ne objavljuju „istinu“. Njima poručuje da će ih ukinuti (BHT, prije tri godine), da će ih tužiti i bojkotirati (FTV), a novinaru FTV poželi pred kamerama da mu „skoči pritisak i otkaže srce“¹.

Kakvu ljubav prema medijima u RS ima, premijer RS je prošle godine zorno pokazao tako što je iz budžeta tog bh. eniteta više od pet miliona KM (1 euro-1,95 KM) dodijelio gotovo svim medijskim kućama da se snađu dok traje kriza². Uzeo je pare od zdravstva i dao medijima (briga o mentalnom narodnom zdravlju?). Pomoć nisu primili samo oni koji je nisu tražili i koji nisu mogli preuzeti obavezu da će se odgovorno ponašati. Naravno, zna-se-kako-odgovorno.

Pokoravanje medija time nije završeno. Onima koji na to nisu pristali i koji su mislili da mogu samostalno raditi, kao što je recimo BNT (Bijeljinska televizija), u gluho doba noći/jutra stigla je 13. januara ove godine specijalna policija (!) da izvrši pretres dokumentacije zbog, kako je rečeno, utaje poreza³. Od tada su prošla dva i po mjeseca, a od procesuiranja navodne utaje dakako ni traga, ni glasa.

Za medije s druge strane entitetske linije, Dodik ima druge metode. Gromoglasni bojkot BHT u januaru 2007. godine⁴, pomiješan s prijetnjama da će on i njegovi saradnici sve učiniti da ta televizija bude ukinuta (ne može se reći da se u tome nisu trudili, iako nisu uspjeli do kraja), uklonjen je prešutno nakon višemjesečnih reagovanja domaće javnosti i pritisaka međunarodnih predstavnika u zemlji i u svijetu. Bojkot je uklonjen ne zna se kada, ali prijetnje o ukidanju te televizije nisu. Sada se ostvaruju u legalnim institucijama sistema, preko Upravnog odbora BHRT i u Parlamentu BiH.

Za razliku od ovog, novi bojkot kojem je izložena FTV, uveden je šutke ali ipak u mnogo obaveznijoj formi – pismenim nalogom i osobnim potpisom premijera. Nalog se zove „Instrukcija“ i upućen je svim ministarstvima, svim vladinim tijelima i javnim preduzećima u RS. Trebalo da bude tajni nalog, ali čak i u RS ništa ne može ostati tajnom dugo vremena.

„Instrukcija“ i licemjerstvo

„Instrukcija“ je kratka i jasna, pa je vrijedi u cjelini citirati⁵:

"Poštovani, u slučaju da Vam se obrate urednici ili novinari Federalne radio – televizije, upućujući Vam poziv za gostovanje u emisijama radija ili televizije ili za davanje izjava, komentara i reakcija za Federalni radio ili televiziju, isti poziv treba da odbijete i uskratite ovu medijsku kuću bilo kakve saradnje koja podrazumijeva i eventualni marketing. Takođe potrebno je da o navedenom obavijestite uprave i upravne organizacije koje se nalaze u Vašem sastavu. Instrukcija se odnosi i na samostalne uprave, upravne organizacije i javna poduzeća.

S poštovanjem, predsjednik Vlade Milorad Dodik".

Možda neće biti upamćena cijela Dodikova „Instrukcija“, kao recimo Pijadino „Zaustavite Reuters“, ali njegova ponovljena naredba o bojkotu javnih emitera, druga za tri godine, svakako hoće. Zabranjuje se davanje izjava, komentara i svaka saradnja i, kako se „podrazumijeva“, eventualni marketing. Federalnoj televiziji i radiju ne smiju se davati ni oglasi.

Mogla bi, dakle, biti upamćena „Instrukcija“ ali i licemjerstvo njegovih saradnika nakon toga. Većina su na pitanja novinara o „Instrukciji“ tvrdili da „nikad nisu čuli za nju“, ali su se strogo pridržavali tog naloga da ne govore za FTV, služeći se raznim izgovorima. Licemjerstvo uostalom ne krije ni sam premijer; kad mu zatreba negira „Instrukciju“, ali je provodi dosljedno i brutalno.

Instrukcija je napisana i potpisana 5. marta. Ni tri sedmice nakon što je odaslao taj nalog, on je u Banjoj Luci 25. marta imao sastanak sa predsjednikom Skupštine OSCE Joao Soaresom i, uz ostale teme, razgovarao o slobodi medija. Premijer se u prisustvu visokih gostiju pohvalio (!) da je BiH, prema anketi „Reportera bez granica“, na 39. mjestu „po tim slobodama“, što je „visoko mjesto imajući u vidu razvoj situacije u BiH“. Ističući da „Vlada RS podržava slobodu medija i informiranja“, rekao je da „ta sloboda mora biti istina, objektivnost i jezik koji bi mogao da doprinese ukupnoj stabilizaciji“. Potom se opet pohvalio i rekao da „evo ovdje vidimo predstavnike Federalne televizije i oni nisu uskraćeni za učešće u radu svih press konferencija i slobodno mogu da u tom učestvuju...“. I onda je, istina poluglasno, dodao i da „mi smatramo svojom slobodom da li da sarađujemo s tim medijem ili ne, i u okviru tih sloboda se tako i ponašamo.“

Sve to je Dodik rekao dok su gosti bili s njim pred novinarima. Na tv snimcima s tog događaja vidjelo se kako su svi prisutni, uključujući i goste, ostali bez teksta i u nedoumici zbog njegovog zalaganja za slobodu medija, pozivanja na pristojan jezik i na objektivnost. Čak se on tom prilikom dičio visoko rangiranim mjestom BiH po medijskim slobodama u svijetu, kao da on u tome ima neke zasluge.

Čim su gosti otišli...

Ali, čim su gosti otišli, Dodik je pokazao pravo lice i novinaru Federalne televizije uskratio odgovor na postavljeno pitanje⁶.  I potom mu poručio:

„Vi ste za nas neobjektivna, neprofesionalna i neprijateljska televizija!“

Pravi Dodik nije dugo čekao da se, bez prisustva gostiju, sa scene povuče onaj lažni koji je bio spreman da obeća sve što diplomatski svijet voli da čuje. I da onda novinaru Federalne televizije on, pravi Dodik, pokaže šta o njemu i njegovoj televiziji misli. Da je „neobjektivna i neprofesionalna“ i još - „za nas neprijateljska televizija“. A to „za nas“ ne znači ništa drugo do isturanje nacionalnog predznaka kako svoje pozicije tako i pretpostavljeno nacionalno obilježje Federalne televizije onako kako ga on vidi.

Dva dana nakon toga novinar lokalnog tabloida „Fokus“ na djelu je pokazao kako se treba ophoditi prema novinaru „neprijateljske televizije“⁷.

 

Selekcija podobnih

Premijer RS je samo nekoliko dana nakon prve „Instrukcije“ poslao još jednu na iste adrese i ona se odnosi na neimenovane medije u samoj Republici Srpskoj koji pišu „neobjektivno i tendenciozno“ o radu Vlade, ministarstava i republičkih institucija⁸. U njoj se od vladinih službenika ne traži automatski bojkot već obaveza da šalju demantije i da o tome obavijeste Vladu i vladine službe.

Dodik, dakle, nije nacionalno, pa ni entitetski selektivan. On kažnjava i „svoje“. On je selektivan samo po kriteriju podobnosti: ili si uz nas, ili si protiv nas. Protiv su oni koji kritikuju, koji su „neobjektivni i tendenciozni“, koji „ne vide“ rezultate premijera i Vlade...

Motivi za Dodikove „instrukcije“ prevashodno su politički, iako ne treba zanemariti ni njegove osobne potrebe da se zaštiti od učestalog medijskog prozivanja za navodni kriminal i vlastito nezakonito bogaćenje. Ako se ovi drugi ipak ostave po strani, prvi motiv najviše je generiran činjenicom da je ovo izborna godina i da kao predsjednik vladajuće partije SNSD želi još jednu pobjedu i očuvanje vlasti. On doduše javno obećava apsolutnu i ubjedljivu pobjedu, ali čini se da je ta samouvjerenost tek izborni trik kojim prikriva svoju nervozu i nema čvrstog utemeljenja u javnim istraživanjima. Rezultati lokalnih izbora prije godinu i po i naročito posljednji izbori za načelnika općine u Bileći ove godine nisu ohrabrujući za takve nade. Tokom posljednjih lokalnih izbora krajem 2008. godine njegova je partija u gradskoj skupštini Banje Luke izgubila pet odbornika i 25 posto glasača, a u Bileći ove godine gradonačelnika.

Za ostvarenje izbornih ambicija Dodiku i njegovoj partiji su potrebni mediji. Zato se on ne ustručava da „kapom i šakom“ nagradi podobne medijske kuće, kao što se ne ustručava ni da kažnjava one koji se ne daju kupiti. Uvodeći bojkot „neobjektivnih i neprijateljskih medija“, premijer RS nije uskratio mogućnost prikupljanja informacija samo novinarima. Ovim bojkotom on je nametnuo cenzuru i uskratio informacije svim čitaocima, slušaocima i gledaocima tih medija. Onima koji ne pristaju na jednoumlje.

Neprihvatljiva odmazda

A kad kažnjava i bojkotira, premijer ne bira sredstva i ne obazire se ni na Ustav, ni na zakone, a ni na demokratske standarde. Ni na obećanja koja je davao prije tri godine.

Da, šaljući svoje instrukcije o bojkotu FTV i neimenovanih medija u Republici Srpskoj, premijer Vlade RS krši Ustav BiH i Ustav RS⁹, niz zakona, uključujući na prvom mjestu Zakon o slobodi pristupa informacijama¹⁰, jednako kao što krši i Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda¹¹, da se i ne govori o brojnim preporukama i deklaracijama Vijeća Evrope i o presudama Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava. Danas bi se tek na prste jedne ruke mogli pobrojati demokratski izabrani lideri u svijetu koji bi postupili na isti način i koji bi se suprostavili čak i vlastitim ustavima i zakonima. Diktatora nema mnogo i oni jedini se ne ustručavaju od uvođenja cenzure i ukidanja medija. Takav stil vladanja se premijeru RS očito više dopada…

Kad je prije tri godine uveden bojkot BHT, predstavnik OSCE za slobodu medija Miklos Haraszti detaljno je istražio slučaj i napisao posebni izvještaj o tome te, uz ostalo, zaključio: „Uplitanje u slobodan protok informacija, kao mjera odmazde... predstavlja neprihvatljivu reakciju vladinih zvaničnika, u smislu navedenih obaveza, čak i kada ti zvaničnici smatraju da mediji pogrešno predstavljaju njihov politički rad i stavove, ili iskrivljuju činjenice o tom radu i njihovim političkim strankama. U smislu navedenih obaveza prema OSCE-u, vlade su svojevrsne "mašine za pružanje informacija". One su, zbog toga, dužne imati jednak stav prema svim medijima...“.¹² I dodao: „Ni pod kakvim okolnostima Javni RTV servis BiH, čiji je zadatak informiranje građana, neovisno o njihovom društvenom, političkom ili nekom drugom opredjeljenju, ne smije biti predmet bojkota od strane predstavnika ili organa vlasti...“¹³

U tom Izvještaju OSCE-a Miklos Harasti na jednom mjestu navodi i ovaj zanimljiv detalj: „Tokom svoje posjete, OSCE-ov predstavnik dobio je uvjeravanja da ovaj događaj neće postati uobičajena praksa Vlade RS. Svi visoki zvaničnici, koji su se sastali s OSCE-ovim predstavnikom, naglasili su da se radilo o izdvojenom slučaju. Nekoliko sugovornika koji su predstavljali medije, također su bili uvjereni da je Vlada RS iz ovoga izvukla pouku.”¹⁴

Šta znamo nakon tri godine? Vlada RS nije izvukla pouku kakvu je na umu imao Miklos Harasti, slučaj bojkota BHT više nije usamljen i to je, sada je očito, uobičajena praksa.

Sankcije postoje, ali...

 

Postoje li sankcije koje su odgovarajuće za kršenje ustava i zakona? Postoje, ali u slučaju političkih lidera, koji uz to imaju gotovo pa apsolutnu vlast, nikad se ne primjenjuju.

Nakon promjena Zakona o slobodi pristupa informacijama BiH prošle godine, recimo, propisane su sankcije u visini do 15.000 KM za javne vlasti koje od javnosti skrivaju ili ne dostavljaju informacije¹⁵. U kojem bi to sudskom postupku Dodik mogao biti suđen za kršenje državnog zakona?

On se, naravno, može pozvati na istovjetni zakon u RS koji nije promijenjen i u kojem nisu propisane neposredne sankcije, premda ni taj zakon ne isključuje sankcije u okviru Krivičnog zakona¹⁶. Zakoni, dakle, ipak predviđaju sankcije, neposredno ili posredno, makar bilo jasno da se njihova primjena neće dogoditi. Ne bar dok premijer još ima vlast.

Naravno, na ovom nivou vlasti i ova vrsta kršenja zakona uvijek podrazumijeva da postoji politička odgovornost. U vladi, u parlamentu i, konačno, na izborima. Izgledi da se to dogodi su gotovo nikakvi.

Bojkot bojkotiranih?

Postoji, naravno, još jedna vrsta sankcija koju bi mogli primijeniti oni koji su pod sankcijama. Dakle, medijski bojkot vlasti koje medije i javnost bojkotuju! To se događa u svijetu i često je efikasnije od svakog apela i pozivanja na demokratske standarde, ustave, zakone...

Na ovom se mjestu vrijedi podsjetiti primjera iz Hrvatske kad je lično osiguranje tadašnjeg premijera Ive Sanadera (osiguranje, ne premijer!) obavezalo fotoreportere da Sanadera ne smiju snimati – kad jede, drži čašu u ruci, kad se penje stepenicama, dok korača, kad ulazi iz zgrade ili auta... uz prijetnju da će im razbiti objektiv ako ne poslušaju zabranu. Fotoreporteri su se pobunili, pisali apele, ali ništa se nije dogodilo dok nisu zaprijetili bojkotom: kad su najavili da će okrenuti leđa premijeru i spustiti kamere, sam Sanader je ukinuo zabranu i ispričao se novinarskoj zajednici.

Sumnjamo da bi se nešto slično moglo dogoditi u Bosni i Hercegovini. I to ne zato što Dodik ne bi postupio kao nekad Sanader, o čemu ne bi trebalo imati iluzija, već zato što je takva vrsta profesionalne solidarnosti novinara u ovoj zemlji, na žalost, prosto nezamisliva.

Osudi javnosti i solidarnosti civilnog društva sa bojkotiranim medijem i napadnutim novinarima možemo se nadati još manje. Tek kad se to dogodi ništa od ovdje pobrojanog – sankcije, politička odgovornost, izborna verifikacija, ili novinarska solidarnost – više neće biti iluzija.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ http://www.jutarnji.hr/bih--dodik-novinaru-ftv-a-pozelio-smrt/287828/ 

² http://www.nezavisne.com/dogadjaji/vijesti/48541/Potpisan-ugovor-za-pomoc-70-medija-u-RS.html 

³ http://www.oslobodjenje.ba/index.php?id=4786 

⁴ http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/politika-politicari-i-mediji-neki-vole-bojkot-drugi-izazivaju-bojkot 

⁵ http://www.youtube.com/watch?v=y8oxiq1hMDo 

⁶ http://www.rtvfbih.ba/loc/template.wbsp?wbf_id=37&ID=26618 

⁷ http://www.slobodnaevropa.org/archive/news/20100327/500/500.html?id=1995493 

⁸ http://www.6yka.com/instrukcija-vlade-rs-za-postupanje-prema-pojedinim-medijima 

⁹ http://skupstinabd.ba/ustavi/rs/Ustav_bosanski.pdf, Član 4 entitetskih i državnog zakona

¹⁰ http://www.ombudsmen.gov.ba/materijali/Zakon%20o%20slobodi%20pristupa%20..., Član 4 entitetskih i državnog zakona

¹¹ http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/8E8F1266-6754-4880-80DD-BBA9D2677D9..., član 10

¹² http://www.oscebih.org/documents/7974-bos.pdfm, strana 5.

¹³ Isto, strana 12.

¹⁴ Isto, strana 5.

¹⁵ http://www.nezavisne.com/nezavisnistav/vijesti/45726/Informacije.html 

¹⁶  http://www.ombudsmen.gov.ba/materijali/Zakon%20o%20slobodi%20pristupa%20..., Član 25, tačka 3.