Verodostojnost TV slike (I): Snimanje

Verodostojnost TV slike (I): Snimanje

Verodostojnost TV slike (I): Snimanje

“‘Gospodo, ovo su mišljenja na kojima se zasnivaju moje činjenice.’ Niko ne zna pouzdano ko je prvi napisao te reči, no bez sumnje ih treba uvek iznova pisati, a naročito na početku svakog dela za koje se tvrdi da je objektivno. Činjenice, u stvari, govore preko tumača i zavise od njegovih želja.”

Anthony Smith, „The Body”

Radeći više godina sa studentima u burno doba kraja XX veka često sam se sretala sa potrebom mladih ljudi da se odrede prema nekim događajima savremene istorije i još više sa načinom njihove medijske prezentacije. Razgovarali smo o tekućem  programu raznih TV stanica i komparativnom analizom pokušavali da iz raznorodnih priloga deriviramo šta se stvarno dešava u zemlji u kojoj živimo.

To često nije bilo lako i zahtevalo je dosta truda i domišljatosti da bi se otkrilo ono što autori zapravo nisu hteli da nam kažu i pokažu. No, što je propaganda bila sirovija i agresivnija, elementi realnosti su to lakše nalazili svoje tajne puteve da se do javnosti probiju.

Problem objektivnosti

Često smo razgovarali o objektivnosti. Sadržaj tog pojma, po Vujakliji, znači: ”stvaran, istinski, koji nije samo zamišljen, nego odista postoji, nezavisan od subjekta i subjektivnog mišljenja, prirode i od interesa subjekta… itd”. Govoreći o medijskoj transpoziciji događaja vrlo brzo smo taj pojam razgradili jer objektivnosti kao takve tu ne može biti. Zašto?

Objektivnost u filmskoj i tv slici ne postoji, ali postoje stepeni verodostojnosti.

Sama činjenica da se mnogosložno i polifono tkivo realnosti posreduje dvodimenzionalnom slikom govori da će tu neminovno doći do eliminacije mnogih elemenata. Taj ko vrši odabir određujući da je nešto važno ili nevažno to radi na osnovu svojih dotadašnjih saznanja i uverenja, kako u odnosu na konkretan događaj, tako i u odnosu na svoja životna opredeljenja i mišljenja.

Na polju snimanja to znači: “Izrez kadra obuhvatiće ovaj deo prizornog dešavanja, u određenom planu, pod određenim uglom, iz određenog rakursa.“ Sve ostale mogućnosti, isto tako verovatne, ostaće nerealizovane.

Ako vam neko stavi primedbu da ste neobjektivni, slobodno se s tim složite. Objektivnost kao takva u filmskoj i tv slici ne postoji, ali zato postoje različiti stepeni verodostojnosti i to je ono gde profesionalac koji drži do sebe ima široko polje delovanja.

I drugi mediji imaju sličan problem, ali nijedan tako izražen kao film i tv, baš zbog fotografske uverljivosti slike. Još je živo uverenje među ljudima koji nisu medijski profesionalci da je ono što su videli na televiziji baš tako. Što bi rekli Englezi: „Seeing is believing”.

Da bi profesionalac sa visokim stepenom verodostojnosti svedočio o određenom događaju, on mora prvo pokušati da razume najbolje što može prirodu samog dešavanja i da odredi bitne elemente koje će vizuelno predstaviti. Njih ne sme biti premalo jer u tom sličaju izlaganje neće biti jasno, ali ni previše jer će biti dosadno.

Uvek je dobro nastojati da se vizuelnim sredstvima opiše neko zbivanje kao da teksta neće ni biti.

Manipulacija slikom: primer demostracija

Uzmimo, na primer, prve velike opozicione demonstracije u Beogradu 1991. godine. Velika masa ljudi se okupila na Trgu Republike u Beogradu. Jake policijske snage su intervenisale vodenim topovima, suzavcem i silom.

Negde oko 19h sve kasete sa svežim materijalom su povučene iz montaže i donet je materijal pre početka demonstracija gde su se ljudi tek prikupljali.

Demonstranti uzvraćaju policiji bacajući kamenice, penjući se na borna kola i uspevaju da provale u Narodno pozorište sa čijeg balkona se narodu obraćaju lideri opozicije.

Bitka se nastavlja, bes mase se preliva ulicama grada čineći štetu. Mladić gine u sukobima. Tenkovi izlaze na ulice, noć donosi smirenje kroz policijski čas, brojna hapšenja i prisustvo jakih snaga policije i vojske.

Prevedeno na filmski jezik, to bi izgledalo ovako:

•    Total Trga Republike, najverovatnije iz gornjeg rakursa da bi se prikazala masovnost skupa, set kadrova širih planova i opisnih švenkova.

•    Nekoliko krupnijih planova iz nivoa ulice da bi se masa personalizovala kao grupa normalnih građana, a ne problematičnih ekstremista.

•    Dinamični kadrovi snimljeni iz ruke da bi se naglasila rastuća tenzija.

•    Zum iz gornjeg rakursa na početak Francuske ulice otkriva dolazak bornih kola i vodenih topova.

•    Grupa dinamičnih kadrova bitke demonstranata i policije.

•    Kombinacija totala da bi se sagledala celovitost radnje i krupnijih planova da bi se istakla dramatika.

•    Prizori ljudi uplakanih od suzavca i mokrih od vodenih topova.

•    Hapšenja i upotreba sile od strane policije.

•    Agresivni potezi demonstranata, razbijeni izlozi u centru grada.

•    Noćni snimci zapaljenih kontejnera i vozila.

•    Izlazak tenkova na ulice, kombinacija širih kadrova da bi se mogla identifikovati lokacija i dinamičnih kadrova iz blagog donjeg rakursa da bi se naglasila neumoljiva sila tenkova.

•    Totali praznih ulica razorenog grada sa naglašenim prisustvom vojske.

Tog dana i noći zatekla sam se na poslu montažera Dnevnika TV Beograd. Dobijala sam materijale otprilike sličnog sadržaja kao što sam opisala. U montaži je vladalo neopisivo uzbuđenje, najviše zato što nismo lično učestvovali u demonstracijama a videli smo njihov veliki intenzitet i osećali da se tog trenutka ispisuje istorija na ulicama našeg grada. Drugi deo uzbuđenja su stvarali urednici koji nisu mogli da se odluče šta će od svega toga biti emitovano, u kom obimu i s koje tačke gledišta.

Vreme je proticalo, materijali koji su pristizali bili su sve uzbudljiviji, ali izveštavanja nije bilo niti se mogla naslutiti uređivačka koncepcija. Negde oko 19h sve kasete sa svežim materijalom su povučene iz montaže i donet je materijal pre početka demonstracija gde su se ljudi tek prikupljali.

Izbor kadrova u montaži je bio potpuno u rukama glavnog urednika.

Izbor planova je bio od srednjekrupnih do srednjih sa naglaskom na grupu ljudi u crnom sa četničkom zastavom. Par bližih totala po obodima mase sa puno praznog mesta i početna faza demonstracija su činili izveštaj o tom događaju u kome je učestvovao ceo Beograd sa desetinama hiljada ljudi.

No, pravi šok smo doživeli kad smo videli prilog koji otvara Dnevnik.

U montažu je doneta kaseta na kojoj su bili snimci razbijenih izloga i tekst koji je govorio o divljanju vandala u centru Beograda, i naravno tenkovi u pustom, praznom gradu koji je nalikovao na Bejrut. Ni reči o svim onim zbivanjima koje smo gledali tokom celog dana i koji su bili sasvim pristojno medijski prezentovani od strane brojnih snimateljskih ekipa. U kratkom izveštaju mesta za njih nije bilo, nego samo za par naručenih, loših kadrova poslušnih, ali nažalost nekvalitetnih snimatelja.

Izbor kadrova u montaži je bio potpuno u rukama glavnog urednika, a pretpostavljam i autorstvo teksta, bez obzira na to ko ga je pisao. Stepen verodostojnosti slike je bio toliko mali da je medijska manipulacija koja je u tom trenutku bila na delu bila tako izražena da je bila očigledna čak i onim gledaocima koji se takvim analizama nikad ne bave.

Cinično je da je jedan od razloga za izbijanje demonstracija bilo upravo dotadašnje izveštavanje “TV Bastilje”.

Epilog ovog falsifikata je bila odluka skupštinskog odbora kojom je naloženo emitovanje integralnog materijala svih stanica na Studiju B, što je trajalo nekoliko dana, a o čemu ćemo govoriti u sledećem tekstu koji se bavi postprodukcijom.