Niti jedan od 74 medija na lokalnom nivou na svojoj web stranici nema objavljen budžet, finansijski izvještaj niti izvještaj o radu ili poslovanju, pokazalo je istraživanje Media.ba. Na testu transparentnosti finansija, malo bolje od lokalnih medija prošla su tri javna emitera koji, iako neredovno, neke od tih dokumenata čine dostupnim javnosti.

U Bosni i Hercegovini, građani putem poreza ili plaćanja posebnih taksi finansiraju – djelimično ili u potpunosti – rad 80 javnih medija. U tu kategoriju spadaju javni radiotelevijski emiteri na državnom i entitetskom nivou, ali i značajan broj javnih medija na kantonalnom i općinskom nivou, konkretno 12 lokalnih televizijskih stanica, te 62 radio stanice.

Osim prihoda od oglašavanja, tri javna RTV emitera, Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT), Radio-televizija Federacije BiH (RTVFBIH) i Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) finansiraju se uglavnom putem pretplate, dok novac za rad javnih medija na lokalnom nivou osiguravaju njihovi osnivači – kantonalne i općinske vlasti, putem stalnih budžetskih izdvajanja.

No, unatoč činjenici da se finansiraju javnim novcem, većina javnih medija ne objavljuje svoje izvještaje o poslovanju, finansijske izvještaje ili programske planove za narednu godinu. Osim toga, javni mediji su jako zatvoreni i kada je u pitanju objavljivanje drugih informacija o njihovom radu, kao što su statut, pravilnik rada, broj zaposlenih, a nemaju ni istaknute informacije o osnivaču i glavnim izvorima prihoda.

Netransparentnost je posebno izražena kada su u pitanju lokalni mediji, pokazalo je istraživanje Mediacentra provedeno u julu 2016. godine koje je obuhvatalo pregled web stranica 80 javnih medija na svim nivoima vlasti i analizu dostupnosti informacija o njihovom radu. Rezultati su pokazali da niti jedan od 74 medija na lokalnom nivou na svojoj web stranici nema objavljen budžet, finansijski izvještaj niti izvještaj o radu ili poslovanju.

Veliki broj javnih medija nema objavljen impressum, što su osnovne informacije o timu koji u nekom mediju radi, koji snosi odgovornost za medijski sadržaj i koji je na koncu dijelom i plaćen iz budžetskih sredstava. Samo dva medija su na svojoj web stranici objavili sistematizaciju radnih mjesta, a 13 medija od ukupno 80 objavilo je informaciju o broju zaposlenih.  Također, jako mali broj medija objavljuje statute ili  pravilnike koji reguliraju njihov rad, konkretno devet medija od svih medija obuhvaćenih analizom.

Tek nekolicina medija na svojoj stranici imaju naznačeno da su njihovi osnivači općinske ili kantonalne vlasti, te da se finansiraju i iz budžeta. Samo jedan medij na lokalnom nivou je objavio informacije o strukturi prihoda – naveli su u kojem postotku se finansiraju javnim novcem, a koji udio čine komercijalni prihodi. Također, tek jedan medij ima navedenu informaciju o proizvodnji programa, te koji udio predstavlja vlastita produkcija, koprodukcija i kupljeni program.

U ovakvoj situaciji, bilo bi krucijalno obavezati medije sa javnim statusom koji se finansiraju na ovaj način da prije dobijanja sredstava pripreme svoje planove rada na godinu dana ili na duži  period rada, za koji su im potrebna sredstva, smatra Davor Marko, istraživač u oblasti medijskih politika.

„U određenim državama (Irska, Velika Britanija) menadžment javnih emitera se putem javne izjave obavezuje svojoj publici da će sredstva trošiti transparentno i efikasno, i u tim izjavama se navodi na koje će se aktivnosti taj novac trošiti i koji su očekivani rezultati. To je sve prije dodjele sredstava. Dalje, menadžment bi trebao u toku svih aktivnosti javnost redovno izvještavati u planiranim aktivnostima, putem izvještaja o radu, finansijskih izvještaja, objavom zapisnika sa svih važnih sjednica upravljačkih i uređivačkih tijela, i biti u svakom momentu dostupan javnosti – publici kao i parlamentima u lokalnim sredinama – za dodatne upite i razjašnjenja. Naravno trebalo bi regulisati i način na koji će se sankcionisati propusti i neregularnosti“, navodi Marko.

Ističe da svaka vrsta transparentnosti otklanja mogućnost manipulacije, a otvorenost ka svojoj publici dovodi do neophodnog partnerstva javnih medija i same javnosti kojoj su oni namijenjeni.

„Mislim da u ovom slučaju ne bi bilo pošteno samo se fokusirati na lokalne medije, jer netransparentan je i rad mnogih zakonodavnih tijela, nadležnih odbora i funkcionera. U pitanju je generalan problem koji se odnosi na netransparentan rad javnih institucija i nedostatak odgovornosti onih koji obavljaju javne funkcije. Nemamo podatke, ali u poređenju sa korupcionim aferama u drugim javnim institucijama, količina novca kojim se netransparentno upravlja u lokalnim i regionalnim medijima u BiH je znatno manja, što ne znači da je ovo problem pred kojim treba zatvarati oči i ignorisati ga“, kaže on.

Informacije o finansiranju medija iz budžeta teško je dobiti i od institucija koje te medije i finansiraju, u što su se uvjerili novinari online magazina Žurnal, koji su tokom 2015. godine istraživali koliko ukupno vlast troši na medije, kako javne tako i privatne.

Mirna Stanković-Luković, novinarka Žurnala koja je radila istraživanje, za Media.ba kaže da je do tačnih informacija o finansiranju medija iz javnih sredstava otežano doći zbog činjenice da ne postoji jedinstven način izvještavanja o izvršenju budžeta, te da svi izvještaji ne pokrivaju period od jedne godine, te je potrebna dodatna provjera prilikom usporedbe i zbrajanja.

„U nekim izvještajima se jasno navodi iznos i medij kojem je alociran taj novac, no neke institucije u izvještaju nisu nikako navodile izdvajanje za medije, što smo otkrili kada smo upoređivali informacije iz više izvora“, kaže ona i pojašnjava kako je istraživanje, osim pretrage po objavljenim izvještajima, uključivalo i analize revizorskih izvještaja, ali i slanje zahtjeva po osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama, svim institucijama u BiH.

Istraživanje je pokazalo da su institucije vlasti na različitim nivoima tokom 2013. i 2014. potrošile oko 30 miliona KM na medije. Najveći dio tog novca bio je utrošen na lokalne javne medije: 12 lokalnih TV stanica i 62 radio stanice. Kantoni, općine i gradovi u Federaciji u 47 lokalnih javnih medija koji djeluju u tom entitetu godišnje su izdvajali oko 12,5 miliona KM za finasiranje medija, dok su vlasti u Republici Srpskoj na medije trošili blizu četiri miliona maraka godišnje.

Pozitivni primjeri

Rijetke su informacije o finansijama javnih medija dostupne na njihovim online prezentacijama. Dobre prakse ipak postoje i one su razvijene na RTV emiterima koji čine javni radiotelevizijski servis.

Na primjer, BHRT na svojoj stranici ima objavljen izvještaj o radu i poslovanju Radiotelevizije BiH za 2015., 2012., 2011. i 2010. godinu, uz vidljiv diskontinuitet u objavljivanju izvještaja za 2013. i 2014. godinu. Objavljen je i programski i finansijski plan za 2016. godinu. Također, na web stranici BHRT-a se nalaze i statut i izmjene statuta, kao i uređivačka načela te medijske kuće, kao i izvještaj neovisnog revizora, što se svakako može ocijeniti kao korak ka većoj transparentnosti.

Izvještaje o poslovanju objavljuje i Radiotelevizija Republike Srpske. Na zvaničnoj web stranici dostupni su izvještaji o poslovanju RTRS-a za period od 2008. do 2014. godine. Izvještaji sadrže i finansijske informacije o radu kuće, mišljenje nezavisnog revizora te planove poslovanja za narednu godinu. Također, RTRS je objavio i zakone koji reguliraju rad te kuće, te statut, kao i uređivačke principe RTV sistema koji predstavljaju osnovne smjernice i principe svoje misije služenja javnosti. Dodatno, na stranici su objavljeni i Principi izvještavanja RTRS-a sa zasjedanja Narodne skupštine Republike Srpske.

Sličnu praksu objavljivanja ima i Radiotelevizija Federacije BiH, koja na svojoj web stranici ima programske planove, izvještaje o radu i poslovanju, bilanse uspjeha, revizorske izvještaje. Istina, informacije nisu ažurirane – zadnji izvještaji dostupni su za 2012. godinu.

Iako ne objavljuju finansijske izvještaje, zanimljivo je da pojedini mediji, njih 15 od ukupno 80, ipak ispunjavaju određeni nivo budžetske transparentnosti, i to one koja se tiče javnih nabavki. Ta kategorija podrazumijeva objavljivanje informacija o provođenju javnih nabavki, uključujući plan javnih nabavki, javne pozive za provođenje postupaka javne nabavke i informacije o dodjeli ugovora i izvještaje o realizaciji ugovora.

Objavljivanje tih informacija inače je obaveza koju propisuje Zakon o javnim nabavkama BiH, usvojen krajem 2014. godine, a koji se odnosi na sve javne institucije, uključujući i javne medije. Zahvaljujući dosljednoj primjeni tog zakona, građani imaju priliku da se putem web stranica informiraju o kreditnim zaduženjima, nabavci televizijske i radio opreme, i drugim nabavkama roba i usluga koje provode javni mediji. Tu obavezu naročito ozbiljno shvataju emiteri koji čine javni RTV sistem, BHRT, RTVFBiH i RTRS, koji vrlo ažurno objavljuju informacije o provedenim nabavkama.

Transparentnost prepuštena osnivačima

Posebno istraživanje je potrebno provesti kako bi se ustanovilo koji su to razlozi zbog koji mediji ne objavljuju relevante dokumente o svom radu. No, na osnovu razgovora sa predstavnicima nekoliko medija, može se zaključiti da mediji očekuju da njihovi osnivači, kojima se i šalju izvještaji na usvajanje, objavljuju te informacije umjesto njih.

Direktor RTVUSK, Izet Mustafić, navodi da ne kriju svoje finansijske izvještaje, budući da su oni objavljeni na web stranici osnivača tog medija, Skupštini Unsko-sanskog kantona. Ta medijska kuća ove godine raspolaže budžetom od blizu 2,3 miliona maraka.

„Radio-televizija Unsko-sanskog kantona, koja je najutjecajniji medij u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, se 60 posto finansira iz kantonalnog budžeta, a 40 posto iz sredstava koja prikupimo putem oglašavanja“, kaže on, „Osnivač pokriva samo plate. Svake godine podnosimo izvještaj Skupštini, koji bude objavljen na web stranici Skupštine prilikom najave sjednice na kojoj će biti razmatran taj izvještaj. To je jedini razlog zašto ne objavljujemo izvještaj na našoj stranici. To smo prepustili osnivaču“.

Sličan stav imaju i predstavnici drugih medija, sa kojima smo razgovarali.

„Izvještaj šaljemo općinskom vijeću na razmatranje i usvajanje, potom i RAK-u, dakle na sve važne adrese. Osim toga, na našem radiju prenosimo sjednice općinskog vijeća kada se razmatraju naši izvještaji, pa je samim tim javnost obaviještena o našim aktivnostima“, navodi Drago Vukojević, v.d. direktora Radija Ljubuški.

Direktorica Radija Livno Ana Eranović ističe da taj medij na svojoj web stranici objavljuje prvenstveno programske sadržaje, emitirane emisije, priloge, ankete i druge osnovne informacije i podatke. 

„Sve ostalo u planu je uvrstiti kada budemo u mogućnosti modernizirati web stranicu te je kreirati u vidu multimedijalnog sadržaja. Sve informacije vezano za poslovanje JP ''RTV-Livno'' d.o.o. Livno kroz godišnje izvještaje dostavljaju se osnivaču te javno izlažu javnosti kroz nekoliko povjerenstava i sjednicu Općinskog vijeća prilikom usvajanja izvješća o poslovanju“, kaže Eranović.

Finansijski izvještaji javnih radio i televijskih stanica ne dostavljaju se samo osnivačima već i Regulatornoj agenciji za komunikacije, koja u svojoj nadležnosti između ostalog ima i izdavanje dozvola u domenu emitiranja, te kreiranje pravila i promociju standarda u toj oblasti.

Pravilo 77/2015 o pružanju audiovizuelnih medijskih usluga u Članu 31. propisuje da je svaka javna televizijska stanica dužna najkasnije do 31. marta dostavljati Regulatornoj agenciji za komunikacije finansijske izvještaje za proteklu godinu. Ukoliko se radi o javnoj radiostanici, pravilo 76/2015 o pružanju medijskih usluga radija obavezuje dostavljanje finansijskih izvještaja RAK-u.  

Kada su u pitanju javni RTV servisi, uslovi dozvole također propisuju da izvještaji o aktivnostima, uključujući i finansijski izvještaj zajedno sa izvještajem o reviziji finansijskog poslovanja koje javni RTV servisi u skladu sa zakonom moraju dostavljati nadležnim parlamentima/skupštinama, istovremeno moraju biti dostavljeni i Regulatornoj agenciji za komunikacije.  

„Agencija te podatke ne objavljuje na svojoj web stranici, niti ima mandat da podstiče takve nosioce dozvola da ih objave. Međutim, takvi podaci su dostupni javnosti ukoliko se Agenciji uputi zahtjev u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informaciji“, kaže Amela Odobašić, glasnogovornica RAK-a.

Upravo je ograničenost i zastarjelost zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH jedan od mogućih razloga zašto informacije o radu javnih institucija u BiH nisu tajne, ali nisu ni javne.

Zakon o slobodi pristupa informacijama, usvojen je 2000. godine na nivou BiH, a 2001. godine na entitetskom nivou, i propisuje da su sve informacije o radu javnih institucija javno dobro i da građani imaju pravo pristupiti tim informacijama putem zahtjeva za slobodan pristup informacija. Drugim riječima, informacije su dostupne ukoliko ih neko (za)traži.

Ipak, to nije dovoljno da odgovori na savremenu definiciju transparentnosti koja podrazumijeva proaktivan odnos prema javnosti i objavljivanje svih informacija od javnog značaja na vlastitu inicijativu, bez da se čeka podnošenje zahtjeva.

Brojni zakoni u Evropi, uključujući zemlje u regiji kao što su Slovenija, Hrvatska ili Srbija, u svojim zakonima upravo propisuju proaktivnu objavu važnih informacija i dokumenata, gdje se u prvom redu spadaju i budžeti i izvještaji o radu javnih institucija, između ostalog i javnih medija.

Zakoni o slobodi pristupa informacijama u BiH ne sadrže odredbu o proaktivnom objavljivanju informacija, no to ne spreča javne institucije da pokažu savjesnost u trošenju javnog novca, tako što će objavljivati informacije o svom radu. Štaviše, javni mediji koji propituju rad vlasti i zahtijevaju od drugih javnih institucija da polažu račune javnosti, najpozvaniji su pokazati tu vrstu odgovornosti svojim primjerom.