Online prezentacija BHRT-a, kao i entitetskih i lokalnih javnih emitera ne daju informacije o mogućnostima da njima, po Zakonu o slobodi pristupa informacijama, uputite zahtjev i tražite, recimo, koliko su u prošloj godini sredstava potrošili na kupovinu programa privatne produkcije ili im tražiti spisak zaposlenih i njihovih plata.

foto: ilustracija/pixabay

Prošlo je nepunih 16 godina od usvajanja prvog Zakona o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) u Bosni i Hercegovini. U naredne dvije godine, nakon državnog zakona, usvojeni su i entitetski zakoni sličnog sadržaja, a potom i u Brčko Distriktu. Otvaranje vlasti građanima označeno je kao mala revolucija.

Uz sve „porođajne muke“ koje obavezno idu uz takve velike projekte u demokratizaciji jednog društva, vjerujem da danas u BiH nema gotovo nikog upućenog u javne poslove i politiku ko ne zna ništa o tome. Jesam li u pravu? Nove generacije rađaju se prosto s „novotarijama“ novog doba i za njih to nisu ni prelomne a ni revolucionarne promjene, kao što se već u predškolskoj dobi susreću, recimo, s mobitelima ili internetom.

Najmanje neupućenih u zakonske mogućnosti slobodnog pristupa informacijama, moralo bi da bude među novinarima i u medijskim organizacijama. To bi po prirodi stvari trebalo tako da bude. Ali, bojim se da upravo u ovom krugu ima i najviše dilema, zabluda i nedosljednosti. Pa i danas.

Ako ne valja praksa ne znači da ne valja i zakon

Na vlastitom iskustvu mogu dokazati ove tvrdnje. Kao ombudsmen za medije i primjenu ZOSPI-ja, između 2000. i 2010. godine, uvjerio sam se da su, uz političare, upravo novinari najmanje razumjeli ZOSPI. I prvi i drugi su u prvim reakcijama mislili da on u stvari ograničava pristup informacijama! Ali, reagovanje nije bilo istovjetno: dok su se neki političari neskriveno radovali, novinari su pružali otpor. Prvi su, naime, mislili da će im ZOSPI olakšati život (jer će novinari morati svaki put kad trebaju neku informaciju podnositi pismene zahtjeve!) a drugi – zbog istog razloga – da će im znatno otežati posao.

Iako je prvi „šok“ brzo prošao, novinari su još neko vrijeme ostali žrtve te zablude. Prvih mjeseci i godina, prema statistici Institucije ombudsmena Federacije BiH, najviše zahtjeva za pristup informacijama uputili su novinari. Neki zbog neznanja, misleći da ipak moraju proći tu proceduru, drugi zbog testiranja novih zakona i prakse državnih organa i javne vlasti. Samo je motiv ovih posljednjih za svaku pohvalu.

Ali u tom krugu i u tim prvim godinama ne završava se opseg zabluda i nedosljednosti. On se nastavlja i do danas na različite načine.

Najčešća prisutna zabluda glasi: imamo dobar zakon ali lošu praksu. Kao, javne vlasti ne ispunjavaju zakonske obaveze i do pravih informacija se ne može doći. Čeka se danima, nekad i sedmicama, pa i mjesecima; najčešće nikakvog odgovora nema; i kad stignu, te su informacije reducirane... Dakle, ne valja praksa, znači ne valja ni zakon.

Pogrešno!

Nije za novinare ali novinarima i medijima najviše koristi

Među novinarima i u medijskim organizacijama ima najviše dilema, zabluda i nedosljednosti u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama. Po prirodi stvari se podrazumijeva da mediji najviše doprinose otvorenosti svakog društva. Ali, da li su oni sami transparentni koliko to od drugih traže i očekuju? Kao i za druge institucije 'javnih vlasti', i na medije koji imaju karakter javnih servisa se odnose obaveze koje propisuje Zakon o slobodi pristupa informacijama.

U osnovi ovakvih komentara je nerazumijevanje suštine ZOSPI-ja. Prvo, ovo nije zakon (samo) za novinare već za sve – sva fizička i pravna lica. Kako državljane BiH, tako i za strance i strana pravna lica. To je standard koji se primjenjuje u cijelom svijetu i nema razloga da tako ne bude i ovdje. Novinari, naravno, nisu isključeni. Naprotiv.

To naravno ima i praktične posljedice. U SAD-u, u kojim je uveden prvi takav zakon u svijetu 1967. godine, novinari su na listi tražitelja informacija po tom osnovu negdje oko desetog mjesta! Čudno?

Nije. Ispred njih su obični građani, pa nevladine organizacije, komercijalne firme, advokati i drugi. Ali, i to je poenta, novinari i mediji objavljuju najviše takvih informacija i kad drugi – NGO i građani, recimo, dobiju informaciju na ovaj način. Novine, radio, televizije i portali su najbolji mediji da se važne informacije učine dostupnim svima. Naravno, ZOSPI (na engleskom FOIA, Freedom of Information Act) je i novinarima nezamjenjiv onda kad je nužan. Prije svega, u istraživačkim temama.

Iz vlastitog iskustva znam da su i kod nas građani, obični ljudi za koje ne biste ni pretpostavljali, među prvima na listi onih koji na taj način traže informacije. Istina, nisu to uvijek informacije od javnog značaja, ali nisu samo ni informacije za privatnu upotrebu. O tome malo znamo jer na taj način dobijene informacije rijetko nađu put do medija.

Najviše znamo o hvale vrijednim nastojanjima nevladinih organizacija, njihovim uspjesima i neuspjesima, pa i o samom sadržaju informacija koje dobijaju i koje u velikom broju dijele sa drugim. Uključujući i medije. Ali to nije sve.

Nema priče ako nema provjerenih informacija

Neupitno je da praksa primjene naših zakona o slobodi pristupa informacija nije na nivou samih zakona. Ali, čemu se čuditi; nije to jedino područje u kojem su praksa i načela u raskoraku... Nije glavno pitanje zašto je to tako, nego šta mi možemo učiniti da to mijenjamo.

Možemo li? Naravno. Zar nije izvrstan primjer i dobar putokaz, i to među medijima, ono što radi Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)? Ta organizacija koja je stara približno koliko i prvi naši zakoni o slobodi pristupa informacijama (osnovana 2004. godine) objavila je do danas na stotine i hiljade istraživačkih priča i svaka je bila zasnovana na izvorima i informacijama dobijenim pozivanjem na zakone o slobodi pristupa informacijama. Naravno, nisu te informacije dobijene na lak i jednostavan način, a mnoge ni u zakonskim rukovima (najviše za 15 dana, kako piše u ZOSPI-ju). Da bi dobio neke informacije CIN je morao tužiti javnu vlast, ali i to se isplatilo. Na više načina: CIN je dobio tražene informacije, a BiH sudsku praksu, makar i minimalnu, koja je od vitalnog značaja u „probijanju leda“ i uspostavljanju demokratskih standarda.

Zašto CIN može a drugi ne mogu? Može, ali ne zato, kako bi na prvu odgovorili cinici, jer ima strane donatore i što su ga u početku „gurali“ Amerikanci. Može jer je tako postavljen i drži se tog načela i sada: nema priče ako nema provjerenih informacija. To dakako ne znači odustajanje od priče već upravo obrnuto – insistiranje da se ona kompletira u skladu sa standardima koje CIN ima. Drugi ili nemaju takve standarde, ili - istrajnost. Najčešće, nijedno.

Vrijednost pozivanja na dokumente, činjenice i izvore pokazuje se i na drugi način: uprkos tome što bez izuzetka sve CIN-ove priče govore o kriminalu „velikog kalibra“ i političkim zloupotrebama najviših državnih i javnih funkcionera, CIN je dosad dobio samo jednu tužbu za klevetu (sud je i tu jedinu odbacio kao neosnovanu).

Samo jednu! Ne postoji jači argument da se isplati poštovati visoke profesionalne norme i standarde.

Istorijsko nasljeđe i mentalitet političke otuđenosti i moći

Činjenica da se javne vlasti (pre)često ogluše o zahtjeve građana, novinara i NVO za pristup informacijama nije nikakav argument da se povučemo. Naprotiv.

Naše vlasti, kako političke tako i one koje imaju servisnu ulogu i ograničenja, ako i ikakva, politička sredstva, naučeni su na zatvaranje. O transparentnosti se govori samo načelno i samo u slučajevima kad to njima odgovara ili kad druge treba na to upozoriti. To je posljedica kako istorijskog nasljeđa, tako i mentaliteta otuđenosti i moći koji im daje politika koja nema odgovornosti.

Ali, ponovno, to nije razlog za odustajanje. Naprotiv, mora se praviti stalni pritisak na vlasti ali ne samo da brzo i bez okolišanja daju tražene informacije nego i da rade proaktivno i većinu svojih informacija javnosti stave na uvid.

Nije sve tako crno – dokazuje CIN, a pokazuju i neke vlasti. Dok sam radio kao ombudsmen, Općina Centar u Sarajevu je većinu zahtjeva rješavala u roku od 24 sata. Federalna vlada je i tada prednjačila i prva omogućila dobijanje informacija na zahtjev postavljen mailom. Danas Vlada na svojoj web stranici nudi obilje informacija i vrlo praktične upute kome se obratiti i kako doći do informacija.

Pošto su novinari imali najviše problema da dođu do traženih informacija, pogotovo onih koje se tiču (ne)zakonitog trošenja budžetskog novca, ja sam nekima nezvanično preporučivao da se posluže malim trikom. Uz svaki takav zahtjev neka stave pri dnu napomenu da je kopija upućena i uredu ombudsmena. Ombudsmeni na početku  tog procesa naravno neće i ne mogu ništa učiniti, ali vlast je upozorena da podnositelj neće odustati. Mali dodatni pritisak na vlast uvijek dobro dođe.

Sve u prilog važnosti ZOSPI-ja, ništa o vlastitim obavezama

Po prirodi stvari se, dakako, podrazumijeva da mediji najviše doprinose otvorenosti svakog društva. Ali, da li su oni sami transparentni koliko to od drugih traže i očekuju?

Uzmimo za primjer medije koji imaju karakter javnih servisa, kako one vodeće na državnom i entitetskim nivoima, kao i ove druge – kantonalne i općinske. Nema nikakve sumnje da se i na njih odnose obaveze koje propisuje ZOSPI kao i za druge koji imaju karakter „javnih vlasti“. Finansiraju se iz javnih prihova – pretplate, ili iz budžeta entiteta, kantona i općina. Oznaka „javne vlasti“ ne treba da zbunjuje – takvu obavezu imaju i javne škole, fakulteti ili univerziteti, javna preduzeća...

U ZOSPI je definisano da je javni organ, pored institucija izvršnih, sudskih i zakonodavnih vlasti, i svaki organ koji „obavlja javnu funkciju a imenovan je ili ustanovljen u skladu sa zakonom“ u šta spadaju i javni mediji poput BHRT-a, FTV-a i RTRS-a i kantonalnih ili gradskih televizija.

„Svaki javni organ imenuje službenika za informiranje koji obrađuje zahtjeve sačinjene u skladu s ovim Zakonom“, stoji u ZOSPI, ali u praksi takve osobe nisu imenovane.

Osoba koju bi imenovali, npr. javni servisi, bile bi osobe koje u praksi mogu da obavljaju neki drugi posao, a onda kada stigne zahtjev za pristup informacijama, moze po potrebi obavljati i posao sluzbenika ili službenice za pristup informacijama.

Ako na stranici Federalne RTV pretražite pojam „Zakon o slobodi pristupa informacijama“ dobićete desetine naslova koji se odnose isključivo na novinarske informacije o događajima i izjavama drugih u povodu Zakona o slobodi pristupa informacijama. Sve u prilog važnosti ZOSPI-ja i potrebne transparentnosti javne vlasti.

Ali, nema ništa o tome kako Federalna RTV primjenjuje ZOSPI. Da pogledamo precizniji pojam – vodič za pristup informacijama (koji svaka „javna vlast“ mora imati). Rezultat – 0.

Ni kod drugih javnih emitera nije ništa bolje. Ni BHRT a ni RTRS nemaju ni vodič za pristup informacijama, a ni slova kako građani, njihovi pretplatnici, mogu dobiti neke informacije o tome kako posluju i kako troše novac. Imaju samo informacije kako to (ne) rade javne vlasti.

Šta je sa regionalnim emiterima koji se finansiraju većim ili manjim dijelom javnim novcem? RTVTK – takođe na svojoj web stranici nema ni slova. Imaju kontakt osobe za pojedine segmente programa i njihove telefone i mail adrese, što je dobro, ali time ne ispunjavaju zakonsku obavezu po ZOSPI-ju. Ni drugi nisu bolji. Jedino Televizija Sarajevo omogućava svojoj publici da daje prijedloge, primjedbe i „postane dio tima“. Malo više od drugih, ali ni blizu ispunjavanju ove zakonske obaveze.

Kako to rade drugi

Na osnovu ovih primjera nije se teško složiti s izrekom da „treba slušati popa i hodžu šta govore i ne raditi šta hodža i pop rade“. Toliko o našim medijima, njihovim „propovijedima“ i radu. Kako stvari stoje sa javnim medijima u svijetu?

Prvo, naše blisko okruženje. Hrvatska radiotelevizija na svojoj stranici nudi sve ključne informacije o tome. Objavljuje takođe i ime i kontakte osobe koja ima obavezu da vam izađe u susret.  

Radio-televizija Srbije nema takvih informacija na svojoj web stranici ali ima kompletne finansijske izvještaje iz nekoliko posljednjih godina.

Kako to rade oni koji su nam se uvijek predstavljali kao primjer? Recimo, britanski BBC? Moram reći, i danas su – za primjer. U svakom pogledu. I kad dobijaju zahtjeve ali i kad djeluju proaktivno. Tu je sve – od praktičnih uputa do najave o izuzecima.

Izuzeci? Upravo to je dobro da svako ko postavlja zahtjev unaprijed zna šta, po zakonu, ne može tražiti i dobiti. Tu je naravno i sekcija koja se odnosi na podnošenje žalbe i, svakako, obavještenja kako i kome se obratiti.