Kada mediji dopuštaju prostor za mizoginu 'analizu' motiva ubice, oni postaju saučesnici u pomjeranju fokusa sa odgovornosti počinioca na ponašanje žrtve.

foto: Zorana Jevtić / Novinarke protiv nasilja

Muškarci se boje da će im se žene smijati, žene se boje da će ih muškarci ubiti 
(Margaret Atwood)

Iako Kodeks za štampane i online medije BiH propisuje općeprihvaćene etičke principe kojim bi se štitio integritet novinarstva, veliki broj medija – kada se govori o slučajevima femicida – pristupa izvještavanju na senzacionalistički način te koristi termine kojima se umanjuje ozbiljnost zločina i na taj način relativizira nasilje nad ženama. Na ovakvu praksu, u više navrata upozorio je portal za provjeru činjenica Raskrinkavanje.

Takva, loša praksa nastavljena je i u slučaju femicida u Sarajevu, u kojem je Elmu Godinjak, bivšu novinarku Oslobođenja, ubio partner. Ubijena je ispred stambene zgrade u kojoj je živjela sa svojim maloljetnim djetetom, iako je ubica imao zabranu prilaska.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, u periodu od 2015. do 2020. godine ubijeno je 56 žena, dok je tokom 2022. godine ubijeno osam žena. Prema podacima Fondacije CURE, od 2013. do novembra 2023. godine ubijeno više od 60 žena, a prema dostupnim informacijama (1, 2), u 2024. godini život je izgubilo njih deset.

Šum koji zamagljuje suštinu

Kako u intervjuu za Vox Feminae navodi politologinja Dunja Bonacci Skenderović, nakon medijskog izvještavanja o femicidu često ostaje dojam da je „žena nečim izazvala da bude ubijena“. Posebno ističe problematičnu praksu prenošenja izjava nekompetentnih osoba, što u javnom prostoru stvara šum koji zamagljuje suštinu – sistemski  problem nasilja. Upravo ta površnost i fokus na trivijalne detalje iz privatnog života žrtve ili počinitelja otvaraju vrata za toksične reakcije publike.

Kada medij postavi okvir u kojem je nasilje „porodična tragedija“ ili „zločin iz strasti“, on podsvjesno signalizira čitateljstvu da je o motivima dozvoljeno spekulirati. To direktno vodi ka eksploziji mrzilačkih komentara koje kasnije niko ne moderira, uprkos jasnim odredbama samoregulacije.

Član 2. Kodeksa za štampu i online medije BiH precizira da su „urednik i izdavač odgovorni za ukupan sadržaj štampanog ili online medija, a time i za publiciranje korisničkih komentara“. Prema ovom članu, urednik je dužan ukloniti komunikaciju koja predstavlja govor mržnje, huškanje ili bilo koji oblik društveno neprihvatljivog ponašanja. To se, i u slučaju ubistva Elme Godinjak, svjesno ili nesvjesno – propustilo uraditi.

Femicid kao krajnja tačka kontrole, a ne 'porodična tragedija'

Da bismo razumjeli zašto je medijsko dopuštanje mizoginih komentara opasno, moramo prvo dekonstruisati način na koji društvo i institucije percipiraju ubistva žena.

Majda Halilović, voditeljica istraživanja u Atlantskoj inicijativi, ističe da je najčešća sistemska greška upravo tretiranje femicida kao izdvojenog događaja ili „porodične tragedije“, umjesto kao završnog čina dugotrajnog nasilja utemeljenog na potrebi za kontrolom.

„Odnos obilježen nasiljem i kontrolom je odnos u kojem je žrtva u najvećoj opasnosti kada nasilnika napusti. Nasilna osoba koja proganja, prati i krši mjere zabrane je osoba koja je možda već počela planirati ubistvo“, objašnjava Halilović.

U tom kontekstu, medijsko insistiranje na motivima poput „ljubomore“ ili „emocionalnih reakcija zbog razvoda“ nije samo neetično, već i duboko pogrešno. Halilović postavlja ključno pitanje: kako bi društvo reagovalo da su žene dominantno počiniteljice, a muškarci žrtve? Da li bi se tada s istim žarom propitivao njegov moral, zašto nije ranije otišao ili zašto je „provocirao“ ljubomoru?

Upravo tu leži odgovornost portala. Kada mediji dopuštaju prostor za mizoginu „analizu“ motiva ubice, oni postaju saučesnici u pomjeranju fokusa sa odgovornosti počinioca na ponašanje žrtve. Za Halilović, izostanak moderacije nije samo tehnički propust, već etički promašaj.

„Ako uredništva nemaju mogućnost da moderiraju komentare, onda makar ispod tekstova o ovim temama mogu u potpunosti isključiti opciju komentarisanja“, ukazuje.

Iako Halilović napominje da mrzilački narativi nisu dominantan glas u Bosni i Hercegovini, njihova vidljivost u online prostoru otežava borbu protiv stereotipa unutar samog pravosuđa i policije. Kontinuirana viktimizacija kroz komentare produžava traumu porodice i šalje poruku da je sigurnost žene, čak i nakon njene smrti, predmet javne licitacije.

Između algoritma i etike: Ko čisti digitalno smeće?

Na Instagram profilu Femina_ba, gdje je navedeno da dekonstruiše „patrijarhalne prakse u BiH i regionu“, izdvojeni su neki od komentara (1, 2) ostavljenih ispod Facebook objava o počinjenom femicidu, među kojima su, između ostalih, i oni poput „siguran sam da je i ona kriva“, „njemu je najteže“, „nije valjda opet muž kriv“ te mnogi drugi. Dozvoljavanje ovakvih komentara pred bh. uredništva postavljaju pitanje: da li je dopuštanje svjesna urednička odluka radi veće vidljivosti ili puki nerad?

Arnel Šarić, urednik portala Izvan Svake Kontrole i jedan od autora podcasta Pank Trepezarija, ističe da odgovor uveliko zavisi od veličine medija i njegove publike, ali i od svjesne eksploatacije nedostatka regulative.

„Evidentno je da određeni visokoposjećeni bh. elektronski mediji koriste nedostatak efektivne zakonske regulative i reaktivnu prirodu onih koji komentarišu da povećaju posjete i zadrže posjetitelje na svojim stranicama kroz dodatni stupanj interakcije“, navodi Šarić.

Ova interakcija, međutim, ima visoku cijenu u ljudskom dostojanstvu. Dok se urednici često pravdaju nedostatkom resursa za moderiranje hiljada komentara, Šarić smatra da to može biti legitiman izgovor samo za male redakcije, ali ne i opravdanje za izostanak akcije. I on nudi jasnu alternativu: ako redakcija ne može ponuditi adekvatnu moderaciju – koja uključuje korištenje AI tehnologija, provjeru komentara prije objavljivanja ili direktnu prijavu onih koji iniciraju nasilje – onda je jedino odgovorno rješenje urednička zabrana komentiranja osjetljivih tema.

Osim tehničkih i ekonomskih aspekata, Šarić upozorava na dublju, kolektivnu psihopatologiju koja se manifestuje kroz traženje opravdanja za ubicu.

„Mi smo roblje patrijarhata, dogme i vlastitih psiholoških i ekonomskih nemoći“, ističe on, dodajući kako ga – kao muškarca, muža, sina i oca – najviše plaši činjenica da takve komentare piše „obični čovjek“ koji u svom sistemu vrijednosti pronalazi logiku da opravda nasilje.

Mediji kao saučesnici u 'zoni sive moralnosti'

Dopuštanjem komentiranja i njihovim (pravovremenim) neuklanjanjem, mediji ne samo da krše Kodeks, već direktno kontaminiraju javni prostor u kojem bi institucije trebale raditi svoj posao. Selma Melez, novinarka i izvjestiteljica sa suđenja BIRN-a BiH, upozorava da nekontrolisani komentari koji relativiziraju ubistvo Elme Godinjak stvaraju opasnu „zonu sive moralnosti“.

„Kada komentari relativiziraju ubistvo ili prebacuju krivicu na žrtvu, oni pomjeraju granice prihvatljivog. Umjesto jasne društvene osude, stvara se narativ u kojem se zločin objašnjava ili umanjuje, što dugoročno fragmentira empatiju prema žrtvi“, objašnjava Melez.

Poseban problem predstavlja prodor senzacionalizma u sudske izvještaje. Umjesto profesionalnog izvještavanja o zakonskim posljedicama, svjedočimo detaljnom prenošenju iskaza nekompetentnih svjedoka ili komšija koji „romantizuju“ ubicu kao „dobrog čovjeka“. Melez ističe da je u slučaju Elme Godinjak interes javnosti zamijenjen pukom radoznalošću, što vodi ka ozbiljnim društvenim devijacijama.

Ono što ovaj problem čini kritičnim jeste „efekat hlađenja“ koji nemoderirani online prostor ima na žrtve koje tek razmišljaju o prijavi nasilja.

„Prijavljivanje nasilja često znači izlaganje novom obliku nasilja, javnom linču. Svaka nekontrolisana kampanja mržnje u komentarima utiče na desetine drugih žena koje tek razmišljaju da li da prijave nasilje“, upozorava Melez.

Prema njenim riječima, sloboda govora prestaje onog trenutka kada postane saučesništvo. Medij koji svjesno ostavlja prostor za dehumanizaciju žrtve prestaje biti neutralni posrednik i postaje platforma koja amplificira štetne narative. Time se šalje opasna poruka institucijama da društvo, barem u svom digitalnom obliku „oprašta“ nasilniku.

Balkanska 'sloboda' bez odgovornosti

Često se u domaćim diskusijama o medijskoj etici poseže za primjerima iz Evropske unije kao nedostižnim idealima. Ipak, novinar iz Beča Dennis Miskić upozorava da ni Austrija, uprkos strožijim okvirima, nije imuna na senzacionalizam. I tamošnji tabloidi često koriste „poluistine iz privatnog života žrtava“ radi većeg broja klikova, što potvrđuju i česte opomene Austrijskog vijeća za štampu (Presserat).

Međutim, ključna razlika leži u tretmanu moderacije kao profesije.

„Community management je posao“, jasan je Miskić.

Dok se u Bosni i Hercegovini moderiranje komentara često prepušta preopterećenim urednicima ili praktikantima, u uređenijim sistemima se o mržnji na internetu stalno javno debatuje, što stvara pritisak na redakcije da postave jasnije granice.

Posebno je zanimljiv fenomen ponašanja dijaspore, koja na zapadu poštuje digitalnu etiku, dok se na domaćim portalima nerijetko uključuje u najtoksičnije rasprave. Miskić to objašnjava kombinacijom faktora.

„U Austriji se o mržnji na internetu stalno govori, dok na Balkanu klima u politici i medijima može biti mnogo neprijateljskija, a toksično ponašanje se ne sankcioniše dovoljno. Kod mnogih se razvije stav: 'Na Balkanu to mogu reći'“.

Ovaj uvid nam govori da problem nije samo u mentalitetu, već u odsustvu sankcije i jasne uredničke politike koja bi poručila da digitalni prostor nije prostor gdje je dozvoljeno gaziti po dostojanstvu ubijene žene.

Umjesto preporuka – moramo drugačije!

Na slučaju ubistva Elme Godinjak još jednom se pokazalo da bh. medijska zajednica ne smije dopustiti da se profesionalni integritet utopi u moru toksičnih komentara koje niko ne moderira.

O preporukama o medijskom izvještavanju o femicidu pisano je ranije na ovom mjestu (1, 2) a pored navedenih dostupan nam je i Medijski kodeks - vodič za izvještavanje o nasilju nad ženama predstavljen u Hrvatskoj 2019. godine, koji nam jasno pokazuje smjer: izvještavanje mora uključivati širi društveni kontekst, korištenje senzibilne terminologije i strogo izbjegavanje okrivljavanja žrtve.

Kako je to naglasila novinarka Iva Anzulović, zadatak novinarki i novinara je da na neki način vrate osjećaj kontrole žrtvi nasilja, a ne da joj ga oduzimaju post mortem kroz senzacionalizam. Novinarstvo mora imati senzibilitet za trenutak jer u tragediji nema vremenskog odmaka.

Pitanje „Možemo li drugačije?“, postavljeno u kampanjama protiv nasilja, ne smije ostati retoričko. Odgovor mora biti kolektivni krik urednica i urednika, novinarki i novinara: Moramo drugačije! Jer, dok god dopuštamo da online prostorom vlada mržnja, mediji ne samo da izvještavaju o zločinu – oni ga, u digitalnom obliku, čine iznova.

___