Nepostojanjem uredničkog filtera, cenzure bilo kakve vrste, primarnog osjećaja za ljudsko dostojanstvo i bol, dopušta se objavljivanje svakojakih diskriminatorskih i ignorantskih zapisa. Jedan od zadnjih primjera desio se u tekstu naziva Jajce se posljednji put oprostilo od Luke Tepića. Umjesto da se ponudi dostojanstvena crtica o tragičnoj smrti dvanaestogodišnjeg dječaka, u njoj se pretpostavlja o razlozima smrti i sahrane bez vjerskih obilježja, jer je nesretni dječak karakteristikama imao dodatnu 'nesreću' da bude uvršten u kategoriju 'neuobičajenih tema' socijalno zaostalog bosanskohercegovačkog društva. Da bude 'usvojen' i da bude 'sahranjen bez vjerskih obilježja'. A svako izdvajanje iz normi, u mentalno i emotivno nedoraslom, unificiranom društvu, uz tretman kakav ima, prirodno ima tragične posljedice i može dovesti do tragičnog kraja.

 

U nastavku prenosimo reakciju roditelja objavljenu na njihovom FB profilu, bez ikakvih izmjena. Ona najbolje pokazuje koliko im je boli uzrokovalo spomenuto i govori sama za sebe:

 

Vjerujem da su mnogi od vas čitali Avazove tekstove o tragičnoj smrti našeg sina Luke. Za novinare Dž. Bulbul, A.Bašimamović, dopisnika i urednika Crne hronike, on je samo senzacionalistička vijest. Kao roditelji smo duboko povrijeđeni neprofesionalnim izvještavanjem kroz neprimjereno korištenje riječi. Citiram: “Pošto je Luka usvojen iz familije koja nije bila katolička, Lukina trenutna porodica je odlučila da se preminuli sahrani bez religijskih propisa, samo uz limenu glazbu.“ Nakon ovakvih izjava pitam se da li je Dnevni Avaz jedna ozbiljna BH novina ili mahaluško –tračerajska tvornica amaterskih novinara, koji su uz jutarnju kavicu, pomno razmotrili slučaj Luke Tepić, kako bi iskonstruisali priču za široke narodne mase. Citiram: “Saznavši da je usvojen i zbog stalnih provokacija u školi, Luka je pokušao samoubistvo...“ Kad i kako ste, gospodo novinari i dopisnici, saznali, a da niste nas roditelje pitali, jer da ste pitali znali bi da je Luka za usvojenje znao već 9 godina. Ako ste već konstatovali da je to zbog stalnih provokacija u školi, koristeći pridjev usvojeni dječak i stalno naglašavajući tu riječ, postali ste oni isti provokatori iz škole. Odakle vam pravo da špekulišete o vjeri familije iz koje je Luka usvojen i o našoj vjeri? Luka nije usvojen iz neke familije, već iz Doma za nezbrinutu djecu. Mi smo za vas Lukina „trenutna porodica“, bezdušnici jedni. JA sam ga rodila onog dana, kada sam ga prvi put vidjela, kad je u naručju mome, prvi put naslonio glavicu na moje grudi. Ta pupčana vrpca i sada stoji tu, na srcu koje krvari. Kažete „...samo uz limenu glazbu“. Hoćete reći da nije dostojno pokopan, da bi riječi nekog vjerskog službenika, bile vrjednije od oproštajnih riječi Lukinih školskih drugara i oproštajnih riječi njegove mame. To niste spomenuli. Rekli ste da se cijelo Jajce oprostilo od Luke, njegovi školski drugari, rukometni klub Jajce, to je istina i to su sve sami divni ljudi, ali gdje smo tu mi, njegovi roditelji i bliski rođaci. Mnogo bitnije je bilo reći gdje se nalazi groblje i ko se sahranjuje na njemu. Jeste li se zapitali da li su to zaista mješoviti brakovi, da li se tu zaista sahranjuju ateisti ili su to samo odbačeni iz ovog devijantnog društva, u kojem nisi čovjek ako na čelo jasno ne staviš neku religijsku oznaku. Na tom istom, prelijepom groblju, počivaćemo i mi kraj Luke, kada dođe vrijeme za to. Ako ste željeli pisati o nasilju u školama, pišite. Ako ste željeli pisati o bezdušnosti društva, opet pišite, ali sebe ne preskačite. Zašto naš sin ne može počivati u miru? Zašto nam stavljate so na ranu? Mogli ste reći i nimalo ne bi pogriješili, niti slagali, da je naš sin Luka – divan dječak, lijepo odgojen, kulturan, brižan prema starijima, društven, komunikativan, inteligentan, nadaren za muziku, ples i jezike, veseo dječak otvorena srca za sve ljude, učen da ne razlikuje ljude po vjeri, naciji, rasi, spolu, interesovanjima, nježan, pun ljubavi, pun mašte, razigran kao leptir, radoznao, što ga je na kraju koštalo života, a želio je samo igru, ljubav i poštovanje među ljudima. „Svaki covjek dobra srca može biti nekome nešto“ rekao je naš Luka, naš mali – veliki čovjek. To mi stalno odzvanja u glavi. Mi smo naučili lekciju, a vi gospodo novinari?

 

Marijeta i Saša Tepić