Da postoji problem s kaznenim djelom sramoćenja koje je uvedeno kao novina u Kazneni zakon izglasan 2011. godine, hrvatski novinari i HND kao njihova strukovna udruga upozoravali su i prije nego je Zakon stupio je na snagu s prvim danom 2013. godine. Prema podacima Ministarstva pravosuđa, u nešto više od godinu dana podignuto  je 129 tužbi  za sramoćenje, ali ne znaju koliko ih je protiv novinara. Tek je Zagrebačka Udruga za nezavisnu medijsku kulturu objavila podatak da su na tri najveća općinska suda; zagrebačkom, riječkom i osječkom protiv novinara  podignute 42 tužbe za sramoćenje. Treba imati na umu da tužbe za sramoćenje ne podiže Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) po službenoj dužnosti, već je riječ o privatnim tužbama koje građani ili pravne osobe mogu podići protiv novinara  ali i bilo kojeg drugog sudionika u javnoj komunikaciji, pa i svakog građanina koji je pred grupom ljudi, na radnom mjestu ili kakvom skupu izjavio ili učinio nešto što je netko drugi shvatio kao sramoćenje.

 

 

“Da zastupam tužitelja i želim što jednostavnije doći do osude novinara svakako bih tužila za sramoćenje jer to je za tužitelja najlakši posao” smatra Vesna Alaburić, odvjetnica koja je u posljednjih 20 godina novinare i medijske nakladnike zastupala u više tisuća građanskih parnica kao i kaznenih postupaka na temelju uvrede časti i ugleda.

 

Brani i Slavicu Lukić, iskusnu istraživačku novinarku i potpredsjednicu Hrvatskog novinarskog društva koja je nepravomoćno dužna više od tri svoje mjesečne plaće platiti zbog sramoćenja poliklinike Medikol, a na temelju dijela rečenice gdje sažima rezultate svojeg istraživanja zaključkom kako je riječ o nestabilnoj zdravstvenoj ustanovi. 

 

 

Nakon što je otkrila kako je Medikol od 2007. do kraja 2013. godine od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo primio više od 66 milijuna eura, Slavica Lukić objavila je i kako Medikol državi duguje preko tri milijuna eura poreza. Problematizirala je i monopolistički položaj Medikola koji je do 2012. jedini u Hrvatskoj imao četiri PET/CT uređaja kojima se  prate učinci terapije kod bolesnika s karcinomom. Tek nakon niza novinskih napisa o tom monopolu,  državna bolnica Rebro dobila je 2012. PET/CT, zasad i jedini u državnom vlasništvu.  Svemu tome usprkos, sudac općinskog suda u Zagrebu presudio je (vidi presudu ovdje) kako je novinarka poslovanje Medikola istraživala iz sudu “nepoznatog, ali očito neopravdanog razloga" (vidi obrazloženje ovdje) i odredio joj plaćanje više od tri tisuće eura kazne zbog sramoćenja poliklinike. Dogodilo se tako upravo ono na što su protivnici odredbe o kaznenom djelu sramoćenja od početka upozoravali.

 

 

“Ne može se još govoriti o sudskoj praksi jer, koliko mi je poznato, postoje samo dvije nepravomoćne presude. Međutim, ne treba nam sudska praksa da bismo znali kako novi Kazneni zakon olakšava progon i kažnjavanje za javnu riječ, što po naravi stvari ima najteže posljedice za novinare. Poseban je problem novo kazneno djelo sramoćenja koje dopušta kažnjavanje za iznošenje istine iako se ne radi o privatnosti. Takvo zakonsko rješenje vrlo lako može uzrokovati osuđujuće presude koje nisu u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava", objašnjava odvjetnica Alaburić razloge zbog kojih zagovara ukidanje ove kaznene odredbe.

 

Iz aktualnog je Kaznenog zakona izbačen i članak 203. koji je u Zakonu iz 1997. jamčio oslobađajuću presudu ako tužitelj nije uspio dokazati da je novinar postupao isključivo s namjerom uvrede i povrede časti. Javni interes se, osim u slučaju iznošenja činjenica iz osobnog i obiteljskog života, starim Zakonom podrazumijevao.

 

“Takvo zakonsko rješenje predstavljalo je de facto dekriminalizaciju. Pokazalo se gotovo nemogućim dokazati da je novinar objavio informaciju samo s ciljem narušavanja nečijeg ugleda ili časti. Novinar u pravilu želi analizirati neku pojavu, potaknuti javnu raspravu, ukazati na neki problem. Ako je i svjestan mogućnosti povrede nečijeg ugleda, svakako mu nije ni primarna, a kamoli isključiva namjera da nekog vrijeđa ili kleveće. Takvo zakonsko rješenje rezultiralo je smanjenjem broja privatnih tužbi i porastom broja oslobađajućih presuda. Kazneni progon novinara prestao je biti problem”, govori Vesna Alaburić.

 

 

 

Raslo je, međutim, nezadovoljstvo sadržajima koji su objavljivani u medijima. Mnogi političari, suci, sveučilišni profesori, javne osobe, smatrali su da novinari ne smiju ubuduće nekažnjeno iznositi neistine i nekvalificirane kritike, procjenjuje Vesna Alaburić koja smatra kako je ukidanje članka 203. i uvođenje kaznenog djela sramoćenja motivirano prije svega željom da se olakša progon i kažnjavanje novinara. Tim prije što za kazneno djelo sramoćenja novinar može biti optužen i ako je iznosio istinu.

 

Iznošenje istine bilo je kažnjivo i u starom Zakonu kod iznošenja osobnih i obiteljskih prilika, ali i predbacivanja kaznenog djela što je u novoj verziji Zakona također izbačeno, upozorava voditelj radne skupine za izradu Kaznenog zakona Petar Novoselec, umirovljeni profesor kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

 

"Upravo je članak 203. bila najveća greška u ranijem Kaznenom zakonom jer je dopuštao isključenje protupravnosti i za 'pravu' klevetu, odnosno svjesno iznošenje neistinitih tvrdnji čime je bilo ozakonjeno pravo na klevetanje", objašnjava ovaj stručnjak za kazneno pravo zašto je nakon izbacivanja članka 203. iz Zakona odredba o sramoćenju postala nužna kao lakše kazneno djelo. 

 

 

“Razlika je u tome što kod klevete počinitelj iznosi neistinite tvrdnje koje mogu škoditi časti ili ugledu drugoga znajući da su neistinite, dok se sramoćenje odnosi na tvrdnje za koje se ne zna jesu li istinite, kao i na one koje jesu neistinite ali počinitelj to ne zna. Ako se dokažu sva obilježja klevete, počinitelj se više ne može osloboditi odgovornosti, dok je kod sramoćenja to moguće: do toga će doći ako dokaže da su njegove tvrdnje istinite ili da je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost..”, elektroničkom poštom odgovorio je profesor Novoselec koji nepravomoćnu presudu Slavici Lukić smatra rezultatom nerazumijevanja kaznenog djela sramoćenja. “Prema tome, kao i bilo koja druga pogrešna presuda, ni ova ne može biti dokaz da je zakon loš ili da ograničuje slobodu medija”, smatra Novoselec.

 

 

“Naravno uvijek će pravna struka reći, i sada to tvrde, kako je s tom zakonskom odredbom sve u redu samo ju je sudac krivo primijenio. Mislim da je presuda koju sam dobila pokazala da je zloupotreba tog članka moguća», kaže Slavica Lukić.

 

 

Mogući nesporazumi oko ovog kaznenog djela ne trebaju čuditi jer ono u povijesti hrvatskog pravnog sustava nije postojalo, kaže Vesna Alaburić. Uvedeno je, tvrdi odvjetnica, iz švicarskog Kaznenog zakona i prvi je njoj poznati slučaj da se u nekoj grani hrvatskog prava uopće posegnulo za švicarskim zakonom.

 

“Mislim da malo tko u Hrvatskoj uopće zna kako ova odredba o sramoćenju funkcionira u švicarskom pravnom sustavu. U stručnoj literaturi se naglašava kako je istina apsolutna obrana za novinare i u Švicarskoj. Naravno, ako se ne zadire u osobni i obiteljski život, jer za privatnost vrijede drugačija pravila slobode govora”, objašnjava odvjetnica Alaburić koja kao ključan problem hrvatske kaznene odredbe o sramoćenju vidi izjednačavanje zaštite privatnosti i svega onoga što nije privatan i obiteljski život, dakle ne-privatnosti. Kazneno djelo sramoćenja izjednačilo je tako zaštitu privatnosti s ne-privatnim pa se sada dokaz javnog interesa propituje i u slučajevima kada se on čini očiglednim. Je li, naime, važnije da javnost bude informirana o zdravstvenom sustavu koji financira ili da privatna poliklinika u koju se ulagao i javni novac bude zaštićena od iznošenja sramotne istine?

 

“Odredba o sramoćenju u Švicarskoj funkcionira izvrsno, ali zahvaljujući između ostalog i obilatoj judikaturi švicarskog Saveznog suda koja služi kao putokaz nižim sudovima”, kaže profesor Novoselec koji dodaje kako mu nije poznato da bi tamošnji mediji vodili kampanju protiv tog zakona.

 

“No, razlikovanje klevete i sramoćenja nije posebnost švicarskog prava; naprotiv, to je standard europskog kontinentalnog prava” kaže profesor napominjući kako je Radna skupina prilikom pripremanja Kaznenog zakona koristila i njemačko, austrijsko i slovensko pravo.

 

Švicarski Kazneni zakon datira s početka 50-ih godina prošloga stoljeća, austrijski i njemački stari su stotinjak godina, a i slovenski se u najvećoj mjeri naslanja na pravno nasljeđe iz Jugoslavije, upozorava Vesna Alaburić i dodaje kako nije problem u razlikovanju takozvane intencionalne ili namjerne od obične klevete, već u načinu na koji je uređena 'obična' kleveta, odnosno sramoćenje. 

 

 

 

“Meni se čini da kazneno djelo sramoćenja kako ga je definirao Kazneni zakon stvara kod novinara strahoviti osjećaj nelagode jer mogu biti osuđeni čak i za stilsku figuru koju su upotrijebili u rečenici. Oni koje prozivamo u svojim tekstovima i čije poslovanje i ponašanje propitujemo ovom su kaznenom odredbom dobili savršeno oružje za zastrašivanje novinara, za odmazdu i odvraćanje novinara od toga da se bavi temama u kojima se može izložiti riziku da bude tužen za sramoćenje. Jer sramoćenje može biti sve”, upozorava Slavica Lukić. “Pri tom se kaznenoj represiji izlaže novinare, a ne nakladnike, i to u trenutku kad je položaj novinara u redakcijama devastiran na različite načine od uredničkih intervencija u sadržaj autorskog teksta do egzistencijalne nesigurnosti”, postavlja Slavica Lukić pravne odredbe u realne okvire gdje je jedna pravomoćna presuda za sramoćenje dovoljna da novinara koji je sramotnu istinu objavio, dovede do osobnog bankrota.

 

Nisu tu u pitanju samo naknade prema visokim odvjetničkim tarifama za zastupanje na sudu i sudski troškovi u slučaju pravomoćne presude koja ne bi bila oslobađajuća. Jednom kad presuda za sramoćenje postane pravomoćna, osramoćeni ima dokaz kojim u građanskoj parnici od novinara može zahtijevati i dodatnu odštetu. Čekati da sudska praksa pokaže kako bi novinari koji otkrivaju afere, kao i zviždači uostalom jer sramoćenje se odnosi na svaki istup u javnosti, mogli skupo platiti iznošenje neugodne istine - čini se previsokom cijenom da bi se i u praksi dokazalo da ova kaznena odredba ne donosi ništa dobro za slobodnu govora i otvoreno polemiziranje u javnom prostoru.

 

Istovremeno, nema nikakvih garancija kako će ona pozitivno utjecati na suzbijanje govora mržnje kojeg u hrvatskom javnom prostoru ima i previše. Ministarstvo pravosuđa, naime, nije analiziralo na koju je vrstu novinarskih tekstova stigao najveći broj prijava. Kako smo već spomenuli, nemaju niti podatke o broju tuženih novinara iako bi takvi podaci bili itekako korisni u procijeni prvih učinaka.

 

 

“Da vidimo koja je to vrsta novinara, jesu li to novinari iz  opskurnih medija koji potiču na nacionalnu i vjersku nesnošljivost, jesu li to novinari koji neopravdano ulaze u tuđu privatnost, ili su to novinari koji se bave društveno relevantnim temama. Po tome bi se već moglo vidjeti na koga je usmjerena oštrica kaznenog djela sramoćenja kada su u pitanju novinari”, kaže Slavica Lukić uvjerena kako još nitko nije napravio tu vrstu analize.

 

“Ohrabrujuće je da je Ministarstvo kulture kao resorno ministarstvo za medije zauzelo vrlo jasan stav da tu odredbu treba izbaciti iz KZ-a, međutim odluku o tome donosi Ministarstvo pravosuđa i cijela Vlada i naravno, dominantna politička volja u Saboru”, komentira buru reakcija na svoju presudu koja je postala javna ova novinarka. Hrvatska Vlada ubrzo se ogradila izjavom kako je Zakon donijela bivša, HDZ-ova vlast, a Ministarstvo pravosuđa reklo je razmotriti HND-ov zahtjev za ukidanjem ove odredbe u sklopu mini-kaznene reforme koja bi se trebala provesti do ljeta.

 

“Ova presuda Slavici Lukić je jedan od loših rezultata odredbe o sramoćenju. Dobro je, međutim, što smo se konačno, u vrlo širokom spektru, fokusirali na tu odredbu, objektivno je svi analizirali i vjerujem da su sada i oni koji su na određeni način sudjelovali u kreiranju te odredbe shvatili da je odredba loša i da je treba ukinuti ovakvu kakva je”, optimistična je Vesna Alaburić.