Razloga PROTIV formiranja još jednoga javnog servisa (uz postojeća tri - ma kako se on zvao, ma čijim se smatrao i ma na kojem jeziku bio) uistinu ima dosta ili barem sasvim dovoljno da se takva inicijativa ne podrži. Navest ću samo ono što bi se u tom smislu moglo smatrati posebno važnim i očitim. 

 

1. Insistirajući na vlastitom javnom RTV kanalu (etno)politički predstavnici bh. Hrvata pozivaju se na „pravo da imaju javni RTV servis na svome maternjem jeziku“, ali istovremeno (jednako, naporedno) kao na pravo jednoga od konstitutivnih naroda i prava nacionalnih manjina. Takav je pristup, dakako, jednostavno osporiti dvjema činjenicama: (a) ni druga dva bh. konstitutivna naroda nemaju javne RTV kanale na svojim jezicima, što znači da bh. Hrvati nisu u tom pogledu ugroženi i (b)  Hrvati u BiH zvanično  imaju status konstitutivnog naroda, što znači da se nikako ne mogu pozivati na prava nacionalnih manjina (ne mogu između dva odjelita statusa birati kako im kad šta zatreba - makar da jesu najmalobrojniji među konstitutivnima, nacionalna manjina evidentno nisu). Osim toga, ne smije se zaboravljati da u BiH živi i ona, etnički nedefinirana grupa građana svrstana zajedno sa nacionalnim manjinama pod oznaku „Ostali“, koji ne mogu ostvariti prava ni kao konstitutivni niti kao manjinski narodi; njima je čak  uskraćeno i pravo na ime maternjeg jezika da i ne govorimo o nekakvom zasebnom javnom RTV kanalu. Šta bi tek oni trebalo da kažu o svojoj ugroženosti?!

 

2. Činjenica da hrvatske etnonacionalne elite (posebno iz HDZ-ova) već odavno insistiraju na nužnosti da njihov narod kao kolektivitet mora imati kanal na svome jeziku - što iz kulturoloških, što iz lingvističkih razloga (smatraju to važnim za podizanje nivoa jezičkog znanja u savladavanju autentičnog hrvatskoga jezika i time u potvrđivanju nacionalnojezičkog identiteta) - čini se neobičnom već i stoga  što to žele realizirati putem elektronskih medija, a ne, recimo, u seriji jezičkih kurseva (?). Štaviše, svoj maternji jezik žele (na)učiti upravo (i po svaku cijenu) putem vlastitog javnog RTV kanala. Takvome se zahtjevu, međutim, suprotstavljaju (čine ga neprihvatljivim ili neopravdanim) upravo okolnosti i spoznaje (a) da je, komunikološki gledano, u BiH riječ o jednome jeziku, pa i Hrvati (kao i drugi bh. građani) mogu bez komunikacijskih problema pratiti sve tri postojeća javna RTV servisa; (b) da su na prostoru Bosne i Hercegovine dostupni i različiti kanali iz Republike Hrvatske, pa i te programe bh. Hrvati mogu konzumirati na idiomu koji smatraju autentično svojim (štaviše, programe HRT-a, TV NOVE i dr. prati većina građana BiH, bez obzira na etničku pripadnost); (c) da se u BiH, uostalom (i nažalost!), ne ostvaruju u tom pogledu ni minimalna prava nacionalnih manjina (Romi i dr.), onih koji bi za određene sadržaje na svojim maternjim jezicima nužno trebali imati makar neki termin (recimo jednosatni, barem jedanput sedmično) u programskim shemama postojećih RTV kanala. Da li bi i oni imali pravo (nakon Hrvata) tražiti zasebne javne servise, drugo je ali ne i isključeno pitanje.  

 

3. Budući da ni nakon višegodišnjeg insistiranja na vlastitom javnom RTV servisu (kanal na hrvatskome jeziku) i osobito nakon što je njihov zahtjev odbio Ustavni sud BiH (poslije rasprave od 30.01.2009.), Hrvati se redovito pozivaju na neravnopravan položaj i ugroženost. Nije, međutim, tačno da samo oni nemaju svoj kanal – u ovome trenutku to, barem zvanično ili nominalno, nemaju ni druga dva konstitutivna naroda – Bošnjaci zasigurno (mada je sporadično i takvih želja  bilo), ali čak ni Srbi makar koliko se to u praksi činilo drukčijim, jer RTRS zvanično jest entitetski a ne etnonacionalni javni servis.  

 

4. Entitetski je javni servis, naravno, i federalni RTV kanal (FTV), čija bi sudbina, uspostavljanjem novoga servisa na hrvatskome jeziku, (p)ostala krajnje upitna. O tome pak očito niko nije ni razmišljao. Ili, u posljednje vrijeme ipak jest (?), što se naročito moglo slutiti nakon nedavnog  insistiranja na nezakonitoj smjeni Upravnog odbora u oba doma Parlamenta Federacije BiH.

 

Dakle, ukoliko neki od konstitutivnih naroda po svaku cijenu želi isključivo svoje etnonacionalne medije ili RTV stanice na samo svome maternjem jeziku, takvo im pravo svakako  treba osigurati (neka ga mogu ostvariti), samo što se pritom ne čini društveno prihvatljivim ili korektnim insistiranje na zasebnim kanalima javnog RTV sistema koji se finansira sredstvima svih građana. U tom je pogledu, čini se, dobro rješenje za bh. Hrvate mogla biti ili ostati Hercegovačka televizija koja jest postojala, ali su je iz nekih razloga (?!) ipak (sami) ugasili.  Očito su razlozi opet finansijske prirode, jer to košta. No, ko hoće u ovoj državi nešto samo za se, bilo bi pošteno i da sam svoje želje ispunjava i sam za njih plaća. Ma o kome bilo riječi: o Bošnjacima, Srbima, pa i Hrvatima.