Etički kodeksi i etička samoregulacija mogu poslužiti kao korektiv javnog ponašanja i djelovanja političkih stranaka.

foto: Pixabay

Bosanskohercegovačka javnost do sada nije svjedočila slučajevima unutarstranačkog razmatranja disciplinske odgovornosti ili izricanja sankcija članovima zbog neprimjerenog javnog djelovanja. S druge strane zabilježeni su brojni primjeri neprikladnog govora javnih zvaničnika i članova političkih stranaka - govora mržnje, mizoginije i seksizma, kao i niza sudskih postupaka zbog korupcije, zloupotrebe položaja i drugih oblika nesavjesnog djelovanja.

Samoregulacija u političkim strankama u Bosni i Hercegovini (BiH) nije zastupljena jer prije svega Zakon o političkim strankama ne insistira na tome, a i stranke, uglavnom, čine samo ono što moraju, smatra profesor u Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju (SSST) Adnan Huskić.

Od aktuelnih parlamentarnih političkih stranaka na državnom nivou, etičke kodekse objavile su na svojim web stranicama Socijaldemokratska partija BiH (SDP), Narod i Pravda (NiP) i Naša stranka (NS), dok je na web stranici Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), dostupan Kodeks ponašanja. Etički kodeks se spominje u statutima Stranke demokratske akcije (SDA), Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Srpske demokratske stranke (SDS), ali na njihovim stranicama nije dostupan ovaj dokument.

Etički kodeks ili slična dokumenta nemaju javno dostupan ni političke stranke Demokratska fronta (DF), Građanski savez (GS), Narodni evropski savez BiH (NES), Partija demokratskog progresa (PDP), Bosanskohercegovačka inicijativa (BHI KF), Demokratski savez (DEMOS), Ujedinjena Srpska (US), Za pravdu i red, HDZ 1990, kao ni Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH).

Bez obzira na to da li stranke imaju kodekse, njihovi statuti uglavnom predviđaju unutarnje organe koji odlučuju o odgovornosti članova i funkcionera, o povredi statuta i drugih internih dokumenata, ukoliko takvi postoje. Na primjer SDP ima Sud časti koji predlaže etički kodeks i prati njegovo provođenje. Sud časti predviđen je i statutima NES-a i SBiH, dok Statut NiP-a definiše Etički komitet koji “odlučuje o stranačkoj odgovornosti i ima nadležnost izricanja sankcije za nepoštivanje odredbi Statuta”. Statut i Etički kodeks NS-a usmjeravaju mandat Etičke komisije, dok SDA ima Etički odbor.

Za razliku od stranaka u Federaciji BiH, gdje se samoregulacija propisuje na različite načine, stranke sa sjedištem u Republici Srpskoj (RS) u tom pogledu imaju daleko više sličnosti. Tako statuti SNSD-a, PDP-a, SDS-a, US-a, i DEMOS-a predviđaju komisije koje odlučuju o disciplinskoj odgovornosti na osnovu Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti.

Podaci o članovima internih samoregulacijskih organa, kao i pravilnici njihovog rada uglavnom nisu dostupni na web stranicama političkih stranaka, uz izuzetke stranaka iz Federacije BiH, poput SDA i NS na čijim se stranicama mogu pronaći imena članova Etičkog odbora, odnosno članova Etičke komisije.  

Političke stranke u BiH do sada su razmatrale i odlučivale o sankcionisanju svojih članova i funkcionera uglavnom zbog neaktivnosti u stranci ili nepridržavanja programskih principa i orijentacija koje određuju organi stranke. U javnosti još nije zabilježen slučaj interne disciplinske odgovornosti članova političkih stranaka zbog djelovanja ili govora koje nije u javnom interesu ili u skladu sa zakonima.

Etički kodeksi su bitni dokumenti, smatra Huskić, ako sadrže mehanizme za sankcionisanje nesavjesnog vršenja javne funkcije, neprikladnog govora, govora mržnje, mizoginije, seksizma, ili isključivosti prema manjinskim grupama. Interna pravila i procedure za utvrđivanje disciplinske odgovornosti za javno djelovanje mogu, kako kaže, poslužiti kao korektiv, prvenstveno u smislu odvraćanja od nepoželjnih formi ponašanja.

“Ako stranka, pored toga, staje iza svojih principa i poželjnih obrazaca ponašanja navedenih u etičkom kodeksu, i to kroz mehanizam sankcija, to bi moglo rezultirati bitno drugačijom situacijom u javnom djelovanju i govoru”, objašnjava Huskić.

Nivo demokratske svijesti u strankama je na izrazito niskom nivou, a samoregulacija zahtijeva daleko viši stepen razvijenosti. Etički kodeksi i odbori u strankama mahom su slovo na papiru koje sakuplja prašinu po ladicama, mišljenja je politička analitičarka i voditeljica Fondacije "Friedrich Ebert" u Banjoj Luci Tanja Topić.

Ona smatra da je veoma važna i uloga građana, koji se ne suprotstavljaju govoru mržnje i omalovažavanju – dok jedni podržavaju i aplaudiraju svojim stranačkim miljenicima, drugi su nezainteresovani i s prezirom gledaju na politiku. Etičke vrijednosti u bh. društvu su, kako kaže, potpuno devastirane i izopačene, smještene u jedan autoritarni politički okvir, u kojem je čak poželjno da oni koji donose zakone i sami ih krše. Samoregulacija u političkim strankama se, kako kaže, svodi na kult lidera stranke, koji je u većini stranaka jedinica mjere za javno ponašanje i djelovanje i govor koji se koristi u javnom diskursu.

“Dok stranački šefovi, istovremeno visoki dužnosnici, javno vrijeđaju i omalovažavaju pojedince ili grupe ljude zbog njihovog fizičkog izgleda, nacionalne i vjerske pripadnosti, seksualne orijentacije, u pozadini su gotovo uvijek ostali stranački funkcioneri koji ili se smiju ili aplauzom podupiru stajališta svog predsjednika”, objašnjava Topić.

Stranke, dodaje, često brane ono što je neodbranjivo i javno neprihvatljivo. „Imamo slučajeve kada stranke i stranačko rukovodstvo stanu javno u zaštitu svojih članova, koji su počinili krivično djelo ili koji su javno pogazili sve one vrijednosti za koje se ta ista stranka zalaže“, kaže Topić. 

Etička samoregulacija političkih stranaka u svijetu

Posljednjih decenija demokratije širom svijeta radile su na novoj ili revidirali postojeću regulativu političke etike, kako bi uspostavili pravila po kojima bi politički akteri djelovali u javnom interesu. Donošenje ovih propisa motivisali su unutrašnji faktori, kao što su političke krize i korupcijski skandali, ali i vanjski faktori, kao što je povećana međunarodna zabrinutrost za etiku i transparentnost u politici.

Političke stranke nisu bile imune na ovaj trend - imale su koristi od opće debate o etičkoj regulativi koja se vodila na međunarodnom, ali i nacionalnom parlamentarnom i izvršnom nivou, počele su da usvajaju nove smjernice, etičke kodekse/kodekse ponašanja, i uspostavljaju interna stranačka tijela sa mandatom da disciplinuju ponašanje i djelovanje njihovih članova i izabranih zvaničnika koje nije u skladu sa usvojenim normama.

Komparativne analize različitih stranačkih sistema pokazale su da na usvajanje etičkih propisa na nivou stranki utiču razni faktori, kao što su nivo korupcije, stanje demokratije, finansijska regulativa i institucionalizacija stranačkog sistema u zemlji. U literaturi se sugeriše da stranke koje djeluju u zemljama s višim nivoom (percipirane) korupcije mogu biti manje sklone usvajanju takvih propisa, jer je političko okruženje tolerantnije prema korupciji. Ttakođer, vjerovatnost je manja i kod radikalnih desničarskih političkih stranaka, dok je vjerovatnoća usvajanja internih etičkih smjernica veća kod starijih, etabliranih političkih stranaka.

Uspostavljanje ili ažuriranje etičkih normi unutar stranaka može biti reakcija i na nedolično javno postupanje ili neprikladan govor. Primjerice, švedske stranke usvojile su odredbe o seksualnom uznemiravanju, a kao dio globalne kampanje #MeToo (2017), podignuto je nekoliko tužbi protiv parlamentaraca za nedolično ponašanje. Ovo je potaklo usvajanje/reviziju etičkih kodeksa i uvođenje mehanizama za uzbunjivanje, ali i dovelo do pomjeranja fokusa sa finansijske netransparentnosti na seksualno uznemiravanje.

U Ujedinjenom Kraljevstvu loše postupanje sa antisemitskim optužbama i nepostojanje odgovarajućih procedura dovelo je do toga da Komisija za jednakost i ljudska prava istraži i osudi Laburističku stranku zbog kršenja Zakona o jednakosti. Što je potaklo stranku da usvoji novi kodes o antisemitizmu 2018. godine.

A u Njemačkoj su demokršćani (CDU) Angele Merkel 2021. godine, nakon korupcijskih skandala, usvojili etička pravila koja, između ostalog, propisuju da je „političarima zabranjeno primanje novčanih priloga i da moraju transparentno prijaviti sve odnose koje mogu imati sa stranim vladama ili preduzećima“.

Značaj usvajanja kodeksa i međunarodne obaveze

Institucionalizacija etičkog kodeksa/kodeksa ponašanja pomaže strankama da uspostave i razjasne etičke vrijednosti i standarde za koje se zalažu, pomaže u izgradnji njihovog javnog imidža, a važna je i za strateško upravljanje i za podršku birača, navode autori studije o etičkoj samoregulaciji političkih stranaka.

U praksi je teško odrediti da li samoregulatorni okviri i napori oblikuju ponašanje članova stranke i etičku klimu u kojoj partijske organizacije djeluju. Ipak, dokazi empirijskih studija o važnosti etičkih kodeksa/kodeksa ponašanja u organizacijama privatnog i javnog sektora pokazuju da oni imaju pozitivan uticaj na stavove i ponašanja zaposlenih, a u literaturi se sugeriše da bi to mogao biti slučaj i sa političkim strankama.

Najvažniji dokumenti iz kojih proizilaze međunarodne obaveze političkih stranaka u pogledu etičke samoregulacije su Kodeks dobre prakse za političke stranke Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (PSVE) iz 2007. godine i Smjernice o regulaciji političkih stranaka Venecijanske komisije i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS) iz 2022. godine.

Kao odgovor na ono što je percipirano kao "ozbiljna kriza povjerenja javnosti", PSVE je pozvala političke stranke, između ostalog, na razvoj unutarstranačke demokratije i internih pravila kao dopune državnog zakonodavstva kako bi se osigurala “transparentnost, visoki standardi ponašanja i dobro upravljanje u njihovom javnom nastupu, te kako bi se održalo povjerenje građana”. Smjernice Venecijanske komisije i OESS-a o regulativi političkih stranaka predložile su da se etički kodeksi i kodeksi ponašanja koriste i za podizanje svijesti o odgovarajućem ponašanju parlamentaraca u pogledu korištenja javnih resursa.

Političke stranke širom Evrope i u Bosni i Hercegovini u različitoj su mjeri opremljene mehanizmima i tijelima odgovornim za rješavanje internih etičkih pitanja, čak i ako ne raspolažu etičkim kodeksima kao zasebnim aktima. Ponašanja članova stranke u vršenju službenih dužnosti mogu propisivati statuti/podzakonski akti stranke, a još detaljnije i etički kodeksi/kodeksi ponašanja. U nekim slučajevima obaveze su proširene i na ponašanja u privatnom domenu. Budući da se radi o instrumentima samoregulacije, provode ih interna tijela, što implicira da njihova efikasnost značajno zavisi od kredibilne posvećenosti stranačkog rukovodstva kao i od pritiska birača.

Efikasna samoregulacija podrazumijeva najmanje tri ključne komponente: normativni okvir, nadzorne mehanizme i mehanizme sprovođenja. Normativni okvir (usvojeni etički kodeksi, kodeksi ponašanja ili norme u okviru statuta) formalna su pravila koja propisuju i usmjeravaju ponašanje članova stranke u vršenju javne funkcije. Nadzorni mehanizmi podrazumijevaju prikupljanje informacija i ocjenjivanje usklađenosti djelovanja i ponašanja članova stranke sa važećim normama, dok mehanizmi sprovođenja osiguravaju da te norme usvoje članovi stranke kroz mjere odvraćanja i sankcija ili proaktivne poticajne mjere.

U učinkovitim i svrsishodnim sistemima samoregulacije, organ nadležan za upravljanje internom etikom (npr. Sud časti ili Etički odbor) može pokrenuti postupak protiv člana ili zastupnika, po pritužbama članova stranke, na zahtjev drugog unutrašnjeg organa upravljanja, na njegovu inicijativu ili po pritužbama spolja. Protiv nedoličnog ponašanja članova/predstavnika stranke može se primijeniti nekoliko disciplinskih mjera, kao na primjer isključenje iz stranke, privremena suspenzija iz članstva ili sa funkcije, ili (formalna) opomena.

___