Kad su mi se iz Mediacentra obratili s ponudom da pišem o „političkim pritiscima“ iz vlastitog iskustva, prvo sam se prisjetio dva predratna. I onda sam se pitao zar bi oni mogli ikoga danas zanimati.

Prisjetio sam se naravno i neka dva - tri ratna i poratna slučaja, ali mi se ovi iz sedamdesetih godina čine posebnim. Svaki na svoj način oslikavaju i vrijeme i ljude tog vremena. Uz to, meni su ovi povodi značili puno jer su mi pomogli da kasnije promijenim svoj profesionalni fokus i radno mjesto.

Znate li vi šta ste danas objavili!

U sobi u kojoj sam kao zamjenik odgovornog urednika sjedio zvoni telefon. Ankica mi prenosi da me treba šef kabineta Miće R. Ja sam početkom 1972. godine mijenjao kolegu Jozu M., koji je bio službeni zamjenik odgovornog urednika ali već nekoliko sedmica je na odmoru. Novi odgovorni urednik još nije bio imenovan.

Mićo R. je tek nekoliko dana prije tog poziva izabran za predsjednika Republičke konferencije SSRN BiH. Za mlađe čitaoce samo napomena da je SSRN druga politička snaga poslije partije (SKJ) i da je u to vrijeme bio osnivač svih javnih medija, pa i „Oslobođenja“.

„Znaš li ti šta ste vi objavili danas?!“, grmi taj glas. Znam čovjeka kome pripada taj glas. Šaban H. je moj školski kolega. Ali ne mogu ga zaustaviti. Pokušavam da ga prekinem, da pitam „šta smo to mi objavili“, ali teško ide... „Objavili ste“, kaže on konačno, ali jednako oštro, „da je drug predsjednik primio delegaciju Univerziteta. To nije tačno...“ „Kako nije tačno?“, pitam ja. „Nije ih drug predsjednik primio. On je juče bio bolestan, delegaciju je primio drug potpredsjednik Esad H.“

Shvatio sam. Delegaciju je trebalo da primi predsjednik, ali se razbolio, pa je drugi čovjek, potpredsjednik, primio delegaciju a mi smo objavili da je to bio predsjednik. Objavili smo i fotografiju, ali grešku niko nije primijetio. Zapravo, niko se i nije udubio u fotografiju. Novog predsjednika gotovo niko od nas nije ni znao. Tek je izabran, u javnosti je bio skoro nepoznat. Greška je, dakle, očigledna.

Kažem šefu kabineta: „Objavićemo ispravku, to je naša greška. Dužni smo da je ispravimo.“ „Ne“, opet grmi moj drug Šaban. „Drug predsjednik traži tvoju pismenu izjavu, ali i izjavu novinara i urednika koji je to pustio.“ „To ne dolazi u obzir“, odgovorih. U meni je već prekipjelo. Njemu/njima je važna pismena izjava a ne ispravka!

I onda sam mu doslovno rekao: „Niti ja, niti urednik rubrike, niti naš novinar neće pisati pismenu izjavu. Ja to od njih neću tražiti, niti ću ja pisati. Novinari nisu novinari da bi pisali pismene izjave već tekstove za novine. Ako to ne znaju, ne treba da budu novinari.“ Urednik unutrašnje rubrike u to vrijeme bio je Kemal K., a novinar Milan N. koji je u to vrijeme bio volonter.

Kako je došlo do greške? Novine su i tada kao i danas unaprijed dobijale pregled najavljenih događaja i među tim najavama bila je i ova u kojoj je stajalo da će predsjednik RK SSRN BiH Mićo R. primiti delegaciju Univerziteta. Urednik je prethodno jutro poslao mladog saradnika na zadatak i rekao mu da napravi samo vijest o tome. Fotoreporter je napravio sliku a novinar vijest kako mu je rečeno. Niti je on znao novog predsjednika, niti mu je iko išta rekao, niti je on išta pitao. Ličnosti predsjednika ili potpredsjednika nisu mu bile poznate.

Obavijestio sam o ovom razgovoru redakcijski kolegij, koji se sastajao svako jutro u 10, rekao im kakav je moj stav i dobio podršku bez iznimke. U narednom broju novine objavili smo ispravku kao što sam i najavio.

Ne može izjava, evo ostavka

Ali prije ispravke u novinama, ja sam napisao - ostavku. Poslao sam je generalnom direktoru „Oslobođenja“.

Naime, neposredno nakon što sam završio razgovor sa šefom kabineta, ponovo je zazvonio telefon i javio se moj generalni direktor. Bez oklijevanja me pozvao u svoj kabinet na prvom spratu „Šipadove“ zgrade u Titovoj gdje je do početka osamdesetih bila redakcija „Oslobođenja“.

Čim sam zakoračio u njegov kabinet, upitao me je „šta je to bilo“. Očito je sve znao, ali je htio da to čuje i od mene. Kad je čuo, zatražio je da napišem „jednu izjavu“. „Napiši je meni, ne njima.“ Dok je to govorio prišao mi je sa strane i potapšao me po ramenima. To je bio njegov uobičajeni postupak kad je nastojao da sagovornika privoli da prihvati njegovo mišljenje ili zahtjev.

Znao sam naravno da njemu lično ne treba izjava i da ONI od njega očekuju da im to proslijedi.

Ali ja sam već odlučio da ću biti uporan i da ću ustrajati na svome bez obzira na cijenu. I njemu sam ponovio da to „ne mogu i neću“ uraditi. „To mi“, rekao sam, „ne dozvoljava profesionalna odgovornost“.

Naš razgovor nije bio dug. On je ostao pri svome, uvjeravajući me da „to nije ništa“ i da je „to normalno“, a ja tvrdoglav u odbijanju.

Rastali smo se gotovo bez pozdrava. Samo što sam ušao u uredničku sobu na drugom spratu, sjeo sam za pisaću mašinu i otkucao – ostavku. Ne sjećam se šta sam sve napisao, ali uglavnom u tom stilu da ja ne želim da pišem pismenu izjavu, niti ja a ni moji saradnici, jer to novinari ne treba da rade, te da zato podnosim ostavku.

U tom trenutku nisam nikom ništa govorio. Izvukao sam papir iz mašine, potpisao tekst, stavio u kovertu, sišao sprat niže i predao direktorovoj sekretarici u uredu na prvom spratu.

Samo što sam se vratio, već je na vratima bio moj direktor. S mojim papirom u ruci. „Šta je ovo?“, upitao me s kiselim osmjehom na licu. „Nisi valjda mislio ozbiljno?“ I onda je, ne čekajući moj odgovor, počeo cijepati papir. Moju ostavku. „Ne dolazi u obzir“.

Likovao sam u sebi, ali to nisam ničim pokazao. Pisanje „pismenih izjava“ u tim godinama nije bilo neuobičajeno i to mi je uvijek izgledalo kao najgore novinarsko poniženje. Zato mi moja odlučnost nije tek tako „izletjela“ u nekom trenutku inspiracije već je to na neki način bio moj izgrađeni stav. Sad se neočekivano ukazala prilika i ja sam sve to prvi put testirao.

I uspjelo je. Nikad nisam odgonetnuo šta je bilo razlog odbijanju moje ostavke. 

Bilo kako, meni više nikad niko nije tražio pismenu izjavu. Ali jeste mom mlađem saradniku, sredinom osamdesetih godina, koji je sa mnom bio u nedjeljnoj dežuri. Zbog njegove nemarnosti u uređivanju nekog teksta, u novinama se pojavila greška. Tadašnji glavni urednik je od njega zatražio da napiše „pismenu izjavu“. Stao sam u zaštitu saradnika, odbio u njegovo ime da piše „izjavu“ i uvjerio glavnog urednika da se greške mogu ispraviti i na drugi način bez ponižavanja novinara.

Moja druga ostavka

Sedamdesetih godina sam još jednom pisao ostavku generalnom direktoru.

Bilo je to u ljeto kad su se tokom jula slavili praznici Dana borca i Dana ustanka. Ti su praznici uvijek svečano obilježavani, najčešće masovnim zborovima u mjestima koja su imala neke veze s tim događajima. Sve novine, radio i televizije su tome posvećivali veliku pažnju, a govori političkih ličnosti su objavljivani u većim i manjim izvodima.

Na nekom od tih zborova u Hercegovini glavni je govornik bio Vaso G. koji je tog časa bio recimo u nekom drugom krugu političara po važećem rangu, ali i u očima javnosti. Naš dopisnik iz Mostara Mugdim K. je izvještavao s tog zbora i lično je pitao Vasu koje su to važne poruke koje treba da budu objavljene. U sutrašnjem izdanju novine, uz ostale, izvještaje, „Oslobođenje“ je donijelo blizu tri kartice iz njegovog govora... Naravno, veliki naslov i slika govornika s okupljenom masom naroda se podrazumijevaju.

Po tadašnjim mjerilima, na velikom formatu „Oslobođenja“, taj je izvještaj zauzeo malo manje prostora od pola treće stranice. Još su dva izvještaja imali sličan publicitet, svi drugi su bili nešto kraći.

Kad se narednog dana na ulazu u moju sobu pojavio generalni direktor, znao sam da „nešto nije u redu“. Nije me ostavio dugo u nedoumici. „Znaš“, rekao je, „drugovi smatraju da treba da objavimo cijeli govor druga Vase, jer on treba da bude izabran u Predsjedništvo B-H“.

Taj je govor, dakle, trebao da bude njegova promocija na kojoj će ga narod upoznati prije nego što bude izabran u Predsjedništvo B-H. Partija je u to vrijeme vodila o tome računa. Oni koji treba da budu izabrani na više funkcije bili su u žiži javnosti, pogurani i medijski, a oni kojima su bile namijenjene smjene iznenadno su nestajali iz medija. Zato su, dakle, „drugovi smatrali“ da ovaj govor treba biti objavljen u cjelini. Da ga ima što više...

Ali, u meni se ponovo pobunio novinarski refleks i ja sam se uhvatio za jedinu slamku koju sam imao. „To ne bi bilo dobro“, rekao sam. „Šta će čitaoci misliti kad sutra ponovo vide i ovo što smo već objavili i sve drugo? Misliće da smo ili mi pogriješili, ili drug Vaso. Zašto bismo sve ponavljali?“ Ponudio sam drugo rješenje. „Što ne bismo objavili samo nešto što je bitno iz dijela koji nismo imali u novinama? To bismo mogli naglasiti kao citat, ili podvučeno...“

Pri tome sam mu naravno rekao da je naš dopisnik s drugom Vasom već razgovarao o tome šta je najvažnije da se istakne i da smo upravo to i objavili. Ali, moj argument kao da nije pio vode. Direktor je izričito tražio da objavimo cijeli govor. Važna mu je količina, znači, jer se po tome cijenila kvaliteta promocije budućeg člana Predsjedništva.

Kad je tako, meni nije preostalo ništa drugo nego da napišem ponovo – ostavku. Već sam imao jedno slično iskustvo, koje je dobro završilo. Pokušaću ponovo. Sjeo sam i napisao ostavku, predao sekretarici i, nakon desetak minuta, ponovo dobio istovjetnu satisfakciju.

„Ma, nemoj tako, nije važno...“, govorio mi je direktor. Postalo mi je očigledno da ni iza ovog zahtjeva nisu stajali „drugovi“ s najvišeg vrha, jer njima se niko nije smio suprotstaviti, već opet neki niži rang.

Nisam imao zaleđe a ni strah

Mogli biste se upitati da li sam ja možda imao neko jako zaleđe kad sam se dva puta usudio da pišem ostavku i da ona oba puta bude odbačena u startu? Nisam imao nikakvo. Jesam li onda računao da mogu ostati bez posla, na ulici? Iskreno govoreći, nisam.

Bio sam uvijek zaljubljen u novinarstvo. Ali upisao sam i diplomirao pravo s pomiješanim ambicijima da budem novinar, a ako mi to ne uspije onako kako sam ja želio – onda da budem dobar pravnik. Možda sudija, ili još bolje advokat. Uticaj filmova ne mogu negirati u tom opredjeljenju i za prvu i za drugu profesiju. Osim toga, moj daidža u Tuzli bio je poznati advokat i on bi bio sretan da radim s njime i da nastavim voditi njegov ured. Ne mogu poreći da je na mene imalo velikog uticaja njegovo poticanje da studiram pravo.

Dakle, nisam se plašio da ću ostati na ulici. U to vrijeme moglo se naći i drugih poslova. A ja sam se, iskreno govoreći, pomalo zanosio i idejom da novinarsku karijeru eventualno nastavim negdje drugo. Zagrebački „Vjesnik“ sa svojim brojnim izdanjima tada mi je izgledao najviše zanimljiv i primamljiv...

Ali moje „neuspjele“ ostavke krive su što nisam realizirao ništa od tih planova. Zato je u meni već uveliko sazrijevala stara ambicija da se počnem baviti jednim drugim novinarstvom. Spoljnopolitičkim. Još dok sam bio u gimnaziji u Gradačcu, pratio sam događanja na Bliskom istoku. Nafta, ratovi, diplomatija... Čak sam za maturski rad prijavio temu koja je 1962. godine izgledala nestvarno: „Nafta iza kulisa političkih događaja na Bliskom istoku“. Morao sam svojim profesorima dati literaturu koju sam prikupljao, jer oni o tome nisu znali gotovo ništa.

Nova šansa se dakle ukazala u drugoj polovini sedamdesetih godina. Već mi je bilo dosta unutrašnjopolitičkog novinarstva i „drugova“ koji su preko svojih ljudi slali poruke i pokušavali da uređuju novinu. I kad je početkom 1978. raspisan interni konkurs za stalnog dopisnika sa sjedištem u Kairu, počelo je ostvarivanje moje izlazne strategije iz novinarstva pod kontrolom „drugova“ u novinarstvo mojih snova.

Znate li ko mi je među prvim čestitao na toj odluci? Moj generalni direktor. Znao sam i zašto. Više neću biti smetnja...