Iz Digitalnog arhiva Infobiro izdvojili smo neke od naslova i citata koji govore s kakvim se nadama dočekivala prva mirna godina nakon skoro četiri godine rata u Bosni i Hercegovini.

ilustracija: Infobiro

„Poželimo si sreću – imamo isti mandat“, poručili su jedno drugom pripadnik mirovnih snaga IFOR i 1996. godina na karikaturi Bože Stefanovića objavljenoj na naslovnici Oslobođenja u novogodišnjem broju, zapravo četverobroju (budući da je 30. decembar 1995. godine bio subota, Oslobođenje je pripremilo izdanje za četiri dana). Iz Digitalnog arhiva Infobiro izdvojili smo neke od naslova i citata koji govore s kakvim se nadama dočekivala prva mirna godina nakon skoro četiri godine rata u Bosni i Hercegovini.

„Vjerujem u trajni mir“, poručuje Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Novogodišnji intervju s njim napravio je Mehmed Halilović, tadašnji glavni urednik lista. Uz poruke kako „cjelovita Bosna nije stvarnost, nego još uvijek samo mogućnost“, ali i da će se „brže izgraditi mostovi preko rijeka nego mostovi u dušama ljudi“, zanimljivo je kako Izetbegović vidi slobodu medija, ali i incidente koji, kako je istaknuo urednik Halilović, ukazuju na smanjen prag tolerancije prema javnoj riječi.

„Fizički napad na novinara zato što je nešto napisao je ružna i nedopustiva stvar i to treba sprečavati na svaki način. Ali vjerujem da ćete se Vi sa mnom složiti da u Bosni sloboda medija postoji i da to niko ozbiljan ne može osporiti. Nijedan list nikada nije zabranjen, niti je neki novinar zakonski gonjen za nešto što je napisao, čak i kad se radilo o prozirnim neistinama i lažima“, rekao je Izetbegović. „Ipak, priznaćete da svaku kafansku tuču ne možete proglasiti političkim incidentom zato što je jedan od aktera kavge novinar. I novinar ima pravo da zađe u kafanu, nešto popije, pa i da se potuče, to je njegovo ljudsko pravo i od toga ne valja praviti aferu“.

Govoreći o budućnosti Bosne i Hercegovine, anketirani političari očekivali su „godine normalnog življenja“, kako je to sugerirao i naslov teksta, dok građani jasno poručuju čemu se nadaju u godini koja dolazi: „da idem kud sam naumio“.

„Želim da u politici i državnim organima bude što manje nesposobnih, nepoštenih i karijerista, a više korektnih, sposobnih i poštenih, jer mi od njih zavisi sudbina“, kaže Sakib Midžić, radnik na čekanju. „Tada bih mogao raditi i ne bih živio od milostinje“.

„Samo mislim kako da se vratim do svog imanja, pa makar našao samo zgarište. To mi je najveća želja, koju ne mogu usporediti ni sa kakvom drugom“, rekao je Abdurahman Smajić, prognanik iz Kamenice kod Zvornika.

U tekstu o socijalnoj slici Bosne i Hercegovine, znakovitog naslova „Klavir za vreću brašna“, Ibrahim Prohić piše kako su u netom završenom ratu, uz penzionere, „najviše pretrpjeli intelektualci, jer nisu pragmatični niti obdareni socijalnom inteligencijom, a otpornost im je najmanja“.

„Nasuprot je sloj (soj) ljudi koji u regularnim uslovima funkcioniraju na društvenoj margini. U ratu ne vrijede standardne norme, nema adekvatne društvene kontrole, gubi se granica oficijelne državne i društvene strukture, a marginalno i neformalno postaje dominantno“, napisao je Prohić. „Ljudi iz polusvijeta izlaze iz sjene i kontroliraju one koji su zvanično na sceni ostvarujući uticaj najčešće indirektno, a rjeđe su formalno u državnim ili vojnim organima. Tu spada i jedan broj ljudi koji su prije rata bili bar jednom nogom van zakona“.

Donoseći pregled cijena namirnica, Oslobođenje ističe kako će za proslavu dolaska 1996. godine „Sarajlije iz svojih polupraznih džepova morati da izdvoje poprilične iznose“. U tekstu pod naslovom „Oči pune, džep prazan“ navode se cijene mesa, suhomesnatih proizvoda, sira, alkohola, ali i novogodišnjih paketića za djecu te kolača i torti.

Za usporedbu, u drugom tekstu, navodi se kako je pred kraj 1995. godine, iako službenih podataka nije bilo, prosječna plata onih koji su imali mogućnost raditi iznosila 40-ak njemačkih maraka, dok je četveročlanoj obitelji mjesečno bilo potrebno najmanje 300 maraka.

„Velike želje su za neka bolja vremena, ona u kojima će, vjerovatno, živjeti neke nove Sarajlije, možda naši unuci“, prognozira jedna Sarajka tekstu o svim proteklim, ratnim novim godinama i dočeku prve nove godine u miru.

U osvrtu na ratne godine, autorica Senita Talović podsjeća kako nije jasno ni kada je rat počeo, ni kada je prestao. „Da li se stanje bez energenata, stanje ni rata ni mira, stanje obojeno tenzijama, političkim pritiskom i ucjenama, uopšte moglo nazvati krajem rata ili početkom mira“, piše autorica.

„Kao i u prethodne tri, Sarajlije dostojanstveno ulaze i u ovu, 1996. godinu, u kojoj u Sarajevu neće bili ubijanja, kako tvrde mnogi […] Mir je još uvijek riječ koja samo lijepo zvuči. U novu godinu stanovnici Sarajeva ulaze bez ijednog do kraja riješenog problema. U obećanja više niko ne vjeruje“.

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.