Direktor Mediacentra za Nacional govorio o ulozi novinara u razotkrivanju ratnih zločina, svojoj karijeri i novinarstvu danas

foto: Mediacentar Sarajevo

„Većina se slaže da je na osnivanje suda u Hagu odlučujuće utjecalo novinarsko otkrivanje logora Trnopolje, Keraterm i Omarska u ljeto 1992. Krajem jula 1992. Guardian je objavio tekst Maggie O’Kane, a list Newsday tekst Roya Gutmana o postojanju logora u Bosni. Nekoliko dana kasnije Ed Vulliamy i Penny Marshall otišli su u Bosansku Krajinu i ušli u Trnopolje i Omarsku. Haški sud je osnovan sedam mjeseci kasnije odlukom Vijeća sigurnosti UN-a“, rekao je Boro Kontić, direktor Mediacentra Sarajevo, u intervjuu zagrebačkom Nacionalu.

Povod za intervju, koji je vodio Boris Pavelić, nedavni je početak prikazivanja dokumentarnog serijala „Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom“, čiji je Kontić autor i koji je nastao u produkciji Fondacije Mediacentar, i na N1 Hrvatska. Prethodno je serijal prikazan i na N1 Bosna i Hercegovina, te se prikazuje i na crnogorskoj Televiziji Vijesti. Kontić je za Nacional govorio o tome kako je nastao serijal, ali i o ulozi novinara u razotkrivanju ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te svojoj karijeri koja traje pola stoljeća i novinarstvu danas.

Za svjedočenja novinara pred Haškim sudom ne vjeruje da su bila „odlučujuća za bilo koju presudu Tribunala, ali je bez sumnje da su njihovi tekstovi i TV priče bili izuzetno važni za razumijevanje konteksta zbivanja u ratu devedesetih“. Uostalom, dodaje, novinari su bili manje od jednog postotka svih svjedoka pred Haškim sudom, sud je novinarske tekstove smatrao sekundarnim dokazima, a primarni dokazi su bili svjedočenja žrtava.

„Pitanje bi li [novinari] trebali svjedočiti na sudu pokazalo se kao bitna profesionalna debata u kojoj nema pobjednika. Pojednostavljeno, protivnici svjedočenja smatrali su da ih to može kompromitirati u budućim izvještavanjima jer bi ih mogli percipirati kao 'obavještajne agente'“, rekao je Kontić.

U tom smislu prenio je iskustva nekih američkih novinara, iza kojih su stali mediji i novinarske organizacije, a koji su upozorili Tribunal da ne bi trebao prisiljavati novinare da svjedoče, ali i stajališta britanskih i novinara iz regije za koje nije bilo dileme: svjedočio si na terenu, zašto ne bi i na sudu.

„Mi smo se priklonili novinarima koji su odlučili svjedočiti iz sličnog razloga kojim je Martin Bell, dopisnik BBC-a, objasnio svoje svjedočenje: 'Kao novinar sam znatiželjan i želio sam vidjeti kako to iznutra funkcionira'“, rekao je Kontić.

Novinaru Nacionala ispričao je i kako je serijal pokušao dati odgovor na pitanje što je novinarska neutralnost, a što objektivnost, o čemu je govorio Ed Vulliamy. Po njemu, prenio je Kontić, to su različite stvari: „Objektivnost su činjenice, a neutralnost nešto sasvim drugo“.

„Tokom rata, u maju 1993. godine, radio sam intervju s Johnom Burnsom, dopisnikom New York Timesa, dan nakon vijesti da je dobio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje iz Sarajeva. Njegova definicija je vrijedna citiranja: 'Moj posao nije biti neutralan. Nisam plaćen za to. Plaćen sam da budem fer, a to je ogromna razlika. Sve činjenice nisu jednake i ne vjerujem u priču o podjednakoj krivici. Oni koji propagiraju podjednaku krivicu, koji tvrde da je u pitanju plemenski rat – jako griješe'“, naveo je Kontić.

'Strani novinari za BiH vrijedili kao i četa vojnika'

Iako nije imao iskustvo svjedočenja na nekom suđenju za ratne zločine, Kontić se prisjetio i vremena rata u Sarajevu, odnosno važnosti novinara i medija u gradu pod opsadom. Kad je jednom prilikom, zbog nestanka struje, bilo onemogućeno emitiranje „Jutarnjeg dnevnika“ na Radiju BiH telefoni su počeli zvoniti, a slušatelji su postavljali isto pitanje: šta se dogodilo sa programom.

„Taj trenutak straha i nas i slušatelja, jer program 'šuti', pamtim kao sliku značaja medija. Radio je decenijama bio poznat kao 'master of disaster' (gospodar katastrofe), ali saznanje da je to ljudska potreba kao hrana, ostalo mi je zapamćeno“, rekao je Kontić. „Najveće svjetske novine, a svi su imali dopisnike u Sarajevu, između ostalog su i na stolovima svjetskih lidera. New York Times je svakoga jutra na stolu američkog predsjednika, kao i Guardian kod britanskog premijera. Njihov utjecaj je bio ogroman. Ne može se usporediti, ali recimo, pretjerujući, kazat ću da su strani novinari za BiH vrijedili skoro kao i četa vojnika koja ju je branila“.

Govoreći o novinarstvu danas, smatra da je „početak erozije novinarstva počeo prije otprilike dvadeset godina, kada je još jedna od legendi novinarstva, Robert Fisk iz Independenta, po svjedočenju Zlatka Dizdarevića, uočio da iz novinskih vijesti nestaje jedno od pet pitanja koja su stupovi profesije – pitanje 'zašto'“.

„Upravo su na to pitanje odgovarali novinari pred Haškim sudom. Tako se najbolje objašnjava kontekst zbivanja. Interesantno, jedan od naših sagovornika u intervjuima prenio nam je svoj razgovor sa službenikom Haškog tribunala koji mu je naglasio da je jedna od ozbiljnih zaostavština Suda upozorenje svim diktatorima da ništa neće proći nekažnjeno. Pitanje je računa li neko, čije zločine gledamo na dnevnoj bazi od Ukrajine do Gaze, na kaznu? Sve je manje novinara i medija koji ih na to upozoravaju“, rekao je Kontić.

Prisjetio se i kako je tokom rata Sarajevo posjetio i Elie Wiesel, nobelovac i zatočenik koncentracijskih logora Auschwitz i Buchenwald, te izjavio da „neutralnost radi za zločinca, nikada za žrtvu“. Koji mjesec kasnije, na otvaranju Muzeja holokausta, rekao je američkom predsjedniku Billu Clintonu da „ne zaboravi Sarajevo“.

„Možda neko isto govori za Gazu, ali izgleda da nema više političkog uha da to stvarno čuje“, konstatirao je Kontić.

'Mijenja se novinarstvo, ali ne i njegovi temelji'

Prema njegovim riječima, „novinarstvo se mijenja, dobra su korekcija društvene mreže, ali ako gledate samo to ili samo ono što vam se sviđa, najčešće ste u okruženju poluistina“.

„Mijenja se novinarstvo, ali ne i njegovi temelji. Za mene je najbolje novinarsko pravilo da je na temelju tačnih činjenica svaki komentar slobodan. To je suština ove profesije. Po tome se razlikuje od društvenih mreža. Novinarska sloboda je uvjetovana poštovanjem pravila profesije. Provjera činjenica, validni izvori, istraživanje“, smatra Kontić. „Kakve god budu promjene, suština će ostati ista. Svakoga jutra mnoštvo novinara i urednika u redakcijama širom svijeta pravi planove kako javnost obavijestiti o tome što se zaista događa. Onog trenutka kad nestane ljudske radoznalosti, provjere činjenica i potrebe za istinom, nestat će i ova profesija“.

Osvrćući se, na kraju, na tri decenije postojanja i rada Mediacentra Sarajevo ukazao je još jednom na važnost produkcije tako visokog kvaliteta jednog serijala o novinarstvu kakav je serijal „Novinari – svjedoci pred Haškim tribulanom“, koji je realizirao cijeli Mediacentar.

„Kad smo počinjali 1995. bio sam jedini koji je govorio za medije. Danas desetero ljudi iz Mediacentra suvereno objašnjava naša istraživanja, baze podataka, edukativne programe i ja sam najčešće 'oslobođen' od tih obaveza. Da skratim: ljudi koji ga vode najveća su vrijednost Mediacentra Sarajevo“, zaključio je Boro Kontić.

Cijeli intervju pročitajte ovdje.

Izvor: Nacional

___