Zašto sam cijeli radni vijek proveo u novinarstvu? Prošlo je skoro 60 godina otkako se prvi put moje puno ime i prezime pojavilo u nekim novinama uz vijest od svega nekoliko redaka. I danas to dobro pamtim, naravno ne zbog sadržaja koji je bio gotovo pa beznačajan. Prelazak nekog fudbalera iz malog u veliki klub... Pamtim je zbog potpisa ispod vijesti i zbog još dvije stvari koje su me, srednjoškolca u provinciji, potpuno osvojile i doprinijele da u ovoj profesiji potražim hljeb i ostanem i danas. Sada istina rijetko s potpisom u novinama i mnogo češće, u skladu s vremenom, uz prilog na portalima i osobnim sudjelovanjem na televizijama i na radiju.

Nisu čini mi se prošla ni tri-četiri dana nakon moje prve vijesti a ja sam na svoju adresu dobio pismo od glavnog urednika te novine. Novina je imala jednostavno ime, Fudbal, izlazila u Beogradu i bila veoma popularna među ljubiteljima fudbala.

Nisam sačuvao to pismo, ali dobro se sjećam da se meni, učeniku trećeg razreda Gimnazije u Gradačcu, glavni urednik novine iz Beograda obratio na način na koji mi se dotad niko nije obratio: „Poštovani druže Haliloviću“. Nakon toga slijedila je kurtoazna dobrodošlica u krug saradnika te novine i poziv da im se redovno javljam... Nekoliko dana iza toga poštanskom uputnicom dobio sam i honorar. Vjerovatno nije bio veliki, ne sjećam se, ali za mene je bio ogroman. Do neba... Kao što sam i ja vidio sebe u vlastitim očima.

Dopisnik, urednik, ombudsmen

U skoro šest decenija u ovoj sam profesiji prošao gotovo sve što se moglo proći: bio lokalni dopisnik iz provincije ali i stalni dopisnik iz svijeta (Bliski istok, od 1978. do 1983.), studentski novinar ali i urednik u Našim danima (1962-1966.), „trkač“ (tako smo nazivali one koji skupljaju gradske vijesti) u Sarajevskoj rubrici Oslobođenja, potom urednik vodećih rubrika (unutrašnje i spoljnopolitičke) i na kraju – glavni urednik (1994-1999.). Nakon toga sam bio deset godina ombudsmen za medije u federalnom dijelu BiH. Ali ni to vrijeme ne smatram izlaskom iz novinarstva. I dalje sam pisao, istina rjeđe nego do tada, ali zato puno više javno istupao i dijelio i dobro i zlo s novinarima. Nadam se da je bilo više dobrog i da sam i ja tome doprinio koliko sam mogao.

Novinarstvo iz mog ugla u tih šest decenija? Jedva da se može porediti. Tehnička sredstva – neuporediva. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih rijetki su bili telefoni, uglavnom u poštama, s kojih je bilo moguće izdiktirati tekst dežurnom stenografu u redakciji ukoliko nije isteklo radno vrijeme. Kakva je to sreća kad je dežurna bila Cica Softić; brže je bilježila nego što sam ja uspijevao da izgovorim... U prvim mojim redakcijama upoznao sam pisaće mašine i njihov karakteristični zvuk, još kasnije teleprinter koji mi je omogućavao da iz kairskog i drugih press centara na Bliskom istoku šaljem svoje izvještaje.

Vjerujem da su današnji mladi novinari bar vidjeli kako izgledaju pisaće mašine (još čuvam u kući moju posljednju bugojansku „bisericu“) ali i da nikad nisu ni čuli a ni vidjeli teleprinter. To su bile velike pisaće mašine s telefonskim priključkom na kojem su ukucavani tekstovi ili poruke na uskoj bušenoj papirnoj traci koje su, po završetku, nakon uspostavljene telefonske veze sa istim takvim uređajem na drugom kraju, „puštane“ i u redakciji izlazile kao odštampani tekst... Teleprinteri su bili spori (slanje jednog prosječnog novinarskog izvještaja trajalo je od desetak do dvadesetak minuta) ali su bili vrlo pouzdani.

Mala zanimljivost: čuveni „crveni telefon“ koji je nakon „hladnog rata“ i zategnutosti među velesilama uspostavljen između Washingtona i Moskve nije bio ni crven, ni telefon, već upravo teleprinter. I danas ih koriste u nekim siromašnijim zemljama, ali zbog sigurnosti koriste ih i neke poslovne banke.

Jedva da se mogu porediti i tadašnji načini prezentacije novinarskih sadržaja s ovim današnjim. Bojim se da su novine danas u nepovratnom procesu izumiranja; radiji i televizije više nisu moderni, a našim životima dominiraju internet i njegovi sadržaji, platforme i tehnička sredstva.

Dva puta nudio ostavke i bio odbijen

Jesu li ovo znaci umiranja novinarstva? Nisu, vjerujem. Bez obzira na to što su danas gotovo svi na društvenim mrežama i svi objavljuju vijesti i informacije svake vrste, novinarska profesija neće umrijeti. Građani novinari su svakako važan faktor u današnjim komunikacijama, ali oni nisu novinari. Nekada mogu doći do važnih informacija, često i najvažnijih, ali opet, oni nisu novinari.

Za profesionalno novinarstvo nužni su, kao i za neke slične profesije, nešto talenta, puno znanja i spremnost na učenje. Talenat nije toliko presudan, ali ako ga ima, nikad ga nije previše. Znanje i učenje su mnogo bitniji. Obrazovanje ne mora biti specifično samo za novinare: u ovoj profesiji ima mjesta i za dobre ekonomiste, pravnike, profesore, arhitekte, čak i za ljekare... Pod uslovom da hoće da uče. Kao mlad novinar nisam imao priliku da posjećujem novinarske seminare, jer ih nije bilo. Ali, svaka prilika kad sam sjedio sa starijim kolegama i od njih slušao njihova radna iskustva bila je moja radionica. Najčešće u kafani, na petom spratu u Šipadovoj zgradi, „kod Lutve“. Vrlo praktična i očigledna škola koja mi je otkrivala brojne zamke, zablude i nove mogućnosti.

U ovoj profesiji, ne poričući isto to i u drugim, potrebni su i strast i moralni kvaliteti. Ne tvrdim da se bez strasti ne može biti novinar/ka, ali i publika vidi da li to neko radi sa strašću... Bez moralnih kvaliteta nema dobrog novinara. Pisao sam na ovom portalu prije više od četiri godine o svom iskustvu i težnji ka poštenom novinarstvu u vrijeme jednopartijskog sistema u kojem je društvene vrijednosti oblikovala politika. Ukratko, kad sam pod pritiskom trebao da odstupim od vlastitog shvatanja poštenog novinarstva, ja sam ponudio i potpisao – ostavku. Po cijenu i da budem degradiran ili da napustim novinarstvo. Dva puta nudio i dva puta odbijen.

Moj prvi izvještaj nije bio za ugled

Tih je naučenih lekcija puno i o njima nekom drugom prilikom. Dobro ih je znati, naravno, ali ponekad ti i ne mogu pomoći. I sam sam to osjetio na vlastitom primjeru tokom petogodišnjeg rada kao dopisnik iz inostranstva. Sa Bliskog istoka, a sa sjedištem u Kairu.

Jedno od nepisanih pravilo u Oslobođenju tog vremena bilo je da se novi dopisnik iz inostranstva predstavi što boljim tekstom u svom prvom javljanju, uz koji je uvijek išla mala slika/portret i rečenica-dvije o novom dopisniku. Oslobođenje je u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama, kao i većina velikih novinskih kuća u bivšoj Jugoslaviji koje su držale do sebe, imalo stalne dopisnike iz inostranstva. Kairo je, uz Njujork, Moskvu i Bon (kasnije Brisel umjesto Bona), bio jedan od naša četiri dopisnička centra.

Ambiciju da se predstavim što boljim tekstom imao sam i ja u septembru 1978. Ali, događaji se ne odvijaju uvijek po našim željama i planu. Italijanski brod koji nas je trebao prevesti iz Pireja do Aleksandrije, koji smo rezervisali unaprijed dva mjeseca, otkazan je u zadnji čas. To je bilo vrijeme stalnih štrajkova u Italiji... Sljedeći je trebao doći naredne sedmice. Nakon dva dana jedva smo dobili mjesto za nas i za auto na ruskom brodu koji je u Aleksandriju išao preko Latakie u Siriji. Dodatna dva dana kašnjenja. Ali, i to je bolje nego sedam... Stigao sam u Kairo tek toliko da se pozdravim sa kolegom (Rizo Mehinagić) koji je upravo izlazio iz stana i autom polazio u Aleksandriju da bi se ukrcao na brod naredno jutro.

Ali, upravo prethodne večeri, 16. na 17. septembar 1978., svijetom se širila prvorazredna vijest da je upravo u ponoć po američkom vremenu zaključen sporazum između egipatskog predsjednika Anwara el Sadata, izraelskog premijera Menachema Begina i američkog predsjednika Jimmyja Cartera. Prvi sporazum između Izraela i jedne arapske države nakon tri decenije neprijateljstava i tri rata! Dok jedni slave, u Izraelu i u Egiptu, druge arapske zemlje grme, osuđuju Sadata i uvode sankcije Egiptu...

Egipatski predsjednik Anwar Sadat, predsjednik SAD-a Jimmy Carter i izraelski premijer Menachem Begin, rukuju se nakon potpisivanja mirovnog sporazuma 1978. 

Oslobođenje ima dopisnika u Kairu, ali moglo bi sutra osvanuti bez reagiranja? Rizo je u odlasku, ja tek stigao i još se nisam ni akreditovao za rad. Sačekati dan-dva i u međuvremenu završiti te prijave pa se tek onda javiti? Nemoguće. Takav luksuz ne smijem sebi dozvoliti. Da sam ja u tom času čitalac Oslobođenja očekivao bih od svog dopisnika njegov izvještaj i ne bi me zanimali privatni problemi dopisnika koji je kasnio na radno mjesto zbog toga što je neki italijanski brodar otkazao plovidbu i što je ruski brod obišao pola Sredozemlja... Nisam oklijevao, porodicu sam ostavio da sami ulaze u stan a ja sam odjurio u Međunarodni press centar na obali Nila, na brzinu izvršio osnovnu prijavu, pogledao „tikere“ (poslane izvještaje svjetskih agencija), razgovarao s nizom stranih kolega koji su se zatekli u Press centru, kratko popričao s nekoliko Egipćana koje sam tu našao i – sjeo, napisao i poslao svoj prvi izvještaj.

Nije to bio moj tekst za ugled kakvim sam mislio da se prvi put predstavim. Možda bih prije rekao da je bio među onima s drugog kraja te skale. Ali, nisam zažalio. Osjećao sam da sam ispunio svoju dužnost i očekivanja čitalaca.

Svjedok ubistva predsjednika

Još dvije epizode iz tog vremena navode me da ih uporedim s nekim naučenim lekcijama. Među njima su bile i ove: nikad se ne oslanjaj samo na pretpostavke, ne potcjenjuj događaje i ne donosi zaključke unaprijed.

Sporazum Egipta i Izraela iz septembra 1978. bio je osnova za nastavak pregovora po modelu vruće-hladno pod američkim patronatom i uz burna arapska reagovanja. Kad je pri kraju šestog mjeseca uporne shuttle diplomatije izgledalo da neće biti uspjeha, američki je predsjednik otputovao u Tel Aviv na novu rundu ubjeđivanja Begina i onda, neočekivano, s njim sletio u Kairo na sastanak „posljednje šanse“ sa Sadatom. Između dva leta, dolaska i odlaska aviona u Kairu, trojica su lidera objavili da je mirovni sporazum zaključen. Pet dana kasnije, 26. marta 1979., potpisan je mirovni ugovor u Washingtonu.

Na sastanak na aerodromu u Kairu pozvani su u zadnji čas samo novinari najvećih novinskih agencija i vodeće domaće medijske kuće. Većina novinara nije pridavala neku pažnju tome, a neki su, kao moj kolega, dopisnik beogradske Borbe, otišli na redovnu popodnevnu partiju tenisa. Ali, Televizija je prenosila njihovu press konferenciju i ja sam je pratio. Moram priznati, poluzainteresovano – do trenutka kad je Carter objavio da je mirovni ugovor zaključen. Kako se to kaže, pojurio sam u Press centar i prije toga, usput, svratio do teniskih terena – da obavijestim kolegu.

Na sličan način izvještavao sam i o ubistvu egipatskog predsjednika Sadata tokom vojne parade koja se svake godine organizuje 6. oktobra da bi veličala pobjedu u Oktobarskom ratu protiv Izraela 1973. Samo su agencijski i domaći novinari išli na taj događaj. Većini stranih novinara nije padalo na pamet da idu na paradu na kojoj se slavila pobjeda i veličao lider zemlje, koja se iz godine u godinu odvijala po strogo utvrđenom protokolu. Ali, meni je neko sedmo čulo govorilo da ipak ne treba da idem ni na tenis, ni na izlet, kao drugi, i da paradu pratim uživo. Novinarsko čulo koje je takođe bilo dio naučenih lekcija.

Čulo koje mi je omogućilo da budem svjedok ubistva koje je bilo svjetska senzacija i promijenilo Egipat iz temelja... Sve poslije je – istorija.

___