Obeshrabrujuće je što novinari napuštaju svoju profesiju

boryana dzhambazova

Obeshrabrujuće je što novinari napuštaju svoju profesiju

Boryana Dzhambazova je freelance novinarka iz Sofije, Bugarska, koja je karijeru počela 2005. godine. Pisala je o različitim temema – od ekonomskih i političkih dešavanja do socijalnih tema i ljudskih prava - za bugarske i strane publikacije. Njeni tekstovi objavljivani su u medijima kao što su New York Times, Business Week, Fast Company, Global Post i drugi. Za Media.ba govori o novinarstvu i medijskim slobodama u Bugarskoj, te o svojoj karijeri.

Zbog čega si izabrala da budeš freelancer umjesto da imaš „stalni posao“?

Nažalost, tabloidno novinarstvo dominira u bugarskim medijima. Kao rezultat toga – loše novinarstvo, priče pune govora mržnje i rasizma, postale su uobičajene. Mnoge publikacije su se dokopale pozicije da kao “psi čuvari” nadgledaju rad vlade a onda se pretvorile u bojažljive pudlice. To je upravo novinarstvo kakvim se ne želim baviti i zato sam postala freelancer. Uživam u tome što imam slobodu da izaberem priče na kojim radim i što mogu praviti vlastiti raspored. Ipak, mnogo je teže zaraditi dovoljno na ovaj način, posebno radeći u Bugarskoj i generalno na Balkanu, gdje je freelance koncept i dalje neobičan.

Kao Fulbright stipendista imala si priliku da živiš i radiš u SAD-u. Šta ti je bio najveći profesionalni dobitak u periodu provedenom tamo?

Pohađala sam master studij o novim medijima u New Yorku. Bilo je to prilično zanimljivo iskustvo jer je program bio veoma praktičan i orjentisan na projekte, posebno u poređenju sa edukacijom koja se nudi u Bugarskoj i koja se fokusira najviše na teoriju. Bilo je sjajno raditi sa novinarima i urednicima iz medija kao što su New York Times, ProPublica, Quartz, Forbes, WSJ i dr, koji su često bili gosti na našim predavanjima. Za moju tezu sam se udružila sa startupom u New Yorku i naučila kako funkcioniše publikacija koja je novi medij. SAD su mnogo naprednije kad je riječ o medijskim inovacijama. Imala sam priliku da eksperimentišem sa novim načinima na koje se može ispričati priča i da bolje razumijem medijsko poduzetništvo, nešto što rijetko viđamo u balkanskoj medijskoj industriji.

Duže vremena si sarađivala sa poznatom i nagrađivanom novinarkom Belindom Hawkins. Šta je rezultat te saradnje?

Kolega me povezao sa Belindom 2010. godine kad je bila u Sofiji i radila na dokumentarnom filmu o suđenju protiv mladog Australijanca, koji je kasnije osuđen na 20 godina zatvora. Pomogla sam joj sa dokumentarcem ali sam joj asistirala i tokom kontinuiranog prekograničnog rada na istraživanju ovog slučaja. Iako je izvještavanje bilo fokusirano na taj slučaj, detaljno posmatranje suđenja razotkrilo je mnogo veći problem – nedostatke bugarskog pravnog sistema. Projekat se kasnije pretvorio u knjigu pod nazivom “Noćna mora svakog roditelja". Provele smo mnogo mjeseci analizirajući medijsko izvještavanje sa suđenja, prisustvujući saslušanjima, intervjuišući izvore, sudije i borce za zaštitu ljudskih prava, te analizirajući hiljade stranica sudskih dokumenata.

Osim te saradnje, možeš li opisati neke od svojih priča i istraživanja na koje si posebno ponosna?

U 2011. godini imala sam priliku da posjetim Demokratsku Republiku Kongo, kao dio novinarskog stipendijskog programa. Bio je to jedan od mojih prvih – i jedan od najuzbudljivijih - zadataka da izvještavam iz inostranstva. Skupa sa partnerom iz Konga uradila sam priču o ženama iz istočne provincije South Kivu koje na leđima nose teret, robu tešku oko 90 kilograma. Imala sam priliku da pišem o gender problemima u toj državi i da svjedočim tek drugim demokratskim izborima u istoriji te države. Dok sam bila tamo shvatila sam da želim više izvještavati o međunarodnim dešavanjima, prije svega kad je riječ o ljudskim pravima i pravima manjina.

Moje učešće u programu Balkanska stipendija za novinarsku izuzetnost rezultiralo je pričom o rastućoj kulturi tehnoloških startupa na Balkanu. Zaista sam uživala u nekoliko mjeseci provedenih u istraživanju i pisanju ove priče, koja nudi drugačiji pogled na regiju uglavnom prikazanu kroz prizmu korupcije i siromaštva. Nedavno sam provela nekoliko mjeseci putujući i izvještavajući iz Jugoistočne Azije. Trenutno radim na pričama o problemima urođeničkih zajednica na Tajlandu i u Kambodži.

Kako bi opisala trenutno stanje u bugarskim medijima? Je li izvještavanje slobodno, postoje li pritisci na novinare?

Prema posljednjem World Press Freedom Indexu, organizacije Reporteri bez granica, Bugarska ima najlošije medijske slobode u Evropskoj uniji. U poređenju sa 2007. godinom, Bugarska je pala za 55 mjesta – sa 51. na 106. Najveći problem je medijsko vlasništvo – nema transparentnosti u tome odakle dolazi novac. Kao rezultat toga imamo rašireno političko i ekonomsko uplitanje u uređivačku politiku medija, što takođe dovodi do autocenzure. Nažalost, nezavisno novinarstvo je rijetka pojava. Veoma malo medija mogu sebi priuštiti analitičke tekstove i značajno istraživačko novinarstvo. Nedavno je vladino tijelo, nadležno da osigura stabilnost bankarskog sistema, nametnulo visoke kazne određenim publikacijama i zahtjevalo od njih da otkriju izvore za priče koje su pokazale probleme u bankarskom sektoru – potez koji su mnogi novinari vidjeli kao pokušaj da ih se ušutka. Na kazne je uložena žalba na apelacionom sudu. Mnogi novinari su napustili svoju profesiju i počeli raditi druge poslove, što je prilično obeshrabrujuće.

Da li mediji vode računa o profesionalnim standardima ili se izvještavanje zasniva na senzacionalizmu i skandalima?

Bugarski mediji su usvojili Etički kod 2004. godine. Ipak, kako sam već spomenula, mnogi mediji narušavaju osnovne novinarske standarde – da služe javnosti, da traže istinu i izvještavaju istinito, da poštuju one o kojima pišu. Neki se više uopšte ne trude da verifikuju priče prije nego ih objave, već idu sa loše napisanim tekstovima punim rasizma i homofobije. Kad je riječ o elektronskim medijima, primjetan je nedostatak kvalitetnog analitičkog i istraživačkog novinarstva, a u televizijskim programima dominiraju rijaliti i zabavni programi koji im služe da povećavaju gledanost.

A šta je sa pristupom informacijama? Kakav je zakon i da li ga institucije poštuju?

U Bugarskoj je zakon koji se odnosi na slobodan pristup informacijama usvojen prije 15 godina. Od tada, pristup informacijama je značajno uznapredovao i zakon je postao ključni alat za mnoge istraživačke novinare u zemlji. Zahvaljujući naporima fondacije Program za pristup informacijama (AIP), nevladine organizacije koja promoviše pristup informacijama i pomaže novinarima da koriste zakon, brojne institucije i vladina tijela su postali transparentniji. Ipak, neki funkcioneri i dalje pokušavaju naći rupe u zakonu kako bi odbili pristup informacijama. Prije nekoliko godina pomagala sam kolegama iz Srbije da dođu do informacija o jednom suđenju. Ipak, sud je odbio moj zahtjev i bez obzira na pomoć AIP-a i žalbu na takvu odluku, na kraju smo izgubili i nismo došli do traženih informacija.