Boryana Dzhambazova je freelance novinarka iz Sofije, Bugarska, koja je karijeru počela 2005. godine. Pisala je o različitim temema – od ekonomskih i političkih dešavanja do socijalnih tema i ljudskih prava - za bugarske i strane publikacije. Njeni tekstovi objavljivani su u medijima kao što su New York Times, Business Week, Fast Company, Global Post i drugi. Za Media.ba govori o novinarstvu i medijskim slobodama u Bugarskoj, te o svojoj karijeri.

Zbog čega si izabrala da budeš freelancer umjesto da imaš „stalni posao“?

Nažalost, tabloidno novinarstvo dominira u bugarskim medijima. Kao rezultat toga – loše novinarstvo, priče pune govora mržnje i rasizma, postale su uobičajene. Mnoge publikacije su se dokopale pozicije da kao “psi čuvari” nadgledaju rad vlade a onda se pretvorile u bojažljive pudlice. To je upravo novinarstvo kakvim se ne želim baviti i zato sam postala freelancer. Uživam u tome što imam slobodu da izaberem priče na kojim radim i što mogu praviti vlastiti raspored. Ipak, mnogo je teže zaraditi dovoljno na ovaj način, posebno radeći u Bugarskoj i generalno na Balkanu, gdje je freelance koncept i dalje neobičan.

Kao Fulbright stipendista imala si priliku da živiš i radiš u SAD-u. Šta ti je bio najveći profesionalni dobitak u periodu provedenom tamo?

Pohađala sam master studij o novim medijima u New Yorku. Bilo je to prilično zanimljivo iskustvo jer je program bio veoma praktičan i orjentisan na projekte, posebno u poređenju sa edukacijom koja se nudi u Bugarskoj i koja se fokusira najviše na teoriju. Bilo je sjajno raditi sa novinarima i urednicima iz medija kao što su New York Times, ProPublica, Quartz, Forbes, WSJ i dr, koji su često bili gosti na našim predavanjima. Za moju tezu sam se udružila sa startupom u New Yorku i naučila kako funkcioniše publikacija koja je novi medij. SAD su mnogo naprednije kad je riječ o medijskim inovacijama. Imala sam priliku da eksperimentišem sa novim načinima na koje se može ispričati priča i da bolje razumijem medijsko poduzetništvo, nešto što rijetko viđamo u balkanskoj medijskoj industriji.

Duže vremena si sarađivala sa poznatom i nagrađivanom novinarkom Belindom Hawkins. Šta je rezultat te saradnje?

Kolega me povezao sa Belindom 2010. godine kad je bila u Sofiji i radila na dokumentarnom filmu o suđenju protiv mladog Australijanca, koji je kasnije osuđen na 20 godina zatvora. Pomogla sam joj sa dokumentarcem ali sam joj asistirala i tokom kontinuiranog prekograničnog rada na istraživanju ovog slučaja. Iako je izvještavanje bilo fokusirano na taj slučaj, detaljno posmatranje suđenja razotkrilo je mnogo veći problem – nedostatke bugarskog pravnog sistema. Projekat se kasnije pretvorio u knjigu pod nazivom “Noćna mora svakog roditelja". Provele smo mnogo mjeseci analizirajući medijsko izvještavanje sa suđenja, prisustvujući saslušanjima, intervjuišući izvore, sudije i borce za zaštitu ljudskih prava, te analizirajući hiljade stranica sudskih dokumenata.

Osim te saradnje, možeš li opisati neke od svojih priča i istraživanja na koje si posebno ponosna?

U 2011. godini imala sam priliku da posjetim Demokratsku Republiku Kongo, kao dio novinarskog stipendijskog programa. Bio je to jedan od mojih prvih – i jedan od najuzbudljivijih - zadataka da izvještavam iz inostranstva. Skupa sa partnerom iz Konga uradila sam priču o ženama iz istočne provincije South Kivu koje na leđima nose teret, robu tešku oko 90 kilograma. Imala sam priliku da pišem o gender problemima u toj državi i da svjedočim tek drugim demokratskim izborima u istoriji te države. Dok sam bila tamo shvatila sam da želim više izvještavati o međunarodnim dešavanjima, prije svega kad je riječ o ljudskim pravima i pravima manjina.

Moje učešće u programu Balkanska stipendija za novinarsku izuzetnost rezultiralo je pričom o rastućoj kulturi tehnoloških startupa na Balkanu. Zaista sam uživala u nekoliko mjeseci provedenih u istraživanju i pisanju ove priče, koja nudi drugačiji pogled na regiju uglavnom prikazanu kroz prizmu korupcije i siromaštva. Nedavno sam provela nekoliko mjeseci putujući i izvještavajući iz Jugoistočne Azije. Trenutno radim na pričama o problemima urođeničkih zajednica na Tajlandu i u Kambodži.

Kako bi opisala trenutno stanje u bugarskim medijima? Je li izvještavanje slobodno, postoje li pritisci na novinare?

Prema posljednjem World Press Freedom Indexu, organizacije Reporteri bez granica, Bugarska ima najlošije medijske slobode u Evropskoj uniji. U poređenju sa 2007. godinom, Bugarska je pala za 55 mjesta – sa 51. na 106. Najveći problem je medijsko vlasništvo – nema transparentnosti u tome odakle dolazi novac. Kao rezultat toga imamo rašireno političko i ekonomsko uplitanje u uređivačku politiku medija, što takođe dovodi do autocenzure. Nažalost, nezavisno novinarstvo je rijetka pojava. Veoma malo medija mogu sebi priuštiti analitičke tekstove i značajno istraživačko novinarstvo. Nedavno je vladino tijelo, nadležno da osigura stabilnost bankarskog sistema, nametnulo visoke kazne određenim publikacijama i zahtjevalo od njih da otkriju izvore za priče koje su pokazale probleme u bankarskom sektoru – potez koji su mnogi novinari vidjeli kao pokušaj da ih se ušutka. Na kazne je uložena žalba na apelacionom sudu. Mnogi novinari su napustili svoju profesiju i počeli raditi druge poslove, što je prilično obeshrabrujuće.

Da li mediji vode računa o profesionalnim standardima ili se izvještavanje zasniva na senzacionalizmu i skandalima?

Bugarski mediji su usvojili Etički kod 2004. godine. Ipak, kako sam već spomenula, mnogi mediji narušavaju osnovne novinarske standarde – da služe javnosti, da traže istinu i izvještavaju istinito, da poštuju one o kojima pišu. Neki se više uopšte ne trude da verifikuju priče prije nego ih objave, već idu sa loše napisanim tekstovima punim rasizma i homofobije. Kad je riječ o elektronskim medijima, primjetan je nedostatak kvalitetnog analitičkog i istraživačkog novinarstva, a u televizijskim programima dominiraju rijaliti i zabavni programi koji im služe da povećavaju gledanost.

A šta je sa pristupom informacijama? Kakav je zakon i da li ga institucije poštuju?

U Bugarskoj je zakon koji se odnosi na slobodan pristup informacijama usvojen prije 15 godina. Od tada, pristup informacijama je značajno uznapredovao i zakon je postao ključni alat za mnoge istraživačke novinare u zemlji. Zahvaljujući naporima fondacije Program za pristup informacijama (AIP), nevladine organizacije koja promoviše pristup informacijama i pomaže novinarima da koriste zakon, brojne institucije i vladina tijela su postali transparentniji. Ipak, neki funkcioneri i dalje pokušavaju naći rupe u zakonu kako bi odbili pristup informacijama. Prije nekoliko godina pomagala sam kolegama iz Srbije da dođu do informacija o jednom suđenju. Ipak, sud je odbio moj zahtjev i bez obzira na pomoć AIP-a i žalbu na takvu odluku, na kraju smo izgubili i nismo došli do traženih informacija.