Obrati pažnju na posljednju stvar

Obrati pažnju na posljednju stvar

Obrati pažnju na posljednju stvar

Ususret predstojećim predsjedničkim debatama u SAD-u, naš dopisnik komentariše medijski pristup predstavljanju ovogodišnjih kandidata.
 
U junu prošle godine Donald Trump je sa pokretnih stepenica svog njujorškog poslovnog centra, a sve uz zvuke Neil Youngove “Rockin’ in the Free World”, započeo izbornu kampanju. Sa Youngovom dozvolom ili bez nje, biznismen je nastavio da roka iz svih dozvoljenih medijskih oruđa po slobodnom svijetu pa je, petnaest mjeseci i šesnaest poraženih republikanskih protukandidata kasnije, Trump u statistički “mrtvoj trci” s Hillary Clinton za mjesto 45. predsjednika SAD. U tom periodu komentatori su pokušali da pozitivno definišu (manjina) ili obezvrijede (većina) Trumpova politička stanovišta, pozicije ili filozofiju (ako je uopšte ima) a za ovu priliku tek da se pozabavimo nekim medijskim aspektima ove kampanje koja je konzistentna makar u jednoj stvari: ona je netipična i potpuno izvan standardnih izbornih klišea.
 
Donald Trump je izborio republikansku nominaciju bespoštednim blaćenjem suparnika a sve sa pozicija političkog autsajdera. Kako nikada nije imao niti jednu političku funkciju, bio je oslobođen bilo kakve asocijacije s jalovim vašingtonskim međustranačkim nadmudrivanjima, a oreol uspješnog biznismena mu je, makar u očima nezaposlenih i neobrazovanih, donio titulu ekonomskog eksperta. Medijsko oruđe njegove kampanje bio je Twitter: kratke poruke i komentari gotovo svakodnevno su pokrivali sve aktuelne teme i postali okosnica njegovih direktnih obraćanja potencijalnim glasačima. 
 
 
Nezakoniti imigranti (“Izgradićemo zid, a meksička vlada će ga financirati”), opasni emigranti (“Uvešćemo zabranu ulaska muslimanskih emigranata u zemlju”), trgovinska razmjena (“Ukinućemo sve za nas nepovoljne ugovore”), ekonomija (“Dobro plaćeni američki poslovi za američke radnike”), Trump ima jednostavna rješenja za sve dileme. Bez velikih naučnih studija, bez konferencija za štampu, bez podrške vlastite stranke, on je ostao prisutan u izbornim igrama i statistikama. Sedam sedmica prije predsjedničkih izbora, prosjek vodećih predizbornih anketa pokazuje izjednačen rezultat: Hillary Clinton 44.9 %, Donald Trump 44.0%. Dobro poznata definicija demokratskih izbora širom svijeta kao “biranja manjeg zla”, ove je godine u Americi dovela do varijacije anketnog pitanja “ko vas više nervira, koga ne možete smisliti, od koga vam mrak pada na oči?” I u ovoj takmičarskoj kategoriji se Trump popravio pa ima „prednost” u odnosu na  Hillary od samo pet negativnih poena. S jasnom tendencijom da, gotovo preko noći, postane pozitivan lik. Njegove nove televizijske reklame koje su preplavile onih desetak saveznih država (“battleground states”) gdje se glasači još dvoume, pune su sretnih lica, pitomih pejsaža, blagostanja i ljubavi.
 
Demokrate hvata lagana panika a, u nedostatku bolje promišljene izborne taktike, za Trumpov uspon u anketama krivicu svaljuju na medije. Koji su, koliko do juče, za republikance bili “dežurni krivci”, što njihovi politički protivnici već osam godina sjede u Bijeloj Kući. Ovdje vrijedi citirati zapažanje Joe Concha iz kongresnih novina i web-stranice  „The Hill” koji je, na primjeru „pokrivanja”  predsjedničkih izbora, potpuno relativizirao poziciju savremenog američkog novinarstva. 
 
„The New York Times-ov reporter Jim Rutenberg, uz ovacije određenih medijskih krugova, prošlog je mjeseca napisao: ‘Ako ste po zanimanju novinar i ako vjerujere da je Donald Trump demagog koji igra na kartu najgorih rasističkih i nacionalističkih tendencija, koji se udvorava anti-američkim diktatorima i koji bi bio opasan ako bi dobio kontrolu nad američkim nuklearnim šiframa, kako onda da ga profesionalno pratite?’ Rutenberg, koji bi trebao da bude objektivni novinar u navodno objektivnom listu, nikad nije došao na ideju da slično pitanje postavi u kontekstu Hillary Clinton: ‘Ako ste po zanimanju novinar i ako vjerujete da je Hillary R. Clinton rođena lažljivica koja igra na kartu najgorih klasnih razlika, i koja se udvara diktatorima koji su protiv prava žena i homoseksualaca a sve to kroz strane donacije za Clintonovu Fondaciju, i koja bi bila opasna ako bi dobila kontrolu nad američkim nuklearnim šiframa imajući u vidu njen nepromišljeni tretman povjerljivih informacija, kako onda profesionalno da je pratite?’”.
 
 
Kao primjer ovog žurnalističkog obrata navode se nedavni intervjui koje je Matt Lauer sa NBC-ja, vodio s predsjedničkim kandidatima, a sve u sklopu teme o nacionalnoj sigurnosti, vojsci i ratnim vojnim invalidima. Pošto su intervjui vođeni odvojeno, trebali su biti svojevrstan uvod za predstojeće televizijske debate i makar naznačiti koji od kandidata je podobniji za mjesto Vrhovnog Komandanta Oružanih Snaga. 
 
I prije nego su potencijalni glasači sabrali utiske da odgovore na ovo pitanje, demokrate i njima, prema republikancima, naklonjeni “liberalni mediji”, su optužili Lauera za pristrasnost (“roštiljanje” Hillary Clinton oko korištenja privatnog e-mail servisa dok je bila na dužnosti državnog sekretara) i profesionalnu nepripremljenost za tako važan novinarski zadatak (propust da “uhvati u laži” Trumpa oko njegove podrške ratu u Iraku). 
 
Izbor Lauera za moderatora je nesumnjivi urednički promašaj jer intervjuisati estradne zvjezde u sklopu jutarnjeg programa je, ipak, bitno drugačije od, na izgled, sličnog posla s političarima dvanaest sati kasnije. I nema te škole koja će te naučiti tom zanatu niti tvoja televizijska kuća automatski pruža distancu ili objektivnost. 
 
Tvoj rad je uvijek pod dvostrukim povećalom a tvoje greške nisu popraćene prijateljskim osmjesima nego su predmet novih “teorija zavjera” i presudne uloge medija u njima. U svojim intervjuima Matt Lauer je izabrao onaj lakši put pa je slijedio osnovnu medijsku matricu ovogodišnjih izbora: “obrati pažnju na posljednju stvar” i pitaj ono što misliš da bi većina ljudi, danas i ovdje, pitala. U Lauerovom slučaju  to su bili “ti prokleti e-mailovi” – što rek’o Bernie Sanders a Noam Chomsky zaključio: ”Najgori diktatori bi pozavidjeli poslušnosti američkih medija”.
 
Sve ovo pridonosi dodatnom pritisku kojem će biti izloženi moderatori predstojećih predsjedničkih debata. Zakazana su tri direktna sučeljavanja predsjedničkih kandidata, a moderator prvog, 26. septembra, biće Lester Holt, nasljednik Briana Williamsa kao voditelja “Večernjih vijesti” na NBC-ju. 
 
Komisija za predsjedničke debate je zadala tri centralna predmeta za diskusiju: “Kuda ide Amerika”, “Kako do prosperiteta” i “Sigurnost Amerike”.  Holt treba da prevede ove akademske teme na jezik blizak prosječnom gledaocu a da pri tom ima isti odnos, isti pristup prema predsjedničkim kandidatima. Obje strane očekuju da će predstojeće debate biti odlučujuće za pridobijanje naklonosti onih prevrtljivih desetak posto glasača a ako prve reakcije budu negativne, jedno je posve sigurno: krivci neće biti Hillary Clinton ili Donald Trump nego Lester Holt i budući televizijski moderatori. 
 
A možda se tim moderatorima posreći pa se pretendenti za predsjedničku poziciju sami razgolite, baš kao u slučaju razgovora između novinara Mikea Barniclea s kablovskog kanala MSNBC i Gary Johnsona, kandidata Slobodarske (Libertarian) partije.
 
Barnicle: Ako bi bili izabrani, šta bi vi uradili oko Aleppa?
Johnson: Oko čega?
Barnicle: Aleppa.
Johnson: A šta je to Aleppo?
Barnicle: Zezate se?
Johnson: Ne.
Barnicle: Aleppo je u Siriji. To je… To je epicentar izbjegličke krize.
Johnson: OK, skont’o sam. Skont’o sam.