'Nije to bio neki dosadni, birokratski posao 'od 7 do 3', nego je inicirao onu vrstu kreativnosti do koje više nikada poslije nisam dosegao', prisjeća se Sead Čamo.

foto: Ilustracija

Od 10. aprila 1945. godine, slavne rečenice „Smrt fašizmu – sloboda narodu! Ovdje slobodno Radio Sarajevo“ i pokretanja jedne medijske kuće sve do 10. maja 1992. godine, kad se dogodio preobražaj u Radio Bosne i Hercegovine, prošla je cijena jedna epoha u radijskom novinarstvu Bosne i Hercegovine. Uslijedile su ratne godine, provedene pod opsadom, ali jedan radio nije utihnuo. Danas, zajedno sa televizijom, slavi rijedak jubilej – 80 godina postojanja.

Tome u čast, ali i uz podsjećanje na priče iz monografije Radio Sarajevo koju je prije 10 godina izdao Mediacentar, donosimo nekoliko intervjua s osobama koje su obilježile jedan trenutak u postojanju tog medija.

Trajno vezani

„Radio Sarajevo i ja smo, na neki način, trajno vezani. To je mnogo više od 'lijepog sjećanja' na prošlo vrijeme koje je Avdo Sidran tako efektno uobličio u onaj bosanski paradoks: 'I da je sto puta bilo gore, opet je bilo bolje'“, prisjeća se svojih radijskih dana Sead Čamo, nekadašnji producent na Radio Sarajevu.

Ističe kako mu angažman na radiju „nije bio neki dosadni, birokratski posao 'od 7 do 3', nego je inicirao onu vrstu kreativnosti do koje više nikada poslije nije dosegao“.

„Vjerujem da pripadam povelikoj grupi ljudi koji su, poslije Radio Sarajeva, promijenili profesiju, promijenili životnu sredinu i ono što ovdje, u SAD-u gdje živim, zovu 'comfort zone'. Ne znam kako ovu frazu da prevedem ali, opet za mene, Radio Sarajevo je bio posao koji sam radio s merakom“, priznaje Čamo.

Osim što je svoj posao „radio s merakom“, u tekstu, pod naslovom „Tajna narandžastih kutija“, objavljenom u monografiji Radio Sarajevo, ističe kako to zapravo „nije bio posao, bio je to san o poslu“.

„Na Radio Sarajevu nisam bio novinar, spiker ili voditelj (dakle, neko koga bi trebalo pamtiti po glasu), nego režiser ili još bliže producent, dakle bavio sam se produkcijom, pokušavajući da od različitih elemenata napravim radijsku formu. I to se pokazalo tako inspirativno da sam se, ponekad, bukvalno igrao sa zvukom. I kako onda da, s ove distance, nakon potpuno drugačijeg životnog iskustva, ne govoriš lijepo o mediju koji je to omogućio“, pita Čamo.

Nikad više takav 'san o poslu'

Navodi i primjer koji stiže iz vremena „starog radija“, prije Olimpijskih igara 1984. godine.

„Vjerujem da je ustaljeno mišljenje da se, s novinarskog aspekta, Radio Sarajevo iz tog doba, danas smatra konzervativnim medijem. Ali, da li neko može da zamisli da su neki Senja, Zlaja, Boro i Sejo, potpuno slobodno, bez ikakve uredničke cenzure i što je najsmješnije, bez ikakve narudžbe, radili emisiju 'Daje se na znanje' i pravili jednominutne reklamne spotove samo da bi 'isfurali' vlastite vizije o tome šta je to radio spot. I nije nas bila briga da li će se taj proizvod prodavati nego kako nama 'zvuči'“, prepričava Čamo.

I kad je otišao u Sjedinjene Američke Države i promijenio profesiju, ostao je vezan uz medije. Nikad više nije imao takav „san o poslu“, o kojem je pisao, ali je nastavio pratiti, slušati, čitati i gledati različite stvari, te pokušavati izvući neke zaključke, a sve uspoređujući s vlastitim iskustvom s Radio Sarajeva.

Svjestan je da je, zajedno s ljudima s kojima je radio i zahvalan sredini koja je podržavala takve avanture, zapravo „otkrivao“ medij radija jer fakulteti nisu pružali ni osnovnu teoretsku, a posebno ne praktičnu naobrazbu o tom mediju.

Praveći malu digresiju, podsjeća na svevremensku misao „medij je poruka“ Marshalla McLuhana, koju je u spomenutoj monografiji pokušao naznači citirajući stih grupe Shellac iz pjesme „The End of Radio“: „Stvarno, da li je ovo poruka ako nema ko da je primi?“

„Mediji su slali, šalju i uvijek će slati poruke, a sva tajna njihove održivosti je u načinu kako ono što se želi reći može da stigne do konzumenta. Mislim da je popularnost Radio Sarajeva, prije svega u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, bila posljedica dometa srednje talasnog predajnika iz Donjih Moštri. Džaba ti što imaš emisiju, pa i cijeli koncept 'za svakog ponešto', ako taj sadržaj nema mogućnosti da dođe do slušalaca“, ističe Čamo.

'Dovoljno je bilo da imaš tranzistor, pa da čitav svijet bude tvoj'

Budući da posljednjih nekoliko godina živi devet mjeseci u SAD-u, a tri mjeseca u Sarajevu, napominje kako je njegova perspektiva o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti radija „potpuno američka“.

„Američki radio je prošao evoluciju od AM/FM radija, podjele na govorni i muzički radio, do osvajanja novih formi u obliku podcasta, satelitskog radija te slušanja preko interneta ili različitih telefonskih aplikacija“, ukazuje Čamo. „Očigledno da taj i takav, šaroliki medij radija ima svoju publiku jer je ono 'medij je poruka' prilagođeno modernom slušaocu i novim putevima da se stigne do njega. Konačno, ne treba zaboraviti da je većina ljubitelja radija danas u Americi spremna da plate različite pretplate ili donacije da bi ga slušale. Zato razmislite o ovoj perspektivi: Radio Sarajevo je, svojevremeno, bilo besplatno! Dovoljno je bilo da imaš tranzistor, pa da čitav svijet bude tvoj“.

Kad se osvrne na svoju karijeru i svoj život, postavlja sebi i pitanje – je li stvarno „radio za havu“, kako je to znao reći Meša Selimović. I priznaje – o tom pitanju nije, sve do ovog ljeta, pretjerano razmišljao.

„Najprije mi je prijatelj sa 'starog radija' pričao da su, svojevremeno, na Akademiji, imali neke seminare ili predavanja o radiofoniji te da su studenti imali priliku slušati neke moje 'radove'. Ne kažem 'radio drame', jer sam se svim sredstvima trudio da taj žanr promijenim, nadopunim, napravim nešto drugačije. I on reče da studenti nisu mogli vjerovati da se tako nešto, 20 godina ranije, stvaralo na Radio Sarajevu. Eto, to je neka satisfakcija koja je stigla iz 'struke'“, kaže.

Drugi trenutak je bio kada je prošlog maja, zajedno s kolegicama i kolegama, slavio 50 godina mature i kada mu je školska drugarica rekla: „Donedavno nisam znala da si ti pravio 'Budilicu probudilicu'. Moj dan je počinjao sa tom špicom. Kada hoću da se sjetim neke bolje sebe, onda odem na YouTube da slušam staru muziku, pa zalutam na Budilicu…“

„I zaista, nakon toga sam tek počeo da razmišljam da sam bio dio 'nečega dobrog', da su stotine ljudi slušali nešto što im je, na neki način, oplemenilo život, a da im nije trebalo da znaju ko je autor tog sadržaja. Priceless, što bi rekla reklama. Neprocjenjivo“, zaključuje Čamo.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.