U povodu 130 godina rođenja Marka Markovića, Mediacentar donosi dijelove njegovog osvrta na medijsku scenu u BiH između dva svjetska rata

foto: Radu Prodan / Unsplash - Ilustracija

„Književnici su poslije četiri ratne godine najteže dolazili sebi. U stvari, oni se nisu mogli ni da čuju onako mladi – a mládi su jedino i postojali – i u jednoj atmosferi prezasićenoj alkoholičarskim proslavljanjem slobode i mamurlukom; u atmosferi netrpeljivosti, odvratnih šovinističkih svađa, protekcije, mita i izvoznica i – već ukoljičnog sudaranja stranaka tek uvezenih iz Srbije i Hrvatske. Književnici su u većini otišli tamo gdje su se najbolje mogli izraziti – u  novinarstvo“.

Atmosferu u kulturnom životu Sarajeva odmah poslije Prvog svjetskog rata tako je, u eseju „Borba protiv tuđinštine“, opisao Marko Marković, novinar i književnik, kulturni historičar i prevoditelj, čija se 130. godišnjica rođenja obilježava upravo krajem februara. Tim povodom, Mediacentar Sarajevo izdvojio je dijelove naučnog rada „Marko Marković o kulturnom životu u Sarajevu između dva svjetska rata“, autora Riste Besarovića objavljenog u prvom broju Priloga za proučavanje istorije Sarajeva iz 1963. godine. Iz publikacije, koju je objavio Muzej grada Sarajeva, donosimo Markovićev osvrt na medijsku scenu tih poslijeratnih godina, pri čemu on konstatira kako je novinarstvo tada „doživljavalo svoj zlatni vijek“.

Obrazlažući te svoje tvrdnje, Marković navodi da su u prve dvije godine nakon rata pokrenuta 52 lista, među njima četiri humoristička i osam dnevnika. Tih osam dnevnika su Jugoslavija, Jednakost, Jugoslavenski list, Srpska riječ, Glas naroda, Hrvatska sloga, Pravda i Narod (osim posljednjeg, čiji je rad obnovljen 1920. godine, ostali su pokrenuti 1918. i 1919. godine). Humoristički listovi su Osa, Palangar, Kapidžik i Oko. Od svih navedenih listova, napominje Marković, „većina nije izdržala ni do kraja ovoga kratkog razdoblja, a 1941. dočekaće samo Jugoslavenski list, i tada se i on ugasiti“.

U svom članku Besarović uspoređuje situaciju u novonastaloj zajedničkoj državi južnih Slavena s periodom pod austrougarskom upravom, te konstatira kako su „prve dvije godine poslije rata predstavljale po broju pokrenutih listova zaista prekretnicu“.

„Činjenica da su ti listovi većinom bili kratkog trajanja, govori, s druge strane, o uslovima pod kojima su oni izdavani“, ukazuje Besarović uz konstataciju da novi listovi nisu pokretani samo u Sarajevu, nego i u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Zenici, Drvaru, Derventi, Brčkom i Bijeljini.

Kako je izgledao jedan dan u životu urednika

Zanimljiv je i Markovićev tekst „Kako smo nekad pokretali književne časopise“, u kojem piše ne samo o publikacijama, koji su bili izuzetno važni za razvoj književnog i kulturnog života, nego i o uslovima pod kojima su izdavani. Osim periodičnih publikacija društava Prosvjeta i Gajret, rijetko koji časopis je izlazio duže od godinu dana. Kao razlozi su navedeni slab odziv pretplatnika, ali i činjenica da su izdavači, kako je naveo Marković, bila „preduzeća bez materijalne osnove na kojoj bi mogli duže da izdaju časopis“.

Između dva rata, u Bosni i Hercegovini je pokrenuto 15 književnih časopisa, koji su mnogim autorima bili jedina mogućnost objave djela i potencijalne afirmacije, jer se na objavu knjige čekalo godinama. Marković ukazuje i na razliku u plaćanju saradnika književnih časopisa, s jedne strane, i dnevnih, i stručnih listova, a posebno kalendara prosvjetno-kulturnih društava, s druge strane. Dok su ovi drugi isplaćivali honorare, saradnicima književnih časopisa, osim u rijetkim situacijama, nije plaćano ništa. Ni urednici publikacija nisu bili u boljem položaju, a Marković prepričava kako je to bilo u Pregledu, koji je uređivao zajedno s Jakšom Kušanom, ali i u drugim časopisima.

„Tako su urednici Pregleda – uostalom kao i urednici većine ostalih časopisa poniklih prije i poslije njega između dva rata – jurili za rukopisima, redigovali ih i lektorisali kad je to bilo neophodno potrebno, nosili ih u štampariju, korigovali slog, prelamali list, vršili reviziju“, objašnjava Marković kako je izgledao dan jednog urednika.

„Po danu je čovjek bio profesor ili novinar, korespondent neki ili knjigovođa, učitelj ili knjižar, uopće službenik državni ili privatni, i radio za hljeb, a u slobodnim časovima, naravno najviše noću, uređivao list, a tek uz put ponešto napisao i za svoju dušu. I tako iz broja u broj. A kad sve poradi dolazi završna briga – da smogne tri-četiri hiljade dinara i plati štampariju“.

Godinama sakupljao svu dokumentaciju do koje je mogao doći

Sam Marković, koji je više od četiri decenije kontinuirano djelovao, svoju karijeru počeo je 1920. godine kao novinar u Glasu naroda te Novoj otadžbini. Osim novinarstvom, bavio se i prevođenjem i pisanjem pripovijedaka, pa je prijevode sa ruskog jezika i svoje prve književne radove objavljivao u nizu listova, kalendara i drugih publikacija. Krajem '20-ih godina prošlog vijeka postaje i urednik časopisa Pregled, te prati razvoj kulturnih i umjetničkih institucija, grupa i pojedinih aktivnosti prikupljajući o njima, savjesno i brižljivo, kako navodi Besarović, svu dokumentaciju do koje je mogao doći (velik dio toga čuva se i danas u Muzeju književnosti u Sarajevu).

„Još između dva rata, nalazeći se u toku kulturnog života u Sarajevu i aktivno učestvujući u njemu, ja sam osjetio da će se to što se događa kasnije predstavljati dragocjen materijal za dočaravanje duha jednog vremena, pa sam počeo sakupljati i sistematizovati sav materijal koji mi se činio značajnim“, rekao je Marković za Oslobođenje u posljednjoj godini svog života.

Upravo je u Oslobođenju, do smrti 12. augusta 1961. godine, objavljivao svoje zabilješke i sjećanja iz kulturnog, ali i novinarskog života. Prije toga, godinu dana je o istome govorio i u redovnoj emisiji na valovima Radio Sarajeva.

Novinar, prevodilac, kulturni historičar, književnik…

Rođen u Zvorniku 27. februara 1896. godine, Marko Marković je, osim u novinarstvu i prevoditeljstvu, stavio značajan trag kulturnom rad i književnosti, jer je pisao eseje i pripovijetke (objavio je dvije knjige pripovijedaka – Kriva Drina i Od sumraka do zore).

Svojedobno je, tokom upraviteljskog mandata Branislava Nušića, bio angažiran i kao dramaturg u Narodnom pozorištu Sarajevo. Istinski je bio posvećen teatru i njegovoj historiji u Bosni i Hercegovini, ali i književnosti, književnoj kritici i historiji. Posebnu pažnju posvetio je i izdavačkoj i knjižarskoj djelatnosti.

Poslije Drugog svjetskog rata Marković je u Sarajevu radio kao direktor Privredne banke, direktor izdavačkog preduzeća „Svjetlost“, te direktor drame Narodnog pozorišta Sarajevo.

___