Prizori iz Turske i Sirije nakon serije razornih zemljotresa u kojima je poginulo više od 44.000 ljudi, koje su zabilježili snimatelji i fotografi, ispričali reporteri i reporterke, u pravoj mjeri ne mogu predočiti razmjere prirodne katastrofe, najteže u posljednjih stotinu godina. U javnost ne stiže sve što je snimljeno na terenu, o tome vode računa medijski profesionalci, brinući o publici i njihovim emocijama, često ne misleći na sopstvene.

 

Nemjerljiva je tuga porodica žrtava, a zvukovi koji se prolamaju nakon što spasioci, koji su stigli iz brojnih zemalja u misiju spašavanja u Tursku, nakon tihe potrage daju znak da ispod ruševina nema preživjelih, kako pričaju sagovornici Mediacentra Sarajevo, ledi krv u venama.

“Mislim da ću posljedice da osjetim tek kada se sve ovo malo slegne. Definitivno ću trebati i pomoć psihologa. Toliko je teških ljudskih priča, patnje i razaranja koja smo vidjeli za šest dana. Teško je to tek tako svariti i nastaviti dalje”, ispričao je dan nakon povratka iz Turske reporter BHRT-a Anel Nurković.

Teško je boraviti na terenu, biti profesionalac, jer “ono ljudsko” ipak preovladava “ono profesionalno”. Ipak, reporteri i reporterke su, kažu, svjesni da svoj doprinos mogu dati tako što će ispričati priče porodica nastradalih.

 

Svakodnevno u montaže televizijskih kuća iz mjesta teško razorenih zemljotresom stiže sirovi materijal sa terena, koji montažeri i montažerke pregledavaju, sortiraju i pripremaju za emitovanje, a sve kako bi izvukli kvalitetan materijal, koji će pratiti profesionalne standarde. 

 

Izvještavanje iz stresnih situacija, kao što su prirodne katastrofe poput zemljotresa, medijske profesionalce stavlja u stanje konstantnog ponavljajućeg stresa. Novinarski posao je visoko stresan, a donošenje informacija i svjedočenje potresnim scenama stvara dodatni pritisak.

 

Reporter BHRT-a Anel Nurković i njegov kolega Mladen Džino šest dana su svjedočili teškim ljudskim pričama, patnji i razaranju u regijama Turske Gaziantep i Hatay. Apokalipsa, kaže Nurković, i prizori kakvi se riječima ne mogu opisati.

 

“Najteže je gledati porodice koje 24 sata borave ispred ruševina i čekaju sretne vijesti. Svako malo spasioci daju znak za potpunu tišinu, što se naziva tiha potraga. To traje nekoliko minuta i u tim trenucima na tom mjestu vlada potpuna tišina. Govorimo o mjestu gdje u jednom trenutku u svega nekoliko stotina metara boravi više od 1.000 osoba. Tad porodice čekaju na neki pozitivan znak u nadi da je neko živ pronađen. Onda opet znak da se radovi nastavljaju i u tom trenutku se prolama plač porodica... To je nešto što zaista ledi krv u venama”, kaže on.

 

U izvještajima o takvim situacijama trude se da budu profesionalni, da pišu ono što su vidjeli i da uprkos velikim emocijama prenesu stvarnu sliku sa terena. 

 

“Ali da ne unosimo paniku našim gledateljima - da ne puštamo snimke za koje znamo da bi uznemirile sve one koji ih vide”, govori Nurković svjestan o kakvim je uznemirujućim snimcima riječ. On je jedan od rijetkih reportera koji kaže da će zatražiti psihološku pomoć nakon onoga čemu je svjedočio u Turskoj. 

 

Novinarke i novinari u Bosni i Hercegovini, uprkos izloženosti stresu, i iako je nekada nužna u redakcijama, zaziru od traženja psihološke podrške, kažu u Udruženju BH novinari u okviru kojeg je osigurana ova vrsta pomoći, bilo individualno ili grupno.

 

 

Panika, strah, iščekivanje – ono je što je, kako priča Anel Nurković, novinarska ekipa BHRT-a iskusila izvještavajući sa tla koje se i dalje treslo. 

 

“S jedne strane imate ljudsku tragediju koje je ogromna, možda jedna od najvećih ikad, a s druge strane tlo u tim regijama se ne smiruje. Pred jedno uključenje u dnevnik sa lokacije gdje se srušila zgrada od 13 spratova, došlo je do novog zemljotresa. Spasioci obustavljaju potragu i pozivaju sve da dođu u sigurnu zonu, a onda nastupaju panika, strah, iščekivanje šta će biti, hoće li opet tresti”, sjeća se reporter BHRT-a.

 

Nalaziti se na mjestu događaja, pružati humanitarnu pomoć, izvještavati sa terena ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, a nakon svjedočenja sa potresnih prizora često uslijede psihičke posljedice. Ipak, kažu sagovornici Mediacentra, one su nemjerljive sa tragedijom koja je zadesila stotine hiljada porodica u Turskoj i Siriji.

 

Prva reakcija je PTSS - post traumatski stres koji, ako se odmah ne adresira i ako novinari nisu dobro pripremljeni i nemaju dobro razvijene mehanizme odbrane, može rezultirati PTSP-om - post traumatskim stresnim poremećajem, pojašnjava Marija Šarić, geštalt psihoterapeutkinja. Ipak, kaže ona, veća je opasnost od burnouta - pregorijevanja koji je jednako ozbiljano i treba ga prevenirati.

 

Novinari i novinarke su, kako kaže, izloženi primarnoj i sekudarnoj traumatizaciji sa dodatnim pritiskom, jer su izloženi posljedicama devastirajuće prirodne katastrofe, dužni su da izvještavaju o potresnim događajima i scenama, ali ne i da direktno učestvuju u olakšavanju posljedica. 

 

“Novinarski posao je visoko stresan i ovakva vrsta izvještavanja ih stavlja u stanje konstantnog ponavljajućeg stresa”, ističe Šarić. 

 

Simptomi traume su različiti, dodaje Šarić, a uključuju insomniju, intruzivne misli (nemogućnost da se prestane misliti na događaj), desenzitizacija, nemogućnost kontrole bijesa, posezanje za tabletama ili alkoholom, permanentni stres.

 

Govoreći o tome koji vid psihološke podrške bi bio najadekvatniji za novinare i novinarke nakon doživljene traume ističe da je preporuka struke da se prvo pruži PPP (prva psihološka pomoć) koja podrazumijeva osjećaj sigurnosti, umirivanje, kontakt sa kolegama i sa svojom realnošću. Sljedeći korak je, kako dodaje, uključiti se na psihoterapiju. 

 

“Preporuka je da se novinarima obezbijedi kontinuirana psihoterapijska podrška da bi prevenirali i PTSP i burnout”, navodi Šarić koja je direktorica Fondacije Krila nade, gdje se pruža psihosocijalna podrška kroz multisistemski pristup, a veći dio njihovih usluga je besplatan za osobe koji su u stanju potrebe i nemaju novca za psihoterapiju, dok je dio usluga komercijalan u svrhu prikupljanja sredstava za kontinuiran rad.

 

 

Reporter BHRT-a Anel Nurković kaže da su boraveći u gradu Antakyia, koji se nalazi u regiji Hatay, svjedočili i trenutku zbog kojeg bi, kako navodi, “dao sve na svijetu samo da im olakšaš ono kroz šta prolaze”.

 

“Pretposljednji dan terena proveli smo u šatorskom naselju gdje smo razgovarali sa ljudima i upoznali smo dvoje djece, brata i sestru, Jusufa i Lejlu. Lejli je noć ranije bio rođendan i ljudi iz humanitarne organizacije DATUB organizovali su proslavu. Torta je naručena iz Adane, koja je udaljena pet sati putovanja automobilom. I dok pričamo s njima, oni se smiju, postavljaju pitanja... U tom trenutku čini mi se da bi dao sve na svijetu samo da im olakšaš ono kroz šta prolaze”, govori on.

 

Ekipa BHRT-a stigla je u Adanu, grad na jugu Turske, dva dana nakon potresa. Iako šteta u tom gradu nije bila ni približna kao u regijama Hatay i Gaziantep, i tu su zatekli haotičnu situaciju, između ostalih i onu u kojoj je oko ponoći autobuska stanica bila puna lokalnog stanovništva koji su bili u strahu i koji su željeli što prije da napuste grad. 

 

Nakon Adane, “pravoj apokalipsi” svjedočili su u gradu Iskenderun, gdje je međunarodna luka bila u plamenu, centar grada u potpunosti uništen, a sirene hitne pomoći, vatrogasaca i policije su bile konstantne. Nakon Iskenderuna zaputili su se u regiju Gaziantep i u prvi grad na koji su naišli bio je Nurdagi, koji je u potpunosti uništen. 

 

Islahyie, grad od 20 hiljada stanovnika, bio je sljedeći grad u koji su došli, i koji je takođe u potpunosti sravnjen. Nurković govori da je ekipa BHRT-a bila prva strana ekipa koja je posjetila Nurdagi i Islihayie.

 

Ipak, ono što su vidjeli u gradu Antakyia, koji se nalazi u regiji Hatay, ne može se, kaže, riječima opisati. “To je grad, približno veličine Sarajeva, koji više ne postoji”, kaže on.

 

 

Kompletan snimljeni materijal šalje se u redakcije, gdje “kroz ruke i dušu” montažera i montažerki prolazi sve ono što publika vidi, ali i ono što nikada neće vidjeti. Nerijetko, sve one scene koje pregledaju, montažeri/ke to nose kući.

   

“Jako je potresno provući tragične snimke iz Turske, ne kroz ruke nego i kroz dušu”, kaže Jasmina Babić, montažerka TV N1, objašnjavajući kako se osjećala gledajući i montirajući prizore tragedije koji su svaki dan stizali iz Turske.

 

“Tek poslije uslijedi, barem kod mene, da postanem svjesna šta se uopšte dešava, i šta sam upravo montirala, čula jauke, vidjela. Kada završi smjena, nerijetko, ti kadrovi me proganjaju nekim flashbackovima, pa se stresem, postanem jako tužna”, dodaje.

 

I montažer Al Jazeera Balkans Damir Brkanić u razgovoru za Mediacentar Sarajevo kaže da ono što je vidio na poslu ponese kući.

 

“Obradujem se preživjelima, ali je puno veći procenat stradalih i tu prevlada tuga i žalost koja se reflektuje čak i kad kući dođem”, kaže on.

 

Kao montažer je, kaže, navikao na različite scene, što je bio slučaj i prva dva dana nakon razornih zemljotresa u Turskoj i Siriji, međutim, kako je pristizao materijal i kako su postali svjesniji koliko je zemljotres bio razoran i emocije su počele da budu jače i teže. 

 

“Danas je već puno teže to sve ‘progutati’ jer kad zatvorim oči i kada se zamislim, mnogo je porodica ostalo bez bližnjih. Danas topla voda, soba, ručak, a sutra samo gledaš to na hrpi srušene Turske i Sirije”, kaže Brkanić.

 

Novinari i novinarke, koji žele da potraže psihološku podršku, mogu da se obrate na e-mail adresu Udruženja BH novinari bhnovinari@bhnovinari.ba nakon čega će biti upućeni na jednog od psihologa/inja s kojima mogu razgovarati uživo ili online.