“Najteži i najemotivniji teren na kojem sam bio”.

foto: Tahir Žustra

Petog dana izvještavanja iz Turske ekipa Nove BH svjedočila je izvlačenju majke i kćerke koje su bile pod ruševinama u Hatayu šest dana od razornog potresa, koji je prema posljednjim informacijama u Turskoj i Siriji odnio najmanje 33.000 života.

Čuda su moguća, skoro sedam dana od zemljotresa spasioci Gorske službe spašavanja Federacije Bosne i Hercegovine su ih pronašli žive, a u svemu je bila neprocjenjiva pomoć psa Atosa koji je markirao mjesto gdje se nalaze. Izvijestio je o ovome reporter Tahir Žustra u programu Nove BH u nedjelju 12. februara.

“Ne vjerujem kakvim čudima smo svjedočili. U 13 godina iskustva, ovo je najteži i najemotivniji teren na kojem sam bio”, kaže Žustra za Mediacentar Sarajevo.

Nažalost, Tahir Žustra i snimatelj Ervin Čolaković prethodnih dana nisu se mogli javiti sa dobrim vijestima, poput ove iz Hataya. U Gaziantepu gdje su najprije bili, svjedočili su u potpunosti srušenim naseljima i nadljudskim naporima spasilaca da pronađu žive, nažalost najčešće bez uspjeha. U Kahramanmarašu, kako kaže, situacija još teža, a tugu polako zamjenjuju bijes i nervoza.  

Ekipa Nove BH na jug Turske otišla je  dva dana nakon razornog zemljotresa magnitude 7,8 stepeni po Rihteru koji je razorio deset turskih provincija i dijelove susjedne Sirije. Kada su nakon 24 sata puta stigli u Gaziantep shvatili su da u tom gradu ne postoji ulica u kojoj se ne vide razmjeri zemljotresa. Čitavi stambeni i poslovni objekti su, priča Žustra, u potpunosti sravnjeni sa zemljom. Urušene višespratnice i dvadesetčetvorosatna potraga spasilaca za onima koji su ostali ispod ruševina, svakodnevnica je u tom turskom gradu.

“Svjedočili smo u nekoliko navrata i akcijama izvlačenja povrijeđenih, ali nažalost i onih koji su poginuli u razornim zemljotresima. Bilo je prilično bolno vidjeti, u trenutku pred naše javljanje, porodicu koja je čekala informacije o svojim najbližim, koje su nažalost stigle prekasno”, kaže on.

foto: Tahir Žustra

Nakon Gaziantepa izvještavali su iz Kahramanmaraša, u kojem su, priča Žustra, vidjeli još gore, još teže, još bolnije i postresnije slike. Čitavi blokovi zgrada doslovno su se srušili kao kule od karata. Čitava naselja sada su izbrisana sa lica zemlje. Milioni ljudi ostali su bez domova, stotine hiljada njih je na ulicama zato što odbijaju da idu u bilo kakav alternativni smještaj.

“Najgore je kada se nađemo u situaciji da svjedočiimo kako spasilačke ekipe lociraju i daju znak da su pronašle unesrećenu osobu i kada potraga rezultira smrtnim ishodom. Samo u subotu u tom gradu pred mojim i očima kolege odvijale su se te završene potrage koje su završile sa najmanje deset smrtnih ishoda. Muk, pa onda jauk, pa onda opet muk je nešto što se prolama duž cijelog grada, naročito u zonama u kojima su najteže pogođene stambene četvrti”, kaže Tahir Žustra.

Situacija na terenu je, dodaje on, i dalje stresna i napeta, i sada polako nervoza i bijes zamjenjuju tugu. Nervoza, kaže, postaje dominantnija jer su svi ti ljudi na granicama izdržljivosti, na granicama strpljenja, budući da već danima stoje pored svojih srušenih zgrada i čekaju informacije za onima za kojima tragaju.

“Govorimo o čitavim izgubljenim porodicama, ljudima koji traže izgubljenu djecu, izgubljene roditelje, članove familije. Govorimo o izgubljenim prijateljima. Ljudi su stigli u Kahramanmaraš iz drugih dijelova Turske kako bi se mogli svojim očima uvjeriti u dinamiku potrage”, objašnjava Žustra.

Spasioci, dodaje on, rade bez prestanka, mijenjaju se ekipe, no za porodice je ta sporost u potrazi previše bolna i jak argument za njihovu ljutnju budući da svi polako gube strpljenje kada su u pitanju ishodi potrage za unesrećenima.

“Ljudi dakle odbijaju napustiti ulice, odbijaju se udaljiti od samih zgrada, odbijaju bilo šta što volonteri od njih zatraže, međutim svi to ovdje nekako i pokušavaju razumjeti s obzirom na situaciju u kojoj su se našli stanovnici južne Turske”, dodaje Žustra.

Najteže je, priča, kada se zateknu na mjestima na kojima iz ruševinama spasioci pronađu mrtve, te scene su, kako kaže, toliko tužne i stresne da ih je teško opisati gledateljima zbog kojih su na terenu.

“Kada govorimo o tim situacijama, tu apsolutno na neki način prestane naš rad. Zaustavljamo se sa snimanjem, gasimo mikrofon, jednostavno u tom trenutku ne želimo da budemo dio problema nego da pokažemo poštovanje prema žrtvama. Onako kako nalaže novinarska etika”, dodaje on.

Ono što im je od samog početka predstavljalo problem u izvještavanju, naročito u Gaziantepu, su situacije kada im nije bilo dozvoljeno da se približe mjestima nesreće kako bi mogli autentično i vjerodostojno da prenesu stanje na terenu. Bez obzira na to, kaže, razumiju i nervozu spasilaca koji nekada ne dozvoljavaju da budu na tim mjestima, no važno je kako kaže, razumjeti da je svima zajednički interes da se sa terena pošalje što stvarnija slika.

foto:Screenshot Nova BH

Tahir Žustra izvještavao je i nakon zemljotresa u Albaniji, koncem 2019. godine, a njegov snimatelj Ervin Čolaković bio je na ukrajinsko-poljskoj granici na početku ruske invazije na Ukrajinu prošle godine. Iskustva izvještavanja sa kriznih područja pomažu im i tokom rada u Turskoj, no kako kaže  Žustra, zemljotres u Albaniji i njegove posljedice ne mogu se porediti sa onim što se trenutno dešava na jugu Turske.

“Samim tim i izvještavanje je mnogo specifičnije upaljeni su svi etički alarmi, jako vodimo računa kolega i ja o pijetetu prema žrtvama, vodimo računa o tome kakvi kadrovi će proći u eteru, šta ćemo snimiti, vodimo računa o riječima koje nekada zaista pomno vagamo prije nego što ih izgovorimo zato što nijednog trenutka nam nije interes niti da umanjimo, niti da na neki način kadriramo ljudsku bol koja je ovdje zaista primijetna na svakom koraku”, objašnjava on u razgovoru za Mediacentar Sarajevo.

Iako je normalno da nesreća kakva je pogodila ljude u Turskoj utiče na njih, uspijevaju da sačuvaju profesionalne granice i u eter, kaže, donesu samo objektivne informacije koje imaju za cilj pokazati razmjere katastrofe i ništa više i ništa drugo osim toga.

“Normalno je da smo pogođeni i da nas pogađa situacija oko nas, ljudi smo, pokušavamo kontrolisati emocije i taj subjektivni osjećaj, subjektivno poimanje stvarnosti oko nas”, objašnjava Žustra.

Iskustva izvještavanja sa kriznih područja najviše im, kako kaže, pomažu kada su primorani improvizovati na terenu, riješiti logistička pitanja, ali i ona programska, djelovati odmah i na terenu pronaći rješenja čak i kada se, priča, sve oko njih bukvalno raspada.

“Ta, na neki način razvijena sposobnost improvizacije kao vještine koja u ovim trenucima dobro dođe, u mnogo situacija nam je olakšala, naročito na samom početku pri dolasku u južnu Tursku kada su nam se izgubile stvari na jednom od tranzitnih letova. Jednostavno, prva dva dana bili smo apsolutno bez ličnih stvari i što je najgore bili smo bez stativa i dodatne snimateljske opreme od kojeg je ovisio nastavak našeg izvještavanja”, kaže on.

Stvari su stigle nakon dva dana, što je za ekipu Nove BH značilo da situacija više nije tako problematična kada je riječ o javljanjima, budući da su bili bez punjača za baterije od uređaja za živa javljanja i sve ostale dodatne opreme koja je na terenu uvijek potrebna.

Tahir Žustra kaže kako se trudi ono što danima vidi oko sebe ne procesuira odmah na način koji bi njega stavio u fokus kao čovjeka, svjestan je da su tu prije svega kao profesionalni novinar i snimatelj.

“Iako je zaista teško pratiti sve ovo oko nas, pokušati razumjeti i predstaviti sve našim gledateljima nastojimo svakoga trenutka zadržati onu profesionalnu crtu i nikako je i ni pod koju cijenu ne prelaziti. Na kraju dana kada završimo sa javljanjima dok se vozimo nazad ka hotelu, pokušamo razmijeniti dnevna opažanja, razmijeniti iskustva i razmišljanja i to olakšava u prevazilaženju samog radnog dana koji je višestruko stresniji nego bilo koji drugi novinarski dan kada ste u redakciji ili u blizini redakcije”, zaključuje on.

___