Preminuo je John F. Burns, jedan od najvećih svjetskih ratnih reportera; za tekstove iz Sarajeva pod opsadom 1993. godine je dobio Pulitzerovu nagradu

foto: Mediacentar Sarajevo

Za novinara Johna F. Burnsa izvještavanje tokom opsade Sarajeva bilo je najinteresantnije iskustvo koje je doživio, a nije mu u dotadašnjoj baš nedostajalo interesantnih zadataka – od kulturne revolucije u Kini i hladnog rata s Rusijom, te susreta sa Meo Ce Tungom i Brežnjevom, preko kolapsa aparthejda u Južnoj Africi do početka pada sovjetske moći u Afganistanu.

„Nijedan događaj nije bio ni sličan sarajevskom iskustvu. Iskreno sam pomislio da je 25 godina rada bila samo neka vrsta pripreme“, ispričao je novinarima Dana, Bori Kontiću i Ameli Gafić, u maju 1993. godine. Za priče iz Sarajeva pod opsadom, objavljene u The New York Timesu, dobio je te godine Pulitzerovu nagradu. Četiri godine kasnije istu je nagradu dobio za izvještavanje iz Afganistana pod vlašću talibana. Preminuo je ovih dana, u 82. godini života, ostavljajući za sobom dubok novinarski trag, prije svega u ratnom novinarstvu, prateći najvažnije događaje druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Tim povodom, iz Digitalne arhive Infobiro, pripremili smo dijelove spomenutog intervjua za Dane.

Za izvještavanje iz rata u kojem se raspala Jugoslavija priznaje da mu je „sva oprema koja je potrebna – otvorene oči i naćuljene uši“, ali i „izvjestan osjećaj za pravdu i nepravdu, želja za znanjem, energija i nužan instinkt reportera“.

„Prvo mjesto koje sam obišao na ovom prostoru bio je Vukovar. Lekcija koju sam tamo savladao bila je lekcija koju stalno i nanovo učim od onda do sada“, rekao je Burns. „Mislim da je ono što ovdje u Bosni učimo u stvari univerzalna lekcija o dobru i zlu. Ne mislim da to ima neke veze, ali mnogo ljudi ovdje mi je običavalo reći 'Mi smo Balkanci', baš kao da je to neko univerzalno objašnjenje svega što se ovdje desilo. Ne dijelim to mišljenje. Mislim da su uzroci mnogo univerzalniji i da bi bilo bolje da iz svega ovoga izvučemo neku lekciju, jer u suprotnom još ćemo se više napatiti“.

Za ratnu situaciju u Bosni, u samom Sarajevu proveo je skoro dvije godine, tada je rekao kako je jedino rješenje – intervencija Zapada. „U Jugoslaviji nema dovoljno moćne sile koja bi sve mogla završili, ali vani postoji perfektno temeljito obučena sila koja može okončati rat. Neko je rekao, mislim da je u pitanju francuska poslovica, da sve što je potrebno da se spriječi trijumf zla jeste da dobar čovjek ne sjedi skrštenih ruku! A naši ljudi sjede upravo tako“, rekao je Burns.

Susreti s Izetbegovićem i Karadžićem

Govoreći o susretima sa čelnim političarima tokom rata Bosni i Hercegovini, a sreo se i s Alijom Izetbegovićem, i s Radovanom Karadžićem, prenio je mišljenja ovog drugog da su mu i novinari neprijatelji, odnosno da je „strana štampa na strani Muslimana, odnosno, da su izabrali jednu stranu“. S druge strane je Izetbegović za koga je rekao kako „ima jako malo razloga da se požali na nas [strane novinare], jer je primijetio, a to je istina, da većina stranih dopisnika vjeruje da je jedna strana trenutno odgovorna za nastavljanje rata i da je druga strana trenutno žrtva“.

„To je naš utisak, bio on istinit ili ne. I taj je utisak uzrok naših odnosa sa vođama. Zato, ako biste gospodina Karadžića pitali o meni, bio bi izrazito kritičan. S vremena na vrijeme bio sam obavještavan da u 'srpskoj republici' nisam dobro došao. Ipak sam išao tamo i, što je zanimljivo, unatoč svim upozorenjima, uočio sam njihovu početnu ljubaznost. Bili su veoma zainteresovani za razgovor sa mnom, strašno žele ispričati svoju verziju priče. Reći, dakle, da su svi negostoljubivi, ne bi bila istina“, rekao je Burns.

Proveo je, kako se prisjetio, „sate i sate u razgovoru sa Koljevićem, Plavšićkom, Mladićem, Karadžićem i svi su oni satima pokušavali objasniti svoje stanovište“.

„Mislim da čitaoci New York Timesa trebaju znati i njihova mišljenja, a moj je posao da ih predočim. Ali, moj posao nije da budem neutralan. Nisam plaćen da budem neutralan, plaćen sam da budem fer, a između to dvoje je ogromna razlika. Sve činjenice nisu jednake i ne vjerujem u priču o podjednakoj krivici. Mislim da oni koji ovdje propagiraju podjednaku krivicu, koji tvrde da je u pitanju plemenski rat griješe. A to su i ključne riječi zapadnih političara“, rekao je Burns.

U tom je kontekstu citirao Warrena Christophera, tadašnjeg američkog državnog sekretara, koji je govorio o „problemima iz pakla“, ali i rekao: „Mržnja je tamo [u Bosni] nevjerovatno jaka, a mi ne možemo natjerati ljude da se vole“.

„Generalna ideološka krilatica ljudi sa Zapada, koji ništa ne žele učiniti je 'podjednaka krivica' i 'plemenski rat'. Ja u to ne vjerujem. Mislim da i najneukije osobe moga shvatiti šta se ovdje dešava i ko šta kome radi […] Ono što je od samog početka jasno nama, a jasno je i njima, jeste da nikakvi dobrotvorni koncerti u ovom slučaju nemaju nikakvog smisla, nemoguće je tako jednostavno rješenje. Jedini mogući način je veoma bolan za njih, skup, složen, rizičan i zbog toga ga i ne žele primijenili. Nisu htjeli prije godinu dana i još uvijek ne žele. Umjesto da stoje po strani i govore: 'Suviše je rizično, nemamo mi petlju za to, nismo baš onakvi kakvim se predstavljamo', oni drže govore o odbrani slobode i nezavisnosti svuda u svijetu. U stvari, trebalo bi reći: branit ćemo slobodu sve dok cijena nije previsoka. A šta oni umjesto toga rade? Razvijaju čitav sistem opravdanja, a jedno od njih je i ono o podjednakoj krivici“, tvrdio je Burns.

'Skrhan čovjekovom nehumanošću prema čovjeku'

Priznao je i kako ga je „apsolutno“ šokirala brutalnost rata u Bosni i Hercegovini, te je bio „skrhan čovjekovom nehumanošću prema čovjeku“.

„Iskreno, ovo mjesto svakog dana priprema neprijatna iznenađenja. Mislio sam da nisam naivan i da nema mnogo toga na svijetu što me može šokirati“, rekao je Burns. „Trebala bi mi diploma doktora iz oblasti psihologije, možda paranoidne psihologije, da bih mogao razumjeti zašto su ljudi koji imaju sve moguće razloge da slave svoj zajednički život, da ga štite i uzgajaju, zašto su ga tako spektakularno razorili“.

Istakao je i kako mu je „potpuna misterija i apsolutno nerazjašnjiva misterija […] kako to da rukovodstvo SDS-a, ljudi koji su najviše insistirali na razaranju zajedničkog života, da svako od njih ima doktorsku titulu“.

„Mislio sam da je nivo obrazovanja univerzalna ideja, tako je barem sa mojim obrazovanjem, što više učim jača je spoznaja o univerzalnosti čovjeka. Zar u tome nije suština progresa? Zar dolazak iz sela u grad ne znači prevazilaženje svih naših partikularizama, predrasuda i uzdizanje iznad korijena, da bismo naučili o svim prekrasnim stvarima i zadovoljstvima? Nije u to ono što otkrijemo čitajući Šekspira ili slušajući Betovena ili studirajući biologiju kao doktorica Plavšić? Kako to da doktor Koljević koji napušta svoju kancelariju citirajući Hamleta, Magbeta, Lira, kako to da on, koji dolazi iz savršeno obrazovanog svijeta, svijeta ideja, zapada u taj zli partikularizam, u te zle namjere? Kako? To je nešto što ne mogu razumjeti“, rekao je Burns.

Zapanjujuća pristojnost i solidnost ljudskog duha

O životu Sarajlija pod opsadom, bez vode i hrane, uz stalne oskudice, rekao je kako je Sarajevo „jedno od najcivilizovanijih mjesta“ u kojima je ikad bio. Oduševila ga je „zapanjujuća pristojnost i solidnost ljudskog duha“, uz napomenu kako vjeruje da je Sarajevo „grad prepun prekrasnih običnih ljudi koji su se otkrili u prilagodljivosti, humanosti i suosjećajnosti, za koje […] nisu ni znali da postoje kada je rat počeo“.

Tokom boravka u Sarajevu, za vrijeme jednog od brojnih granatiranja, tražio je zaklon i postao član jedne sarajevske porodice. Šakir i Amra Džirlo, zajedno sa svojih četvero djece, pružili su mu utočište, za koje je rekao da je „otišao na jednu noć, a ostao tri mjeseca“.

„Oni su me podučili onome što je ovdje stvarno važno. Podučili su me životu ljudi u Sarajevu. Naravno, to su prekrasni ljudi, ali siguran sam da sam mogao naići na bilo koji drugi prolaz u Sarajevu toga dana i pronaći jednako divne ljude“, rekao je Burns.

Već tada, a riječ je o maju 1993. godine, govorio je o događajima u srebreničkoj enklavi koja će, dvije godine kasnije, biti poprište genocida.

„Oduvijek sam mislio da je tačka kraja tolerancije tačka u kojoj će zapadni svijet potrošiti sva svoja izvinjenja. Ne znam tačno gdje je ta tačka, ali mislim da smo joj prilično blizu. Mislim da će događaji iz Srebrenice uzrokovali strašne nevolje onima koji propagiraju politiku nemiješanja. Već možete primijetiti […] da je vlada Amerike pod ogromnim pritiskom. Možete li zamisliti da je najveća novost vezana za gradić u istočnoj Bosni koji većina Bosanaca nije posjetila, a nijedan Amerikanac nikad čuo za njega. Amerikanci pritom ne znaju ni izgovorili to ime. Srebrenica je na današnjoj naslovnici New York Timesa a biće i na sutrašnjoj. Zašto? Zato što se tiče svih nas“, zaključio je Burns.

Moj posao je završen kada su činjenice dostupne štampi

Zanimljiv je i njegov osvrt na često spominjanu tezu o mogućem uticaju novinara na političke odluke. Smatra da novinari „imaju izvjesnog uticaja, ali ne u ogromnoj mjeri kao što su i pokazali događaji prošlih godina“.

„S jedne strane, naš uticaj nije toliko jak koliko ljudi pretpostavljaju, a sa druge, mislim da je najbolje napravili kineski zid između nas, naše lične percepcije i bilo kakvog uticaja koji možemo imati. Mene lično ne interesuje imam li uticaja ili ne. Ono što me jako interesuje jeste da ljudi koji čitaju New York Times znaju šta se dešava. To je moj posao. Da li će to na njih uticati na ovaj ili onaj način je već druga stvar“, rekao je Burns, uz napomenu kako ne radi novinarski posao da bi uticao na Vladu SAD.

„Jedino što želim jeste da moji čitaoci budu obaviješteni o svemu. Iako su često moji urednici u dilemi da li treba i dalje da budem ovdje zbog ogromnog rizika i opasnosti, moj uobičajeni odgovor je da trebam ostali ovdje i izvještavati o ratu u BiH, jer kada se završi, možemo reći svojim čitaocima da smo ih informisali o svim dešavanjima“, rekao je Burns.

„U najmanju ruku možemo reći ako ste se pretplatili na naše novine ili svakog dana dajete svoj novac za primjerak imali ste način da saznate šta se to tamo dešava. Ako javno mnjenje, Vlada SAD i vlade zapadnih zemalja odluče da ne učine ništa, to je već druga stvar. Moj posao je završen kada su činjenice dostupne štampi“.

___