Snimanje je dozvoljeno, a napadi su zakonom zabranjeni.

foto: Anida Sokol

Novinari i fotografi u Bosni i Hercegovini ne trebaju tražiti posebne dozvole za snimanja i fotografisanja ako ne postoje sigurnosni i drugi razlozi mogućih ograničenja navedeni u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima ili ako policija obilježi mjesto zločina radi zaštite dokaza ili ako se radi o zaštiti privatnosti običnih građana ili maloljetnika, pojašnjava Borka Rudić iz Udruženja BH novinari pozivajući se na kodekse novinarske etike, krivične zakone, međunarodne preporuke o radu s novinarima, slobodi izražavanja i zaštiti istraživačkog novinarstva.

“Novinari imaju pravo da fotografišu, snimaju, prave bilješke, posmatraju, rade intervjue i/ili prave izvještaje a da pri tom ne moraju tražiti dozvolu od vlasti ili policije”, pojašnjava Rudić referirajući se na upute OSCE-a policiji koje se odnose na snimanje.

Sloboda snimanja i fotografisanja u BiH nije ograničena posebnim pravilima i zakonima. Nakon napada člana SDA Huse Ćesira i njegovog sina na fotografa Žurnala Adija Kebu, i tužbe zbog navodnog nedozvoljenog fotografisanja ulaza u njihovu firmu u Sarajevu, važno je napraviti pregled praksi, zakonskih i etičkih pravila važnih za razumijevanje slobode snimanja i njene važnosti.

Šta je javni prostor?

Kao što se vidi na objavljenim snimcima, Žurnalov fotograf Adi Kebo je zgradu Bosnaplasta fotografisao i snimao s trotoara prekoputa glavnog ulaza u tu firmu u Sarajevu. Nakon incidenta u kome ga je verbalno i fizički napao predsjednik opštinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Ćesir, i optužbi za nedozvoljeno snimanje, u javnosti je nastala polemika o tome šta predstavlja javni prostor.

Pravnica Lejla Gačanica za Media.ba podsjeća da Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo kaže da su javne površine zemljišne ili vodene površine koje su planskim dokumentima, ili na osnovu planskih dokumenata, određene numerički i grafički ili samo grafički, a namijenjene su za obavljanje javnih funkcija djelatnosti i aktivnosti koje su kao takve dostupne neodređenom broju fizičkih ili pravnih lica. Član 3. Zakona o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo kaže da se pod javnim površinama misli na: pješačke saobraćajnice i trotoare, pješačke staze javnih zelenih površina (parkovi, drvoredi, travnjaci, zelenilo uz saobraćajnice), pješačke staze u obuhvatu prirodnih područja čija je zaštita utvrđena posebnim propisima, pješačke staze na sportsko-rekreativnim područjima (izletišta, šetališta, fiskulturni tereni, vježbališta i slično), neizgrađeno građevinsko zemljište koje je izuzeto.

Privatnost osoba i zaštićeni objekti

Krivični zakon Federacije BiH u Članu 189. koji se odnosi na neovlašćeno optičko snimanje kaže:

(1) Ko fotografski, filmski ili na drugi način snimi drugu osobu bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama ili ko takav snimak direktno prenese trećem ili ko mu takav snimak pokaže ili mu na koji drugi način omogući da se s njim direktno upozna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Gačanica pojašnjava kako ovo ne vrijedi za javne već privatne prostore i odnosi se na zadiranje u lični život. Snimanje koje se dešava na javnoj površini ne bi trebalo biti zabranjeno, dodaje ona, niti ga neko može samovoljno uskratiti. Čak i snimanje osobe koja je sama ušla u kadar – ako nije cilj bilo snimati osobu, i pri tome se sve dešava na javnoj površini – nema osnova za zabranu.

“To se ograničenje odnosi na ‘snimanje druge osobe bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama’, a to ovdje nije slučaj”, pojašnjava Mehmed Halilović, dugogodišnji novinar i urednik, pravnik i bivši ombudsman za medije FBiH. “U ovom konkretnom slučaju, fotograf nije snimao ‘osobu u njezinim prostorijama’ već objekat koji nije imao nikakvo ograničenje za snimanje (nakadno je postavljeno, po svoj prilici je sam vlasnik to učinio)”.

Suština cijele priče je upravo napad na novinara/fotografa, naglašava Halilović i dodaje da “ako se neko poziva na zakonsko ograničenje snimanja drugih osoba bez njihova pristanka, onda se to pravo mora uskladiti i sa nekim drugim društvenim dobrima kakvo je, recimo, javni interes”.

Posebne dozvole za snimanje potrebne su u samo rijetkim slučajevima kao što je snimanje objekata gdje je zvanični organ dao da se naznači zabrana fotografisanja, kao što su obično vojni i sigurnosni objekti, ambasade stranih država, velika postrojenja poput brana i slično. Nije dozvoljeno snimati ni mjesto zločina ukoliko će to ugroziti istragu i dokaze. Etički kodeks novinarima i fotografima ne dozvoljava ni snimanje maloljetnika bez dozvole staratelja kao i u svim situacijama kada to neopravdano ugrožava privatni život i zdravlje ljudi.

Zabrane snimanja odnose se i na zadiranje u privatnost ljudi bez utemeljenja u javnom interesu. Predsjednik Udruženja BH fotografi, Midhat Poturović, pojašnjava kako sa javnih površina nije dozvoljeno fotografisanje kroz prozor ljudi u privatnim prostorijama bez njihovog odobrenja ili odobrenja vlasnika tih prostorija ili objekta.

Deklaracija Vijeća Evrope o slobodi političke debate u dijelu o privatnosti političkih ličnosti i javnih službenika kaže da privatni i porodični život političkih ličnosti i javnih službenika treba biti zaštićen od medijskog izvještavanja ali da ipak informacija o njihovom privatnom životu može biti iznesena kada je od direktnog javnog značaja za način na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije.

“Kada političke ili javne ličnosti privlače pažnju javnosti na dijelove svog privatnog života, mediji imaju pravo da te segmente izlože nadziranju”, kaže taj dokument. U slučaju fotografisanja ulaza u kompaniju Bosnaplast, javni interes je dvostruk jer se radi o kompaniji koja je poslovala sa javnom institucijom i javnim budžetom, ali i zbog toga što se radi o kompaniji u vlasništvu političke ličnosti.

“Snimanje na javnim površinama koje ne narušava privatni život osobe koja nije u vezi s temom, ne bi smjelo da bude sprečeno ni pod kojim okolnostima”, kaže Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva. “Napad na fotografa Adija Kebu koji je sa javne površine snimao objekat je za svaku osudu. Potpuno je neopravdano i očito sprečavanje rada kolege i to uz primjenu sile, što mora biti sankcionisano. U suprotnom, nečinjenje nadležnih organa bi predstavljalo transparentan poziv svakom građaninu, a posebno onima koji sebe smatraju iznad zakona, da se razračunavaju sa novinarima bilo gdje i bilo kada”.

Mehmed Halilović kaže da se postojeća ograničenja ne smiju tumačiti na način da onemoguće novinare i fotografe da rade svoj posao jer je on, pretpostavka je, u interesu javnosti.

“Dosad, koliko znam, nije bilo sličnih ograničenja i mislim da ih ne bi smjelo biti ni ubuduće. Naravno, postoje izuzeci za snimanje određenih objekata, ali ne može svako od nas po vlastitoj želji postavljati znakove zabrana. To mora ipak biti opravdano nekim specifičnim i transparetnim razlozima i u skladu sa određenim zakonima”, kaže on.

Nedovoljna zaštita novinara

Pravnica Lejla Gačanica pojašnjava kako je u cijeloj priči o napadu na Adija Kebu važno istaknuti “ono što se godinama uzaludno ponavlja: zaštita novinara prilikom obavljanja nihovog posla nije regulisana na pravi način”.

“Novinari nisu samo 'radnici', njihova uloga je mnogo važnija i ograničavanje istraživačkog (ili bilo kog drugog novinarskog posla) se ne može prosto podvesti pod postojeće zakonske norme a da obezbijedi dovoljnu zaštitu. Važeće krivično zakonodavstvo u BiH ne previđa napad na novinare kao posebno krivično djelo”, kaže ona.

Organizacije koje se bave unapređenjem prava novinara su i ranije predlagale i inicirale da se napadi na novinare u krivičnim zakonima tretira kao napad na službene osobe, što bi sa sobom nosilo strože sankcije.

Umjesto konkretnih poteza u tom pravcu, ide se u smjeru većih zabrana. Tako je Vlada Republike Srpske u skupštinsku procedure uputila izmjene i dopune Zakona o javnom redu i miru koje podrazumijevaju kazne, za snimanje i fotografisanje službenih ili pravnih lica poput policajaca i inspektora, od 60 dana pritvora ili novčane od 500 do 1.500 maraka.

“Ovo ne samo da će onemogućiti rad novinara već ugrožava i druge građane koji budu fotografisali policajce ili druge ovlaštene službenike ukoliko vrše neko krivično djelo ili prekršaj”, rekao je Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banja Luka, za Al Jazeeru Balkans.

“Fotografija nije krivično djelo, tako mora i da ostane”, poručuje Poturović, “Potrebno je da postoje kriteriji po kojima se oznaka zabrane dobija od nadležnih institucija. Nisam upoznat da li se zna ko ih u BiH izdaje, i po kojim kriterijima? Apsurdno bi bilo da bez ispunjavanja posebnih kriterija imate pravo postaviti takav znak”.

“U slučaju snimanja firme Huse Ćesira postoji legitimni javni interes – on je političar, ima privatnu firmu (ili firme), i novinari imaju pravo istraživati način poslovanja tih firmi jer je riječ o javnoj osobi”, kaže Borka Rudić i dodaje kako inače novinari i fotografi svuda gdje mogu dokazati opravdan javni interes i pravo javnosti na informacije i informisanje građana o pitanjima od javnog značaja mogu slobodno snimati i istraživati. Problem je, objašnjava, u tumačenju tih pravila u kontekstu poimanja prava na slobodu izražavanja, rada u javnom interesu i zaštiti postupka prikupljanja informacija od strane novinara i medija u okviru profesionalnih zadataka.

Rudić naglašava da je porazna činjenica da se nakon napada na fotografa Žurnala u pojedinim medijima traže objašnjenja za opravdanost zabrane snimanja na javnim površinama.

“Kakva zabrana snimanja na javnim površinama... Kako je počelo, ovdje će zabraniti snimanje cvijeća u javnim parkovima i vrtovima, a neki će novinari tumačiti kako je to opravdano”, kaže Rudić. “Lično, voljela bih da ovaj slučaj dođe do suda, pa da se u jednom objektivnom pravnom postupku pred sudom pokaže šta znači pravo na slobodu izražavanja i kako se ono treba primjenjivati u okolnostima vladavine prava i zakona, a ne političkih manipulacija zakonima!”

___