Male plaće, rad pod konstantnim pritiskom, prevelika očekivanja uredništva i publike, i primamljivost srodnih struka, posebno odnosa s javnošću, čak i najbolje među novinarima u nekom trenutku može dovesti u situaciju da razmišljaju o napuštanju profesije. 

 

Medijski uposlenici godinama zauzimaju svoje pozicije na listama najstresnijih zanimanja, a, nerijetko i na listama najslabije plaćenih poslova bez obzira na to da li je riječ o državama s manje ili više razvijenom ekonomijom i medijskim tržištem. Ni vrhunski uspjeh i slava nisu uslov ostajanja u profesiji, pa se dešava da i dobitnici Pulitzera zamijene novinarstvo PR-om.

 

U SAD-u su, naprimjer, medijski poslovi godinama među najstresnijim, pokazala su istraživanja koja u obzir uzimaju nekoliko faktora stresa, među kojima i potrebu za putovanjima, rokove za izvršavanje posla i interakciju sa velikom publikom. U toj zemlji je još prije desetak godina počeo trend porasta broja studenata novinarstva koji se preusmjeravaju na studij za odnose s javnošću i novinara koji mijenjaju struku. 

 

Stanje je slično i u evropskim zemljama. Jedna studija rađena u Francuskoj, pokazala je da jedan od tri novinara u toj zemlji želi dati otkaz. Preko 60 posto novinara odgovorilo je da radi više od osam sati dnevno, a 20 posto da radi više i od deset sati na dan. Kada se tome doda činjenica da je više od pola ispitanika odgovorilo kako radi i vikendima i praznicima, ne čudi da gotovo pola novinara u Francuskoj ima osjećaj da nema dovoljno vremena za odmor.

 

Na Balkanu, pored "uobičajenih" problema struke u vidu malih plaća, prekovremenog rada i stresa na poslu, novinari se dodatno suočavaju i sa nesigurnošću posla, neprijavljenim radom i političkim pritiscima koji dovode do cenzure i autocenzure. Iako sistematična istraživanja nikada nisu provedena, dostupni podaci iz zemalja regije ukazuju na to da je zanimanje novinara jedno od najslabije plaćenih. 

 

U BiH se fakulteti novinarstva smatraju među najmanje isplativim, jer prosječna plaća diplomiranog žurnaliste u našoj zemlji iznosi 680 KM. Situacija je slična i u Srbiji, gdje novinari mjesečno mogu zaraditi oko 300 eura, a plaće ostaju porazne čak i kod novinara sa višegodišnjim iskustvom. Hrvatsko novinarsko društvo smatra da novinari zarađuju manje od prosječne neto plaće u toj zemlji (758 eura), ali i da dio novinara jedva preživljava radeći za više medija istovremeno.

 

 

Globalno, novinarstvo prolazi kroz velike promjene, koje od novinara zahtijevaju mnogo veća tehnološka znanja i vještine, i takva situacija traži izuzetnu sposobnost prilagođavanja medijskih uposlenika bez obzira na to gdje oni živjeli. Nositi se sa dodatnim problemima, specifičnim za novinarski rad na našem području, veliki je izazov, slažu se dugogodišnji novinari iz BiH i regije.

 

"Mislim da su danas novinari prije svega beskrajno slabo plaćeni. Zarade su toliko mizerne da nisu dovoljne ni za jednog čovjeka, a kamoli za cijelu porodicu. Slabo su plaćeni i novinari koji rade u režimskim medijima. Nisu uopšte nagrađeni zato što su spremni da žrtvuju pravila novinarske profesije da bi služili režimu. Šefovi režimskih medija, bilo da je riječ o državnim ili privatnim, smatraju da im je dovoljna nagrada to što imaju zaposlenje", objašnjava za Media.ba nagrađivani bh. novinar Omer Karabeg.

 

Njegovo mišljenje dijeli i banjalučka novinarka Milkica Milojević koja kaže kako su uslovi rada u mnogim redakcijama danas na granici izrabljivanja.

 

"Zarobljeni smo gomilom obaveza, zahtjevi poslodavaca rastu iz dana u dan, postali smo sami svoji asistenti, snimatelji, prelamači, montažeri, vozači. Od nas se očekuje da sami sebi kupujemo opremu, plaćamo usavršavanja, da se razumijemo u tehniku i znamo strane jezike, a pri tom su zarade sve manje, a obim posla sve veći".

 

U takvoj situaciji, napisati priču koja je "pristojna" i odgovara na osnovna pitanja, novinar može samo ako "otkida od sna i slobodnog vremena", smatra Milojević.

 

"Medijske kuće su postale samo i isključivo korporacije koje se bore na tržištu, najcjenjenije su crne ili šarene budalaštine".

 

Novinari u BiH danas nemaju bolju zaštitu od komunalnog radnika, a uz to su izloženi različitim napadima, pritiscima sa "najcrnjim ciljevima", manipulacijama i ucjenama, kaže nam Marko Divković, predsjednik Udruženja BH novinari.

 

"Cijena rada je uvredljivo niska, čast malobrojnim izuzecima. To je na kraju najveća opasnost za novinarsku profesiju, jer je prodaja profesionalnog obraza, već odavno postala vrlo raširen način preživljavanja".

 

Nesigurnost novinarskog posla i konstantni rizik od gubitka radnog mjesta dio su svakodnevnice novinara u regiji, pa tako i u Srbiji. Obeshrabrujuća je činjenica da se, prema podacima iz 2014. godine, na evidenciji nezaposlenih građana nalazilo oko 1.300 novinara iz te zemlje.

 

"Najveći problem u novinarstvu je naći pošten i pristojno plaćen posao. Novinarstvo više nije profesija nego je postalo neka vrsta hobija, kao pisanje poezije", kaže srbijanski novinar Dejan Anastasijević.

 

Radni uslovi nisu povoljni ni za medijske uposlenike u Crnoj Gori, u kojoj, prema nekim istraživanjima novinari zarađuju u prosjeku 470 eura mjesečno. Tokom praznika, 30 posto novinara u toj zemlji radi kao i bilo kojim drugim danom, a plaća je nešto veća novinarima zaposlenim u privatnim, nego u državnim medijima.

 

"Novinari danas dijele sudbinu većine onih koji prodaju svoju radnu snagu tranzicionim balkanskim kapitalistima – bezočno su eksploatisani", kaže za Media.ba crnogorski novinar Duško Vuković.

 

 

Iako mnogi pokazatelji govore o tome da je novinarstvo u našoj regiji jedna od profesija sa najlošijim radnim uslovima, često djeluje kao da sami novinari ne čine mnogo kako bi se njihov položaj promijenio. Neefikasna sindikalna udruženja nedovoljno čine kako bi poboljšali trenutnu situaciju, a novinari, vođeni sopstvenim interesima i strahom od gubitka posla, rijetko pokazuju solidarnost sa kolegama.

 

"Gotovo je nemoguće organizovati masovniji štrajk novinara kako bi se oni izborili za veće zarade, bolje uslove rada i prije svega za to da političari počnu da poštuju njihovu profesiju. Novinari, kao i drugi građani, suviše su zaokupljeni borbom da prežive da bi mogli da organizuju masovniji otpor. Strah od gubitka posla parališe ljude", kaže Omer Karabeg.

 

Novinarska solidarnost danas je mnogo važnija nego ranije, smatra i Gordana Knežević, novinarka sa više od 30 godina iskustva u regionalnim medijima.

 

"Jačanjem profesionalnih udruženja i jačanjem novinarskih sindikata moguće je izboriti se za bolje uslove rada i što je najvažnije za to da novinarski rad bude bolje plaćen", zaključuje Knežević.

 

Solidarnost bi mogla olakšati i ostale probleme na koje novinari nailaze, ali novinari nisu spremni da se bore, kaže crnogorska novinarka i generalna sekretarka Društva profesionalnih novinara Crne Gore, Mila Radulović.

 

"Da postoji solidarnost i spremnost da se angažujemo, loši ugovoi i male zarade, kao i nerešeni napadi na novinare, ne bi bili tako strašni", poručuje Radulović.