Dok će se muškarcu, kolegi, čitaoci i ljudi s kojim kontaktira uvijek sjetiti imena, žena je u opasnosti da dobije pogibeljan kompliment: "ona plavuša što dobro piše".

Autor: Hamza Bakšić

Bosanskohercegovačko ratno novinarstvo pripada ženama: potencijalna muška konkurencija je na liniji, redakcije nikad nisu izgledale ljepše i mlađe. U listovima nikad nije bilo toliko specifično ženskog senzibiliteta i pronicljivosti. To je jedina lijepa stvar koju je rat donio. Okruženje se, međutim, nije promijenilo.

Među onima kod kojih se ide po informacije žena je malo, možda i manje nego prije rata. Specifični ženski problemi, dakle, ostaju uvećani za prisustvo ultrakonzervativnog shvatanja po kojem je ženi mjesto u kući. Sva pravila ponašanja – od bontona do ustava – pisala je muška ruka. Muški šovinizam je jedini koji se uvijek mogao nekažnjeno demonstrirati.

Kad žena napiše dobar tekst, kaže joj se da ga je baš momački napravila. Novinarka koja u redakciju nije došla samo da se lakše uda, a novinarstvo jeste posao u kojem djevojka može da najbolje provodadžiše sama sebe, poći će od notorne činjenice da je ona tu, u redakciji, da zaradi plaću i da list nešto zaradi na tekstovima što ih ona objavljuje. Iste namjere imaju i muškarci, isti je i odnos lista prema muškarcima. Kad se stvari postave tako, ne ostaje mjesta za bilo kakve popuste.

Novinarka koja dobije popust veći od učtivog kolegijalnog ponašanja vidjeće da je cijena, u stvari, veća od normalne. Svojim ženskim statusom novinarka mora baratati preciznošću neurohirurga. Dok će se muškarcu, kolegi, čitaoci i ljudi s kojim kontaktira uvijek sjetiti imena, žena je u opasnosti da dobije pogibeljan kompliment: "ona plavuša što dobro piše". To je bolja varijanta i tu se vremenom stvari daju promijeniti. U goroj varijanti biće upotrebljene gore ili sočnije riječi.

Novinarka je tu između čekića i nakovnja: može joj se desiti da sve što postigne dobiva neki ženski prizvuk, što je, u krajnjoj liniji, uvredljiv postupak kolega, jer novinar treba da se služi svakom svojom ličnom prednošću u uspostavljanju i održavanju poslovnih veza. Može se, pak, pod pritiskom ovog "povlaštenog tretmana", početi muškobanjasto, ponašati. To će opet ostaviti tragove, loše tragove, i na ličnom i na profesionalnom životu.

Dobro prolaze samo novinari Ijepšeg pola koji svoju žensku individualnost pokriju pravom mjerom profesionalne individualnosti. Tada pripadnost nježnijem polu postaje prednost. Žene su sposobnije od muškaraca da, tražeći odgovor, pređu sa okolišnog traženja podatka na direktna pitanja, a da pri tome ne ispadnu isljednički grube. Žene umiju bolje slušati svog sagovornika ili se praviti da ga pažljivo slušaju. Muškarcu će njegova sujeta obično stati na put kad treba izigravati pažljivog slušaoca dok sagovornik razvlači "žvaku".

Kolegice su se pokazale mnogo sposobnije i strpljivije i u stanju su da sagovornika pažljivo slušaju dok govori, očekujući da nešto i kaže, što se, konačno, obično i desi.

Žene, među njima i novinarke, dugo će biti žrtva činjenice da u ratu ljudi nose uniforme. Dok u miru, posebice u kakvom blagostanju muškarci sebi često priušte slobodu da promijene imidž, a žene to čine redovno, u ratu vlada pravilo monotonije. Nije ga se, u siromaštvu i nestašicama, teško pridržavati, ali stoga svaka prilika za iskorak većini žena predstavlja snažan izazov.

Novinarka, koja kontaktira sa većim brojem veoma različitih osoba, naglom promjenom imidža skrenuće pažnju sa profesionalnog na privatni plan. Posebno će im biti poljuljana pozicija kod zaposlenih žena s kojima imaju poslovne kontakte. Negdje će naići na prirodnu zavist, negdje na procjenu kako malo smjelije promjene u izgledu ugrožavaju već načetu poziciju zaposlene žene uopšte.

Dakle, novinarka treba da ima stabilan imidž, da se izbori za status u kojem će se više pominjati njeni tekstovi nego njene noge ili cipele, da snažno i sistematski koristi prednosti koje ima kao žena, jer muška konkurencija svoje muške prednosti koristi a da se to i ne primjećuje. Biće bolje ako joj niti sentimentalnih veza ne budu isprepletene sa nitima poslovnih odnosa, jer se takvo klupko teško razmršava.

Odlomak iz knjige Hamze Bakšića „Ja, novinar“. Izdanje Mediacentra Sarajevo i Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH, 1995.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.