Povjerljivost izvora za novinarski posao je važna sa više aspekata: prvo, ukoliko se radi o događaju od javnog interesa, potrebno je da se dobiju neophodne informacije, dok se istovremeno štiti izvor (odmazda, gubitak posla, životna ugroženost); drugo, povjerljivost izvora garantuje potencijalnim izvorima sigurnost da mogu obavljati svoje građanske dužnosti bez straha da će snositi negativne posljedice.

 

Međutim, to izgleda lijepo na papiru i vjerovatno ima smisla u donekle uređenim i razvijenim državama (mada ni tamo nije razriješena pravna i novinarska dilema o tome), dok u društvima sa nerazvijenom političkom kulturom, neizgrađenim institucionalnim okvirom i nesigurnoj pravnoj atmosferi – predstavlja platformu za bezbroj novinarskih zloupotreba. Dakle, u ovom tekstu se neću baviti pravnim aspektima zaštite povjerljivosti izvora, jer postoje publikacije koje tretiraju ovaj problem. Ovdje ćemo problem posmatrati sa stanovišta novinarske etike i novinarske prakse, tj. kakve su mogućnosti zloupotrebe ovih mehanizama.

 

Prvo je potrebno iznijeti stav da novinar ne može i ne smije garantovati anonimnost izvora u svakom slučaju i bez potrebne analize. Naime, ukoliko prihvatimo činjenicu da je javni interes glavna vodilja novinarskog rada, anonimnost izvora se garantuje samo u slučaju kada novinar provjeri sve ostale mogućnosti da se dođe do iste informacije. Na primjer, da li je opravdano garantovati anonimnost osobi koja kritikuje drugu političku opciju u jeku predizborne kampanje? Nažalost, u medijima Bosne i Hercegovine se često mogu naći konstrukcije kao što su:

 

- Odlično obaviješten izvor blizak istrazi kaže da je počinilac zločina sigurno vehabija (a iz teksta se vidi da su u pitanju insinuacije);

 

- Naš izvor, koji je htio ostati anoniman, ponudio nam je listu novih ministara (nakon izbora vlade se vidi da izvor nije bio u pravu)

 

- Politički analitičar koji je zahtijevao anonimnost tvrdi da je na sceni pritisak međunarodne zajednice (zašto za izjave opšteg karaktera nekome garantovati anonimnost).

 

Anonimnost izvoru se treba garantovati u sljedećim situacijama:

 

- Ukoliko novinar iscrpi sve druge izvore kod kojih može tražiti istu informaciju;

 

- Ukoliko novinar nema vremena da provjerava, a u pitanju je događaj od velikog javnog ineteresa;

 

 

 

Javni interes je jedina vrijednost koju odgovoran novinar uzima u obzir kada odlučuje da li nekome treba ponuditi anonimnost. Kao što smo naveli ranije, novinar nema nikakvo opravdanje ukoliko štiti izvor koji je zloupotrijebio tu povlaštenu poziciju. Na primjer, ukoliko je naslov teksta "Vehabija pokušao da ubije imama", a jedini izvor koji to tvrdi je anoniman (dok zvanični izvještaji ne karakterišu počinioca), radi se o neetičkom činu novinara.

 

Vrijednost ove kvalifikacije je od velikog značaja za građane Bosne i Hercegovine, što znači da se anonimnost može garantovati samo u slučaju da izvor ima materijalne dokaze o onome što tvrdi. U suprotnom, novinar se stavlja u neugodnu poziciju, jer istinu stavlja na kocku zarad formalno urađene novinarske priče. S druge strane, medijski analitičari upozoravaju na sve češću upotrebu anonimnih izvora koji se uvrštavaju u tekst zarad dodatne dramatizacije. Sa pravom se može reći da, ukoliko u tekstu postoji takav izvor, možemo se zapitati da li je ta osoba uopšte to rekla, odnosno, da li postoji.

 

Na primjer, dešava se u tekstovima iz crne hronike da se pojavljuju anonimni izvori koji doprinose dramatizaciji teksta, ali je upitan njihov kredibilitet. Osoba koja je uhapšena u policijskoj akciji je počinila krivično djelo ubistva, a prije ikakvih daljih istraga u tekstu se pojavljuje anonimni izvor koji "zna" zbog čega je to učinjeno, opisuje misaone procese počinioca i slično. To je klasičan primjer zloupotrebe anonimnosti, te u takvoj situaciji novinar ne bi trebao garantovati zaštitu.

 

Kada se radi o veoma važnim odlukama, garantovanje anonimnosti ne može biti apsoulutno, pa novinari toga moraju biti svjesni. Ukoliko se to ne uzme u obzir, novinar se može naći u licemjernoj poziciji: sebe je stavio u poziciju da nekome garantuje anonimnost zbog javnog interesa, ali istovremeno nije spreman priznati isto pravo sudu koji može smatrati da je odavanje identiteta od istog tog javnog interesa. Upravo zbog toga se treba baviti ovom tematikom, jer se zakonima ne može i ne treba regulisati i savjest novinara.

 

Poznavanje principa i prakse sopstvene profesije, poznavanje teorija etike, neophodni su za kritički pristup predmetu analize, prikupljanju informacija i njihovoj selekciji. To znači da novinari u svakom trenutku treba da su svjesni društvene uloge medija i etičkih normi na kojima se njihova profesija zasniva, s ciljem podizanja kritičke svijesti javnosti i boljeg razumijevanja medijskog sadržaja.