Spuštamo zavjesu

Za sve naše redovne i povremene čitaoce evo i završnog teksta iz ciklusa posvećenog Svjetskom prvenstvu u fudbalu – Brazil 2014. Proteklih više od mjesec dana pokušali smo Vas obradovati sa nekoliko rarireta iz naše arhive koji su govorili o historijatu svjetskih prvenstava uključujući nekoliko priča koje iz drugačijeg ugla osvjetljavaju ovaj planetarni događaj. Za kraj evo i završnog prilog našeg američkog dopisnika.

Ukoliko Vas interesuje da sada objavljeni sadržaj, on je dostupan u našem serijalu Svjetsko prvenstvo iz arhiva Infobira.

Još prije početka, Brazilci, domaćini ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva, su se nerado sjećali onog predhodnog, organizovanog u njihovoj zemlji 1950. godine. Poraz od Urugvaja u finalnoj utakmici, poznat kao “Marakanazo”, dio je mučnog, kolektivnog sjećanja. Jedna od legendi vezanih za medije i nogomet kaže da su, te godine, Brazilci bili toliko uvjereni u konačni trijumf da je list “O Mundo” unaprijed odštampao naslovnu stranu sa slikom domaćeg tima i naslovom “Ovo su svjetski prvaci”. Nastavak iste legende govori kako su te novine bile najbolja motivacija Urugvajcima da stignu do pobjede. “Tišina koju napravi 200.000 ljudi.” – bio je najsnažniji utisak koji pamti Alcides Ghiggia nakon što je jedanaest minuta prije kraja zatresao protivničku mrežu. “Samo su tri čovjeka ušutkali Marakanu: Papa, Frank Sinatra i ja.”

“Prokletstvo organizatora” će se ponoviti šezdeset četiri godine kasnije a porazi protiv Njemačke i Holandije će uvrstiti Brazil na sve moguće negativne liste Svjetskih prvenstava. Tako će Nate Silver, statističar koji je stekao slavu uspješnim prognoziranjem ishoda posljednjih američkih predsjedničkih izbora, priznati svoju grešku u izboru Brazila kao ukupnog pobjednika pa će požuriti da njihov polufinalni poraz stavi na prvo mjesto najvećih nogometnih iznenađenja.

Na toj listi će se naći još jedna utakmica zbog koje se opet vraćamo na Svjetsko prvenstvo iz 1950. godine i medijske legende koje su ga pratile. Pobjeda SAD-a nad Engleskom (1:0) ne samo da krije tragičnu sudbinu strijelca jedinog gola Joea Gaetjensa, nego je primjer kako je svijet izgledao prije komunikacijske revolucije, televizijskih prenosa, Facebooka i Twitera. Novinarska legenda u ovom slučaju kaže da urednici prvih izdanja engleskih novina jednostavno nisu vjerovali agencijskim izvještajima (wire reports) pa su prepravili rezultat u Engleska 10 – SAD 1. Kada su imali dovoljno dokaza o pobjedi Amerikanaca, engleski novinari su se prisjetili Drugog svjetskog rata, povlačenja iz Francuske pa su nazvali ovu utakmicu “Dunkirkom engleskog fudbala”.

Urednici modernih medija, koji su na bilo koji način pratili ovogodišnje Svjetsko prvenstvo, nisu imali problema s nedostatkom i pravovremenošću informacija. Naprotiv, trebalo je biti majstor pa izvršiti selekciju od gomile materijala koji se nudio.

Baš kao što su realizatori prenosa završne utakmice odabrali da više pažnje posvete poraženima nego pobjednicima pa smo dobili trenutke ispunjene onom istom tišinom, na istom stadionu kao 1950. godine. Messi i društvo su ispali dvostruke žrtve: Getzeov gol je bio kraj njihovih nada da će dodati još jednu, treću zvjezdicu na nacionalnom dresu a organizatorov protokol ih je ostavio na sredini terena na milost i nemilost kamera, da bez riječi prime nagrade kojih bi se rado odrekli. Više nego nego kamere u svim mogućim uglovima, više nego bilo koji razjašnjeni “kutak za sporni trenutak”, ovi dugi kadrovi s licima argentinskih igrača bili su svojevrstan trijumf televizijskog medija. Nijemo lice poraženog nekad viši govori od radosti i pjesme pobjednika.

Foto: Leo Messi

Urednički rukopis se mogao vidjeti svuda: od izbora najboljih golova, od tražnja najljepših navijačica, izbora najuplakanijeg brazilskog lica do izbora onih bizarnih trenutaka koji su, na svoj način, obilježili prevenstvo. Sve izabrane kolekcije govore da ovo SP nije bilo samo skup najboljih nogometaša nego i svih, što bi Dalmatinci rekli, “oriđinala” ovoga dunjaluka.

Foto: The Guardian/Twitter

Ovo prvenstvo je,takođe, pokazalo kako su novinari u “klasičnim” medijima (radio, televizija, štampa) došli u paradoksalnu situaciju da im “novi”, socijalni mediji u isto vrijeme olakšavaju ali i otežavaju a ponekad i preuzimaju posao. Osnovna informacija je dostupna gotovo svima, pa ne treba čekati konferencije za štampu ili specijalizirane komentare utakmice da bi se saznale reakcije igrača i gledalaca.

Ali, nisu samo medij televizije i najšire shvaćenog intereneta, bili zaokupljeni nogometom u Brazilu. Evo nekoliko primjera kako je ovaj sportski događaj isprovocirao kreativne reakcije autora, urednika ili producenata u različitim medijima.

Za urednike na kanadskom radiju ovo je bila prilika da naprave muzički World Cup, u kome struktura nogometnog takmičenja prebačena u svijet popularne muzike a svaka zemlja je zastupljena s jednom pjesmom.

Ne znamo precizne žanrovske kriterije za odabir pjesama i izvođača, tek podatak da se naša „Crvena jabuka” probila do četvrtfinala gdje je izgubila od kasnijeg pobjednika, švicarske grupe „Sebalter”.

Dokumentaristi su jedva dočekali priliku da se zapute u Brazil i predstave ovu čudesnu zemlju iz različitih uglova. Moglo se saznati više o socijalnim problemima zemlje („The price of the World Cup” Mikkela Keldorfa) ili gledati putopise sa humornim pomakom na način Michaela Palina (Monty Payton).

Neki od dokumentarnih filmova su istraživali duboke muzičke korijene raznolike brazilske muzike a mnogi muzičari širom svijeta su se upustili u avanture stvaranja muzičke pozadine ovogodišnjeg nogometnog prvenstva. Osim zvaničnog diska (One love, one rhythm) s Jeniffer Lopez, Pittbulom, Santanom i Serio Mendezom među brojnim drugim autorima i izvođačima, čine se posebno zanimljivim pokušaji prearanžranja poznatih tema u duhu brazilskih ritmova. Tako je nastala kompilacija "The Brazil Connection" u kojoj su Billy Holiday,  Marvin Gaye i drugi, predstavljeni u ritmu sambe i bossa nove.

Ovo je bio samo mali izvadak iz bogate medijske ponude koju je konzumentima, bez obzra na kontinente, bilo dostupno kao dodatak nogometu. Očigledno, bilo je to sportsko takmičenje u kojem je nogomet bio samo povod za preispitivanje medijske kreativnosti.