To smo se najbolje uvjerili tokom četničke Opsade Sarajeva 1992.—96. Slična iskustva zabilježena su u Varšavskom getu za vrijeme nacističke okupacije (1940.-43.). 

 

 

Bio sam pozvan da govorim o tome i današnjim iskustvima East West Centra Sarajevo, na otvaranju prvog Međunarodnog kulturnog samita u Škotskom parlamentu. Edinburgh International Festival, vlade Velike Britanije i Škotske i Britanski savjet pozvali su u Edinburgh u augustu ove godine minsitarske delegacije oko 50 zemalja da razgovaraju o značaju umjetnosti u svijetu danas. Na samitu je govorio i Amir Nizar Zuabi, izvrsni palestinski reditelj. On i ja, i nekoliko drugih kolega, govorili smo o takodjer o Jafaru Panahiju i Mohamedu Rasulovu, zatočenim iranskim rediteljima; članicama grupe Pussy Riot koje su baš u to vrijeme bile suđene u Moskvi, palestinskim umjetnicima koji rade u izraelskom aparhejdu, sirijskim umjetnicima o čijoj se sudbini ne zna, kineskim umjetnicima u zatvorima, bjeloruskim umjetnicima koji trpe represiju režima Lukašenka. Svi oni su izloženi brutalnom teroru- konkretnom, očiglednom i neprihvatljivom u bilo kojim okolnostima! 

 

 

Ali mi smo govorili i o drugom obliku represije, onom koji je prisutan u zapadnim, demokratskim zemljama. Stalno smanjivanje fondova za kulturu je nevidljivi, tihi oblik represije, kojim se ograničavaju ili ukidaju umjetničke slobode i pravo gledalaca na umjetnost i kritičko razmišljanje. 

 

Kod nas nema direktne političke represije u umjetnosti. Postoji autocenzura, kada umjetnici pogađaju šta bi politčari ili drugi davaoci fondova voljeli ili ne bi voljeli da čuju. Autocenzura je prvi veliki znak da društvo nije doseglo ni elementarni nivo demokratskog razvitka. U BiH, sloboda govora je mnogo veća u Federaciji nego u Republici Srpskoj. Zajedničko bh. poltičarima je da ne promoviraju demokraciju, kritičko mišljenje, slobodu govora. 

 

 

Kada su osuđeni Panahi i Rasulov, moji mlade kolege su pokrenuli protest koji se održao ispred iranske ambasade u Sarajevu. Stotinjak sarajevskih umjetnika, intelektualaca i studenata okupilo se ispred iranske ambasade. Na drugoj obali Miljacke bio je postavljen dest metara dugačak crveni transparent: FREE PANAHI AND RASULOV NOW! Na zgradi Pravnog fakulteta, na velikom platnu bili su projicirani dijelovi filmova Panahija i Rasulova, a sa zvučnika, Obalom je odjekivalo: “Ayatolah, leave these kids alone!” – remake pjesme “The Wall” koju je snimio iranski bend koji živi u Kanadi. 

 

 

U sniježenoj noći, Sarajevo je prgovorilo glasom slobode! Iranska ambasada je poslala među demonstrante svog službenika koje nas je sve, jednog po jednog, snimio krupno svojom video-kamerom. 

 

Niti tada, niti bilo kada, bh. političari nisu rekli ni jedne riječi, nisu dali nikakvu izjavu, nisu se založili za slobodu umjetnika. Nisu to tražili u ovom slučaju od Iranaca, u slučaju Pussy Riot nisu to tražili od Rusa, u slučaju kineskih umjetnika nisu to tražili od Kineza, u slučaju palestinskih umjetnika, nisu to tražili od Izraelaca. Mnogi naši umjetnici takodjer nisu osjetljivi na patnje drugih.