Rezultati višedecenijskog uništavanja obrazovanja i neulaganja u kulturu se najbolje vide na TikToku.

foto: Pixabay/geralt

Danas ne možemo zamisliti život bez društvenih mreža. Iako svako od nas zna poneku osobu koja i dalje kategorički odbija da se priključi makar jednoj društvenoj mreži, te osobe gledamo kao bića s druge planete.

Mreže koje su nekada bile mjesta dijeljenja fotografija, muzike, članaka pretvorile su u bojna polja i beskonačne obračune neistomišljenika. Osim što su promijenile našu svakodnevnicu, snažno su utjecale i na promjenu nekadašnjeg medijskog modela, poslovanja kompanija, na sferu marketinga i pretvorila se u mjesta lake i brze zarade pri čemu osobe koje zarađuju na taj način ne moraju nužno posjedovati ama baš nikakve kvalifikacije.

Kako je Facebook ušao u naš život

Profil na Facebooku sam napravila sad već daleke 2007. godine. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini je ova društvena platforma bila relativno nepoznata, a odlučila sam se priključiti nakon nagovaranja prijateljice. Oduševljeno je pričala o toj mreži s kojom ju je upoznala prijateljica koja se sa studija u Londonu vratila u Sarajevo. U to vrijeme smo najviše koristili gmail za chatanje i dogovore, te nam je prelazak na Facebook olakšao i svakodnevnu komunikaciju. Smiješno mi je kada se u sekciji Memories ukažu poruke stare petnaest i više godina u kojima mi neko od prijatelja piše da će kasniti ili kako nikako da se vidimo. Ne sjećam se svih promjena i nad(o)gradnji Facebooka, ali pamtim da su u to vrijeme bile ponuđene opcije za status, tako da ste mogli napisati da ste umorni, ljuti, gladni i slično i/ili dopisati neku glupost. U poređenju sa onim kako danas izgleda ova društvena mreža, to mi izgleda kao kada gledam prastare slike Sarajeva u kojima jedva prepoznajem o kojem dijelu grada je riječ.

Kačili smo fotografije, muziku, nije bilo pisanja kilometarskih statusa i zauzimanja stava po svakom mogućem društvenom pitanju. I brojanja lajkova, prihvatanja osoba koje nikada nismo i nećemo vidjeti uživo sve u zamjenu za divljenje našoj britkosti i oštrini. Tako je i nastao novi književni žanr ili ono što ja posprdno nazivam Facebook –ispovjednom književnošću. Iako bi me moja profesorica iz gimnazije Jasmina Melkić pogledala prodorno i rekla – to ti nema veze sa književnošću.

Mojoj i starijim generacijama ova mreža u ranoj fazi dobro je došla da pokušaju saznati gdje su i šta rade njihovi nekadašnji prijatelji i prijateljice u poraću, da li su uopšte živi i u kojem dijelu zemaljske kugle su sada. Bili smo sretni ukoliko bismo uspjeli pronaći makar pet ljudi koji su s nama prije rata išli u razred, a čija nam je sudbina i više od deset godina od kraja rata bila nepoznata.

Različite promjene samog izgleda i mogućnosti ove društvene mreže pratila je i sve brojnija publika, pa su mrežu preplavili članovi porodica, komšije i usputni poznanici, ljudi sa lažnim imenima. Facebook je počeo da dolazi do svake moguće tačke, osim tamo gdje je bio zabranjen.

Ubrzo se od jednog relativno mirnog mjesta Facebook pretvorio u mjesto za osvetu i svađe. Neslaganja su često završavala psovkama i blokiranjem, ljudi su počeli da prate ko lajka čije objave, da zamjeraju jedni drugima što su lajkali nešto što nije po njihovoj volji. Počela su se raspadati prijateljstva a onda je na scenu stupilo i njegovo veličanstvo – screenshot, tako da je publika sve češće dobivala priliku i da čita sadržaje iz tuđih inboxa. Screenshotovi su počeli kružiti Facebookom kao one prijeratne bombonjere koje bi se nakon dugogodišnjeg kruženja vratile svom prvom vlasniku. Dok su jedni bili zgroženi, drugi su uživali u sitnim pakostima. Svi su jedni drugima virili u život, veliki broj ljudi je nesebično otkrivao svoju privatnost i svakodnevnicu, tako da smo ubrzo znali i ko šta jede i pije i čijem je djetetu iznikao prvi zub.

Rasprave na Facebooku su nekada trajale danima. Publika koja nije aktivno učestvovala u njima, ipak bi zauzimala stranu u vidu lajka. Sve je podsjećalo na utakmicu ili boks meč u kojima svako bodri svoje favorite.

Twitter nikada nije dosegao toliku popularnost među običnim svijetom, to je bilo mjesto za političare, biznismene, javne ličnosti. Ljubiteljima Facebooka je bio neprivlačan zbog ograničenog broja karaktera objava, a i nije nudio brojne mogućnosti koje je nudio Facebook.

U nekoliko zadnjih godina, nekada dosadni Twitter (odnedavno X) pretvorio se u bojno polje kako anonimnih ljudi koji pišu pod lažnim imenima tako i „istaknutih pojedinaca našeg društva“, koji ne štede ni riječi ni sredstva za diskvalifikaciju svojih neistomišljenika.

Teme na X-u i Facebooku se često razlikuju, pa dok na jednoj platformi članovi danima ratuju zbog nečije izjave, na drugoj mreži ona se tek sporadično provuče ili kako je nedavno rekao moj drug – dok Twitter gori, Facebook se češlja.

Facebook je mjesto za matorce željne beskonačnih rasprava, X je za svađalice i botove a Instagram i TikTok za mlađe generacije

U vrijeme kada sam diplomirala svijet medija je izgledao potpuno drugačije. Iz ove perspektive čini mi se kao da je to bilo na početku prošlog vijeka, a ne 2005. godine. Tada smo još čitali štampu, četvrtkom čekali kada će izaći Slobodna Bosna i Dani, a portali koji su se počeli pojavljivati bili su nam smiješni. Kada razgovaram sa pripadnicima mladih generacija o društvenim mrežama, većina ih odgovara da najviše koriste Instagram i TikTok. Facebook im je dosadan, to je mjesto gdje su njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja, tetke i strine koje kače motivacione poruke za dobro jutro, ljudi koji pišu kilometarske statuse, jugonostalgičari koji pate za prošlim vremenima i čude se današnjoj omladini, jer nije to tako bilo u njihovo vrijeme.

Nedavno sam čitala fenomenalan tekst za Indexu o tome kako je Facebook postao dosadno mjesto na kojem se okupljaju starci koji pišu gluposti, teoretičari zavjere, ravnozemljaši i eksperti za ono za šta se nisu školovali. Autor je naveo i da se situacija na Facebooku dodatno pogoršala od 2018. godine a da je promjena algoritma ovo mjesto učinila još toksičnijim i da je nakon 20 godina postojanja, Facebook postao davno zaboravljena mreža MySpace.

Facebook jeste postao naporno mjesto iako sam i dalje svakodnevno tamo. Dok pišem ovaj tekst, sa Facebooka mi iskače bogzna koji po redu, jer prestala sam da brojim, tekst o razvodu Harisa i Meline Džinović koji sakuplja hrpu emotikona i još više komentara, iako se ne sjećam da sam ikada kliknula na bilo šta što se tiče ovih ljudi još dok su živjeli u sretnom braku. Začuđeno gledam u to, skoro kao i moji studenti kada u mojoj kancelariji vide prastari telefon koji služi da možemo okretati lokale svojih kolega.

Mladim generacijama je i X, nekadašnji Twitter, neprivlačna mreža, tu su stalne svađe, korisnici se oko izabrane žrtve okupe kao lešinari i čereče je danima. Ipak, odat ću priznanje X-u jer zahvaljujući ovoj platformi do nas dolaze informacije o etničkom čišćenju Gaze koje ne možemo pratiti u ''nezavisnim'' zapadnim medijima.

Društvene mreže i društveni mediji popularni među mlađom populacijom

TikTok je platforma koja za mlade nema konkurenciju. Iako mi je TikTok na samom početku bio izrazito nezanimljiva platforma, malo više zabavna od Instagrama gdje su svi sretni, provučeni kroz filtere i vesele boje, sve veća popularnost TikToka me natjerala da ozbiljnije pretražim ovu mrežu i vidim šta je to što ona nudi.

Ubrzo sam otkrila da ćete tamo naučiti dugačke periode svjetske historije za svega 95 sekundi. Ukoliko vam treba objasniti situaciju i historijat konflik(a)ta na Bliskom istoku, možete naći kratke uratke od 105 sekundi, jer ljudska pažnja je, kako nas upozoravaju, u stalnom padu, koncentracija je sve slabija i ko ima vremena da se sad tim ozbiljnije bavi. Riječima jednog sarajevskog taksiste od prije nekoliko godina – 'de mi objasni šta se ovo dešava u Grčkoj, imaš još četiri kilometra vožnje da znam za koga da navijam'.

Na TikToku je cijela armija ljudi lišenih bilo kakvog talenta, tu su bizarni izazovi, marketinški magovi koji vam reklamiraju kauče na razvlačenje, najbolju pitu i preparat od kojeg vam rastu obrve i kosa. Ne kažem i da se tu ne može naći kvalitetnih stvari, ali količina gluposti koja dolazi sa te mreže toliko zatrpa čovjeka da se ponešto kvalitetno vrlo često izgubi i zaboravi.

Surfajući po bespućima TikToka otkrila sam i da su tamo zvijezde bivši robijaši, a nekima od njih nije mrsko da i sada nastupaju u rubrici crne hronike. Tu su brojni lokalni kriminalci, oni koji bi željeli to biti ili oni koji se tako osjećaju, brojne su prozivke među žestokim momcima, kako im tepaju njihovi pratitelji, ali i oduševljenje ljudi ovakvim sadržajima.

Rezultati višedecenijskog uništavanja obrazovanja, bespotrebne reforme, neulaganja u kulturu se mogu najboolje vidjeti na ovoj društvenoj mreži. Ne čudi stoga i što je jedna od vodećih zvijezda ovih isječaka federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak. Dok se jedni i dalje čude kako takva osoba može biti ministar i to u Vladi Federacije BiH, drugi su oduševljeni što ministar nije neki uštogljeni tip koji koristi ozbiljnu terminologiju, kako valjda dio ljudi zamišlja ljude na političkim pozicijama, već je to osoba koju prije da možete zamisliti u nekom reality programu.

Šta možemo očekivati? Nemam pojma.

Prije više mjeseci u velikom broju medija je objavljena vijest o muškarcu iz sela kod Zenice koji živi sa dvije žene. Objavljena je priča na YouTube kanalu jednog novinara koji objavljuje neobične priče i ubrzo su svi mediji prenijeli taj slučaj. Ekipe brojnih medija su se utrkivale da posjete ovu porodicu i da nam daju što više pikantnih detalja – da li spavaju zajedno svi, šta je rekla prva žena, da li su ljubomorne jedna na drugu. Ovaj slučaj me posebno zainteresovao kada sam vidjela da je dotični bigamista pokrenuo svoj YouTube kanal u kojem je odlučio prikazivati svoju bizarnu svakodnevnicu. Zašto da lomi leđa za 600-700 maraka, kako je rekao, kada se preko You Tubea može fino zaraditi. Ali tu nije bio kraj. Jedna medijska kuća poznata po promociji starleta i reality zvijezda se brže bolje našla u kući te porodice ponudivši im ugovor za nazovi reality program o životu s dvije žene. Facebook je zatrpan video isječcima ovog „rijatija“ i medijskim sadržajima o njima. Drugi YouTuberi se također bave komentarisanjem ovog slučaja, kritikuju nemoral koji, kako navode, ova porodica praktikuje i imaju brojne obožavatelje koji u njih gledaju kao u prosvetitelje društva. Cijeli taj slučaj i sve ono što je prouzrokovao pokazuje u kakvom je stanju naše društvo, iako kada ovo pišem zvuči kao moralisanje.

Na kraju ću spomenuti jedan za mene bitan događaj. Nedavno sam imala sastanak sa potencijalnim donatorom za regionalni časopis čija sam jedna od urednica. Rekao mi je da je fokus na prezentaciji sadržaja puno više nego na sadržaju, jer danas je najteže doprijeti do velikog broja ljudi. Naši su tekstovi dugački, kompleksni, analitički, a i teško su provarljivi. Kao takvi su velikom broju publike dosadni. A i teško je uklopiti te sadržaje u reelse.

Ukratko, nismo dobili sredstva jer nismo ni konkurisali. Ostali smo zarobljeni na prelazu dva vijeka, svjesni da je forma zamijenila sadržaj, ali nespremni na ovakvu vrstu promocije.

Svaki ozbiljan medij mora imati svoj TikTok kanal. Ili ozbiljan Instagram profil. Ili angažovati nekog od influensera da malo to promoviše. Ili koketirati i sa šund sadržajima, kao što npr. jedna medijska kuća ima nekoliko podcasta, od onih koji su zaista odlični, pa do onih koji se bave nutricionizmom i astrologijom i onih u kojima se ugošćavaju tzv. žestoki momci koji iza sebe imaju ozbiljno robijaško iskustvo, odnosno višegodišnji staž. Ne trebam naglašavati kolika je razlika u pregledima između nekog ozbiljnog književnika i bivšeg robijaša koji je svoje utočište našao na TikToku. Danas se svaki intervju zove podcast, ukoliko niste znali. 

Medije pratimo uz pomoć društvenih mreža, do većine medijskih sadržaja dolazimo putem društvenih mreža, razne anonimne osobe s društvenih mreža su zvijezde medija, njihove izjave se prenose, a svi sukobi su prebačeni u virtuelnu sferu, tamo je sve dozvoljeno. Govor mržnje se sve više provlači kroz termin sloboda govora, jer ovo je slobodno vrijeme, nećemo se valjda vratiti u vrijeme komunizma. Marketinške aktivnosti na društvenim mrežama uzimaju prednost nad marketinškim porukama u tradicionalnim medijima.

Nedavno sam to ironično objasnila rekavši da zahvaljujući TikToku imamo manje povratnika u kriminal, jer što je sadržaj besmisleniji, to je zarada veća.

I dok raspravljamo o govoru mržnje, definišemo govor mržnje, pa onda slobodu govora, pa se onda zapetljamo jer shvatimo da jednima tolerišemo štošta, a drugima ništa, jer zalud priče o objektivnosti, svi smo subjektivni, pa često eksplicitni govor mržnje označavamo kao slobodu mišljenja i pravo na stav, toksični sadržaji za to vrijeme neometano kolaju društvenim mrežama. Svašta tamo prolazi - od ozbiljnih poziva na nasilje do prijetnji i uvreda, koje ukoliko prijavite dobijete obavijest da tu nema ništa problematično.

Jer, društvene mreže su mjesto slobode, tamo nema cenzure, osim ukoliko se npr. na Facebooku ne usudite jasno i bez uvijanja podržati Palestince i osuditi genocid koji Izrael provodi nad njima. Tad vaša objava naglo postane nevidljiva ili uklonjena.

Društvene mreže svjesno generišu govor mržnje, jer to su ipak korporacije kojima je isključivo bitna zarada, a ne pravila. Društvene mreže su samo privid slobode, o njihovoj regulaciji se stalno raspravlja, gdje vas ubrzo proglase nedemokratom i cenzorom ukoliko kažete da nije baš u redu neki sadržaj.

Nekada razmišljam o tome kako će sve izgledati za pet ili deset godina, naročito sada kada je i vještačka inteligencija tu, kao i stalna upozorenja na sve češće zloupotrebe. Nemam jasnu predstavu šta će se dalje događati, ali ne sumnjam da ćemo se uskoro ovog vremena sjećati kao nekog ljepšeg vremena kada su mediji nudili kvalitetne sadržaje. Kao što se generacija bumera s tužnim uzdahom prisjeća perioda Jugoslavije.

Tekst mogu završiti svojom omiljenom bumerskom izrekom – 'Mi smo svoje prošli, žao nam ove omladine'.