O tome da su društvene mreže važna alatka u protestima postoje već i knjige. Ali je uvijek interesantno čuti kako su korištene u uslovima kada tradicionalni mediji ništa ne objavljuju ili su protiv protesta. Ovaj primjer studentske bune u Makedoniji, koji je zabilježio značajnu pažnju čitatelja i našeg portala, može biti poučan i inspirativan za mnoge. Piše Sara Milenkovska, članica Studentskog plenuma iz Skopja.

Mlada i neiskusna "djeca", u koje na početku nitko nije vjerovao, uspjeli su u svom cilju. Kako? Mi smo samo bili iskreni. Idealisti i realisti, sistem različitih ideala, simbioza institucionalne i vaninstitucionalne borbe, nenacionalna, nestranačka, neetnička i nereligijska – ZAJEDNICA STUDENATA. Poruke za javnost i medije sastavljali smo na jednostavan način – polazili smo od nas samih, kako bismo mi htjeli da nam se neko obrati. Tako smo i uradili.

Da bi bilo jasno na koji način su se u prošlosti u Makedoniji prenosile vijesti u kojima su glavna tema bili mladi, podsjetit ću na nekoliko prethodnih građanskih inicijativa koje su pokrenuli studenti, poput one nakon smrti Martina Neškovskog ili Operacije „Studentski dom.“ Prva je bila posljedica ubistva Martina Neškovskog na skopskom trgu od strane policijske jedinice Alfi. Odmah nakon ubistva, svaki dan su se održavali studentski protesti, koji su tek nakon dvije sedmice spomenuti u medijima. Sa druge strane, Operacija „Studentski dom“, zahvaljujući izvještavanju stranih medija, uspjela je da otvori pitanje kakvo je stanje u domovima u kojima dozvoljavamo da studenti žive. Za čitatelje koji žele saznati nešto više o ovoj temi:

Kako je komunicirao Studentski plenum?

Studentski plenum najviše je komunicirao sa javnošću putem svoje Facebook stranice. Naša FB stranica postala je naš glavni medij, a za aktualiziranje problema pomoglo nam je i otvaranje twitter naloga. Pomoću twittera brzo smo širili informacije, posebno u kriznim situacijama, a tokom protesta, to je bio dobar način da svi vide ukoliko ima neki problem i da pomognu gdje je bilo potrebno. Haštag za sve naše aktivnosti bio je i ostao #СтудентскиПленум #ПоздравПленумци. U makedonskom medijskom mraku, koristili smo privatne profile članova Plenuma, oficijelni FB i Twitter, kao alat da dopremo prije svega do studenata, da ih upoznamo i privučemo našoj ideji, da dobijemo na masovnosti i svatko ko želi, može da nam se priključi.

Nakon prvog studentskog protesta, dio novinara bio je žedan informacija o našim sljedećim koracima i profesionalno su izvještavali o našim aktivnostima. Ali bilo je i novinara koji su nas zaokruživali- stavljali su crvene krugove oko naših glava misleći da će tako ugušiti naš glas, da će nas staviti u partijske okvire, da će nas šikanirati i omalovažavati. Ali, postigli su sasvim suprotno. Svaki član Plenuma se na svojoj FB profilnoj fotografiji sam označio crvenim krugom, kako bi olakšao posao „profesionalnim“ medijima ako im je trebalo da nas pronađu. Isti metod samozaokruživanja primijenili smo i u toku protesta poručujući svima da smo ujedinjeni i jedinstveni, da su sa njihovim crvenim krugovima kreirali lanac koji je učvrstio našu istrajnost u ispunjavanju ciljeva Studentskog plenuma.

U trenucima kad je naš pokret dobijao na masovnosti, prestali smo demantirati svaki javni napad na nas i ostavili smo da naša djela prenose poruke i tako demantuju provladine medije. Baš ovaj pristup doveo je do toga da se smanje napadi, zaokruživanja i javna ocrnjavanja. Medijskih napada je bilo s obje strane. Jedni su napadali dignitet pojedinaca pomoću izvrtanja istine, sa ciljem da nas prikažu kao simpatizere nekih partija, da koristimo droge ili su potencirali našu različitu seksualnu orijentaciju. Drugi su „kopali“ u privatnosti pojedinaca pokušavajući preko njih da napadaju vlast. Za nas, ovakvi pokušaji imali su cilj da umanje uspješnost studentskih protesta i da se studenti okrenu jedni protiv drugih.

Spas u viralnim porukama

Interesantno i teško istovremeno, je bilo napisati saopštenje za javnost. Bilo je trenutaka kada je nas dvadesetak pisalo jedno saopštenje, što se kasnije pokazalo kao nemoguća misija, pa smo ovu zadaću povjerili našim kolegama politikolozima, novinarima, lektorima... U svakom saopštenju za javnost, isticali smo ono najvažnije - našu autentičnost i potrebu da se studentski glas čuje. U zavisnosti od toga kome smo se obraćali i na koji način su bili uključeni u naš cilj, pozvali smo roditelje, srednjoškolce, profesore, građane da solidarišu sa našim ciljevima. Pozivi za solidarnost, ali prije svega, za pomoć potaknuli su profesore da formiraju Profesorski plenum.

Nažalost, politička kultura u Makedoniji je na takvom nivou da ne dozvoljava različito mišljenje i automatski dijeli društvo na dobre i na loše, pa se tako formirao se i kontra-profesorski plenum sa oko 200 potpisnika i jednim profesorom koji je bio lice te inicijative.

Oni, za razliku od nas, dobili su televizijske minute u glavnim vijestima nacionalnih stanica i zalagali se za uvođenje državnog ispita. Radi toga, mi smo se okrenuli ka viralnim medijskim proizvodima i kreirali smo videa, postere, memee i fotografije sa našim glavnim porukama. Istovremeno, priredili smo i različne performanse i tribine, kako bi objasnili skepticima da državni ispit predstavlja ozbiljan problem u visokom obrazovanju. Studenti dramskog fakulteta kreirali su videa koji su oslikavali realno stanje i sve sa čime se studenti suočavaju. Ovo je bilo potrebno zato što u ekstremno provladinim i ekstremno opozicionim vijestima kreirala slika o dvije paralelne Makedonije, a mi smo bili tu negdje, na sredini.

Ono šta nam je još više davalo energiju je to što su nas podržavali doslovno svi studenti, podmladak obje stranke, studenti koji odbacuju ekstremno politizirano društvo, potencirajući da jedino u šta vjeruju i čemu pripadaju su oni sami. Autentičnost našeg pokreta prouzrokovao je strah od buđenja civilnog društva u Makedoniji, da različiti ljudi mogu da budu ujedinjeni za jedan cilj, što bi značilo da ih je teže kontrolirati. Heterogenost Studentskog plenuma je djelovala kao check and balances i zbog toga niti jednom nismo izašli iz kolosijeka naših vrijednosti i jasno zacrtanih ciljeva. Iako put koji smo prošli proteklih pet mjeseci bio prepun ozbiljnih prepreka, koje naše društvo smatra nepremostivim, naša borba je tek počela. U narednim mjesecima, kreiraćemo radne grupe koje će raditi na sastavljanju NOVOG zakona u kojem će se reflektirati stvarni problemi visokog obrazovanja koji će biti uneseni u pravnu regulativu. Osim novog zakona za buduće generacije ostaće i ideja da moraš biti glasan kada postoji nepravda, da se trebaš uvijek boriti sa argumentima i istinom na tvojoj strani i samo ćeš iskrenošću privući ostale ljude da podrže tvoju ideju.