Izricanje presude Radovanu Karadžiću, 20 godina nakon što je okončan rat u Bosni i Hercegovini i osam godina nakon što je uhapšen, je neka vrsta retraumatizacije za sve nas kojima je život označen zlodjelima tog čovjeka i njegovih sljedbenika. Dok je sudija čitao dijelove odluke Vijeća, svaka rečenica nas je vraćala daleko u prošlost koja je bolna i koja nam i dalje, nažalost, boji svakodnevnicu. Sve zbog čega je on osuđen, podsjećanje je na ono što smo mi izgubili, nepovratno. Njegovo lice vječno ćemo pamtiti, dok nama, u ovih 20 godina, lica onih koje smo izgubili polako blijede. 

 

Većina medija u Bosni i Hercegovini, a naročito elektronski, potrudili su se da nam tu retraumatizaciju učine još bolnijom. Godinama su većinom zaboravljali Karadžića. Tek rijetko, poneki medij bi se sjetio da mu je u toku suđenje i da nas to možda može interesovati. Uglavnom onda kada su mogli izvući nešto senzacionalističko. A onda su, nekoliko dana prije izricanja presude, počeli da nas bombarduju sa svih strana. 

 

Tutnjala je prijetnja sa medijskih ekrana i naslovnica novina i portala. Ubjeđivali su nas kako nam prijeti neka opasnost. Kao da su vrištali "razbrojte se" po grupama i mrzite se, plašite se jedni drugih. Srećom, izgleda da smo naučili čitati i slušati te se nije desilo ništa od onog što su mediji prizivali i najavljivali. 

 

 

Na prvu se može učiniti da je nešto manji pritisak bio u medijima u Republici Srpskoj. No, ustvari su samo takvim pristupom oslikali stav političara na vlasti u tom entitetu koji su, očito svjesnih da će odluka suda biti osuđujuća, pokušavali poslati poruku kako sve to ustvari nije ni bitno. Na sam dan izricanja presude, Milorad Dodik nije bio u BiH, čime je naglasio tu poruku. 

 

Jutro prije izricanja presude, RTRS je prikazivala tursku sapunicu. Uobičajeni dan na Balkanu počinje turskom sapunicom. U vijestima tog jutra nije bila udarna informacija izricanje presude, nego godišnjica NATO bombardovanja u Srbiji (godišnjica koja se do sada nije obilježavala na ovakav način). Vijesti o Karadžiću su dolazile tek negdje pri sredini, vrlo pažljivo odmjerene, potpuno neutralne, reklo bi se čak profesionalne. Sve do sat prije izricanja presude i specijalne emisije u kojoj su emitovani prilozi pažljivo i sigurno dugo pripremani. Jer zaista, puno vam vremena treba da izokrenete naopako svaku moguću činjenicu i da gledaocima govorite da stvari nisu onakve kakvim ih vide, nego kako im tumači režimski medij. Pri tome, što se podrazumijeva, potpuno zanemarujući sudski utvrđene činjenice i tako vrlo jasno negirajući ne samo rad Tribunala nego uopće cijeli proces procesuiranja ratnih zločina. U suštini, pripremajući teren za osuđujuću presudu. 

 

Dio medija u Federaciji također je svojim pristupom pratio političare. Sve je vrvilo od njihovog tumačenja naših života, i onog što će se desiti u Haagu. Jutro prije presude FTV je emitovala dokumentarni film kojim su nas podsjetili na to kako je počeo rat i šta se sve dešavalo. Takve filmove gledali smo ko zna koliko puta do sada. Takvi filmovi stalno nam se vrte po glavi. I takvi filmovi nas drže daleko od realnosti i razmišljanja o "sada" ili "sutra" i zaista je pitanje zašto još jednom i to na takav dan? No, i to je tačno ono što dio političara u BiH želi. Da vječno ostanemo zarobljeni u prošlosti, jedni kao žrtve drugi kao počinioci. Mi i oni. 

 

 

Slično je bilo i na većini portala i u novinama. Komercijalne televizije su se tog dana takmičile ko će imati veći eksluzivitet nad događajem koji ne nosi ništa ekskluzivno. Na trenutak se mogao dobiti osjećaj kao da mediji žele da se desi nešto loše da bi oni eto popunili program. 

 

Reporteri su bili sa žrtvama koje su po ko zna koji put zlostavljali svojim pitanjima podsjećajući ih na njihovu bol ("Koliko ste članova porodice izgubili?", pitala je reporterka N1 ženu koja je stajala u mezarju u Srebrenici.). Drugi su pak čekali da počnu valjda neredi u RS uporno, razočarano, nas izvještavajući da se ništa ne dešava, da su svi mirni i da tek rijetki uopće žele komentarisati. 

 

U senzacionalizam se uklopio i intervju sa Radovanom Karadžićem koji je dan prije izricanja presude objavio Justice Report, medij koji je osnovan i djeluje kao agencija specijalizirana za izvještavanje o ratnim zločinima. Sve je pogrešno u vezi ovog intervjua, od nadnaslova da je riječ o nečem ekskluzivnom, dužine intervjua, pitanja koja su postavljana, do trenutka kada je objavljen. Takav kakav je, taj intervju je ustvari samo idealna platforma za Karadžića da pošalje svoju poruku dan prije izricanja presude. On tu ne govori samo o onom zbog čega mu se sudi, nego mu je data prilika da komentariše sve. Tako ga pitaju za mišljenje o Miloradu Dodiku, spekuliraju mogućnošću da bi presuda za genocid za 1992. značila ukidanje RS, pitaju ga o njegovim nebulozama o broju oboljenih od raka u pritvorskoj jedinici, interesuje ih šta bi on da ga puste, da li podržava političku karijeru svoje kćerke, da li će biti "komešanja" u BiH nakon presude, te - što je valjda vrhunac apsurda ovog intervju - o EU integracijama i budućnosti BiH.

 

Kada je presuda izrečena, mikrofone i diktafone novinari su prvo okrenuli ka političarima i ljudima bliskim politici. Trenutak kada se naši mediji pretvore u glasnogovornike. Izjava za izjavom, bez konteksta, bez dodatnih pitanja, a pod naslovima koji su čisti senzacionalizam. Ubijanje profesije bi se to moglo nazvati. Tako je niz medija u Federaciji prenio reakciju Mustafe Cerića, tituliranog kao "predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa", organizacije za koju teško da možemo objasniti zašto treba da tumači sudsku presudu. Cerić, putem saopćenja, svoju poruku usmjerava samo ka Bošnjacima, kojima kaže “da nemaju pravo na svađu i raskol, kao ni pravo da čekaju na pomoć od drugoga jer je izrečenom presudom Karadžiću cijeli svijet vidio da smo narod dostojan poštovanja”. 

 

 

Oglasio se i Milorad Dodik također šaljući poruku samo pripadnicima jedne nacije u BiH, spekulišući o sadržaju presude čije ni izricanje, svjedočila je cijela javnost, nije pratio. No, njegova reakcija je očito bila pripremljana unaprijed: "Danas ste slušali kad su osudili Karadžića da je kriv za deportaciju ljudi iz Sarajeva, ali tu spada i 150.000 Srba iz Sarajeva, koji su se borili da pobjegnu od Alije Izetbegovića". Njome Dodik pokušava da relativizira cijelu presudu, kako već godinama radi sa svim što ima veze sa ratom. No, mediji te njegove izjave, nakon presude Karadžiću kao i obično, prenose u cjelosti kao da su sveto slovo. 

 

Na isti način nam je prenesena i reakcija člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, koji šalje vrlo sličnu poruku relativizirajući rad haškog tribunala. On poziva da se presuda ne politizira javno, valjda ne smatrajući to što on kao političar je tumači i komentariše politizacijom. On, kao i Dodik i dio političara u RS, naziva Tribunal političkim rekavši kako je "presuda ljudska", ali da su na nju očito uticali "politički interesi i procjene". 

 

Gotovo pa isti stav, samo sa druge strane ogledala, izrekla je premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović koja je rekla kako "ostaje utisak da je pravna argumentacija poklekla pred političkim stavom, jer presudu nisu pratili jasni pravni dokazi i obrazloženja". 

 

Nisu mediji propustili, na jednako senzacionalistički način, da nam prenesu ni navodnu Karadžićevu reakciju na presudu. Citirajući njegovog advokata, kažu nam da je Radovan rekao kako "ni EU, ni ovaj sud, ni međunarodna zajednica i poslije svega što se dogodilo u Parizu i Bruxellesu ne shvaćaju sa čim i s kim su bili suočeni bosanski Srbi devedestih".

No, ni tu nije kraj senzacionalizmu. N1 nam je prenio kako su novinari Vice-a pratili prenošenje izricanja presude u kafani Luda kuća, u koju je Dragan Dabić volio ići. Na slikama vidimo grupicu pijanih ljudi koji djeluju prilično nezainteresovano, a i potpuno neinteresantno. Ustvari, bizarno. 

 

Na kraju, premalo smo saznali o detaljima presude – kao i svih predhodnih izrečenih, ne samo u Haagu nego i pred lokalnim sudovima koji procesuiraju ratne zločine. A to je jedini put ka izgradnji budućnosti. Moramo čuti da su zločini osuđeni, koje su činjenice utvrđene, i kako su one tretirane. Nije moguće naravno da novinari dan nakon izricanja presude pročitaju skoro 3.000 strana dug tekst i još ga istumače, ali je svima dostupan sažetak, te su slušali izricanje, i mogli više obratiti pažnje na ono što tu stoji i što je bitno. 

 

 

Portal tacno.net donio je na dan izricanja presude kratki komentar koji je napisao profesor Nerzuk Ćurak u kojem je baš to naglašeno. On piše: "javno čitanje apstrakta presude u haškoj sudnici ipak bi trebalo da ulije povjerenje žrtvama genocida, masovnih zločina i zločina protiv čovječnosti jer je jedan od glavnih kreatora genocida i etničkih progona osuđen na 40 godina, što nije malo, imajući u vidu dogmatsku, rigidnu metodologiju kojom se utvrđuje namjera genocida kod političkih prvaka. Od 11  tačaka  za koje je bio optužen, Karadžić je proglašen krivim za njih 10, a implicitno i po prvoj tački, imajući u vidu činjenice koje su saopćene". 

 

Ćurak zaključuje kako bi sada, "ozbiljni ljudi različitih profesija, sa utjecajem u javnoj sferi, trebali svu energiju usmjeriti ka izgradnji povjerenja i pomirenja na način koji bi u konačnici trebao dovesti do suočavanja sa onim što se desilo".

 

Nadajmo se da će se ovdašnji novinari i urednici prepoznati u ovoj Ćurkovoj rečenici kao ozbiljni ljudi sa uticajem u javnoj sferi, i odmaći se od senzacionalizma, a početi se baviti profesionalno i odgovorno svojim poslom.