Kišobran za premijera
Kišobran za premijera
20/07/2015
Kako su zaista američki mediji izvijestili o Srebrenici.
Imena mu se ne mogu sjetiti, znam da je bio Poljak a da je u Sarajevo došao kao izvještač bečkog “Der Standard”. Možda više od novinarskog izvještavanja, u grad ga je dovela želja da usvoji neko dijete što je ostalo bez roditelja u prvoj godini rata u Bosni i Hercegovini. Ko zna šta se s njim desilo i da li su mu scenaristi filma “Welcome to Sarajevo” ukrali ideju, tek sjećam se njegovog jednostavnog odgovora na moja pitanja “šta se dešava u Poljskoj, kako prolaze prve godine tranzicije i što ih nema u vijestima?” Rekao je samo: “Što te manje ima u vijestima, to bolje!” Prema ovoj formuli, Bosna s početka devedesetih je bila na suprotnoj strani jednačine – što si više u vijestima to gore po tebe.
Danas, dvadeset godina poslije rata, savremena stoglava aždaja, poznatija kao “svjetski mediji” jedva da se bavi Bosnom i Hercegovinom pa bi, opet po formuli “što manje to bolje”, život u njoj tebao biti “Švicarska, skoro pa savršen.” Suzi li se pogled sa velike, na nešto manju aždaju, onu u Americi, lako je zaključiti da se Bosna kao tema vrijedna medijske pažnje, pojavljuje svake godine u isto vrijeme, početkom jula. Srebrenica i bijeli nišani u Potočarima, makar jedanput godišnje, podsjete Ameriku na juli 1995. godine.
Kako je proteklo ovogodišnje podsjećanje? Pošto je gotovo nemoguće obuhvatititi sve elektronske medije, odlučio sam poći od minimuma, od onih većini dostupnih medija (lokalne novine, radio stanice i nacionalne televizijske mreže) koje bi trebale pokriti tako značajan događaj kao što je obilježavanje „najvećeg zločina/genocida nakon Drugog svjetskog rata.” Za ovu priliku angažovao sam svog radnog kolegu, Eda H., kao simboličnog „prosječnog Amerikanca.” Kada su u pitanju mediji, Ed je čak daleko ispod prosjeka jer nema ni kablovsku ni satelitsku televiziju, ni mobilni telefon ni intenet. Njegovo globalno medijsko selo je određeno slušanjem srednjetalasnog radija u autu, pretplatom na štampana izdanja lokalnih novina i praćenje desetak televizijskih kanala za koje ne treba nikakva posebna pretplata. Ed bi, na ovaj način, trebao biti osnovna mjera prodora pojedine teme do prosječnog Amerikanca. U mom malom vikend-projektu, Ed bi mi javio šta je čuo, vidio ili pročitao na temu Srebrenice a ja bih dodao moje izvore: jutarnje e-mailove pojedinih novinskih kuća i medijskih korporacija i mogućnost snimanja uporednih informativnih programa na kablovskoj televiziji. Ništa „Google”, ništa „Facebook” ili „Twiter”, ništa opskurni portali sa još opskurnijim komentarima.
Pripreme i „ispitivanje terena” su počele nešto ranije, početkom mjeseca kada se u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija pripremala rezolucija u Srebrenici. Američki mediji nisu našli ništa zanimljivo i značajno u toj diplomatskoj igri, Associated Press-ova dnevna najava „10 stvari koje treba da znate” nije ni spomenula ni ovu a ni rezoluciju američkog Kongresa a BBC-jev e-mail je imao tek sumiranje različitih agencijskih vijesti o ruskom vetu na riječ genocid.
Printscreen BBC News
U isto vrijeme stiže i tekst iż „Economista” po kojem je tragedija Srebrenice upozorenje da bi ”vlade trebale da uoče sve znake za potencijalne masakre i da djeluju brzo u njihovoj prevenciji. Biće kasno ako budu čekali da mrtva tijela napune televizijske ekrane a glasači da traže akciju.”
Printscreen The Economist
Edward P. Joseph, kao nekadašnji službenik Ujedinjenih nacija u Bosni, uočava sve slabosti te međunarodne zajednice u rješavanju etičkih sukoba pa u tekstu iz „The New York Timesa” od 10. jula a pod naslovom „Da li su lekcije iz Srebrenice zaboravljene?”, zaključuje: „Srebreničke žrtve se nikada neće vratiti. Ali svakog jula, svijet će se sjećati kako su nestale i ko ih je poslao u njihove grobnice.”
U subotu ujutro, Ed javlja da je na lokalnoj televiziji „Channel 7” čuo najavu za današnje okupljanje u gradu Troyu, “Zaboraviti = Ponoviti”, kojim bosanska zajednica Detroita obilježava godišnjicu genocida u Srebrenici. Što znači da je njihov “Press release” stigao makar do jedne medijske kuće u Michiganu. Popodne, dok hodamo ulicom s plakatima i zastavama, nema ni mikrofona ni televizijskih kamera a ni reportera sa bilježnicama. Tek poneki automobil se oglasi sirenom a digitalne kamere i “pametni telefoni” šalju slike direktno na “Facebook”.
Subota ujutro u Americi je rano poslijepodne u Bosni pa su se sve značajne stvari na komemoraciji u Potočarima već desile. Srednjetalasni radio će tokom jutra više puta ponoviti priloge svog evropskog dopisnika a njegov novinarski standard će biti obrazac za druge medije u izvještavanju o događanjima u Potočarima protekle subote: kratka najava sa objašnjenjem onoga što se desilo prije dvadeset godina, zatim zvučni prelaz gužve i komešanja kao ilustracija napada na premijera Vučića da bi se prilog uobličio i završio različitim citatima iz obraćanja predsjednika Clintona (“Ja vas preklinjem da ne dozvolite da spomenik nedužnim dječacima i ljudima postane samo sjećanje na tragediju”) kao zvaničnog američkog predstavnika na komemoraciji.
Vijesti što ih radio mreža CBS svakog punog sata emituje na lokalnim radio stanicama širom SAD-a, na neki način su primjer uredničke redukcije informacija u striktnom vremenskom ograničenju: 3 ili maksimalno 5 minuta s jednominutnom reklamom u sredini. One stižu s najavom “CBS World Roundup” a onda dobijete domaće i svjetske vijesti kao kolekciju zvučnih novinskih naslova, efekata i citata u traganju za suštinom pojedine informacije. Sve ostalo je na slušaocu: da li će se zadovoljiti površinom, onim očiglednim ili će mu radio vijest biti tek povod da ozbiljnije ispita problem ili informaciju koju je upravo čuo.
Tokom dana, s vremena na vrijeme sam tražio na pojedinim 24-satnim kanalima vijesti (Fox News, CNN, Al Jazeera America) priloge o Srebrenici. Al Jazeera je imala svog reportera na licu mjesta a njegov prilog je sadržavao klasičnu audio-vizuelnu strukturu: dženaza, reporter u mezarju, riječi sestre koja ukopava brata (“Lakše mi je kada znam da imam gdje da dođem”), Clinton, gomila, kišobran kao štit od kamenja, obraćanje Sergea Brammertza, reporterovo podsjećanje da se još traga za 1.200 nestalih. Uz razgovor s bosanskim novinarom Vedatom Spahovićem, Al Jazeera America je predočila brojeve i nacionalnu strukturu žrtava rata u Bosni. Izvor: “The households in conflict Network/The German Institute for Economic Research (2010)”. 68.101 bosanskih muslimana (Bošnjaka), 22.779 Srba, 8.858 Hrvata i 4,995 drugih.
Printscreen Al Jazeera America
CNN je bio drugačiji od drugih jer je jedini imao vlastitog reportera - “veterana” iz bosanskog rata – Christiane Amanpour. Najave iz CNN-ovog televizijskog programa su me odveli do internet stranice gdje sam našao nekoliko novih i starih priloga o Srebrenici.
Printscreen CNN
Večernje vijesti na nacionalnim televizijskim mrežama su negdje u desetoj minuti emisije imale priloge o Srebrenici. Oni su stizali nakon izvještaja o grčkoj dužničkoj krizi te nuklearnih pregovora s Iranom a imali su istu informativnu matricu s radija ili kablovske televizije. Ako ste vidjeli jedan (NBC) kao da ste vidjeli i druge (ABC ili CBS). Još jedna zajednička karakteristika: gotovo niko ne upotrebljava termin Bošnjaci - „bosanski muslimani” su, i nakon dvadeset godina od rata, „oni treći u skobu”. U usporedbi s drugim tv mrežama, PBS je i ovaj put dokazao da ide korak dalje od drugih. Nakon standardnog reporterskog izvještaja, oni donose kratku priču o Ramizu Nukiću koji traga za ubijenim ocem i bratom, „da im nađe mir i spokoj, a za ostalo...samo Bog zna.”
Printscreen PBS
S obzirom na skučenost prostora u štampanim izdanjima lokalnih novina, teme u rubrici „Iz svijeta” trebaju da budu od izuzetnog značaja pa da se objave. Nedeljno izdanje „Detroit Free Pressa” stiže na kuċnu adresu a na devetoj strani se prenosi izvještaj dopisnice Associated Pressa Aide Čerkez. U ponedjeljak, Ed donosi isječak iz ovih novina.
FOTO: Detroit Free Press /klik na fotografiju iznad za članak u PDF formatu)
U nedjeljnom e-mailu jedini trag o Srebrenici nalazim u „The New York Timesu”, sjajnim fotografijama ilustrirana priča o onima koji treba da nastave da žive s ratnim uspomenama.
U ponedjeljak, uzalud tragam za Srebrenicom u američkim medijima. Tek BBC-jevo podsjećanje na najznačajnije događaje proteklog vikenda. Do viđenja do sljedeċeg jula.
Pitam Eda šta će mu ostati u sjećanju od onoga što je vidio, čuo ili pročitao u medijima koje je pratio.
„Volio bih znati, gdje su našli onaj kišobran. Imam osjećaj da je bio divan, sunčan dan.”