Pravnik i bivši novinar Senad Pećanin osvrnuo se na tvrdnje u članku predsjednika VSTV-a. 

foto: screenshot program N1

Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Milan Tegeltija napisao je i objavio tekst pod naslovom "Zašto novinar nema pravo da objavi nezakonito sačinjen snimak". Gospodin Tegeltija je napisao da je pokušao "laičkim jezikom" da pojasni problem "sukoba krivično-pravne inkriminacije krivičnog djela i prava javnosti da zna". Zaključci navedenog teksta su sljedeći:

- pravo na privatnost spada u osnovnu kategoriju osnovnih prava i sloboda građana, koje može biti narušeno isključivo posebnim istražnim radnjama po odobrenju suda;

- osobe koje suprotno ovoj proceduri izvrše tajno audio i vizuelno snimanje su obuhvaćeni krivično – pravnom inkriminacijom krivičnog djela neovlaštenog audio ili video snimanja, koje predstavlja kažnjivo ponašanje;

- novinar nema pravo da objavi nezakonito načinjen snimak.

Iako u svom tekstu ne navodi pravni sistem i zakone na koje se u svojim zaključcima poziva, gospodin Tegeltija nije u pravu, bilo da se radi o prihvaćenim pravnim standardima u više demokratskih zemalja i praksi Evropskog suda za ljudska prava, bilo da se radi o pozitivnim zakonima u Bosni i Hercegovini.

Ukoliko se radi o prvom slučaju, neupućeni Tegeltija se mogao informirati o Kaznenom zakonu susjedne Republike Hrvatske. Naime, u članu 143. ovog zakona inkrimiraju se neovlašteno zvučno snimanje i prisluškivanje, te kvalificirani oblik ovog djela (ukoliko je počinilac službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti). Međutim, stavom 4. istog člana navodi se razlog isključenja protivpravnosti neovlaštenog snimanja i prisluškivanja u situacijama kada je ono "učinjeno u javnom interesu ili drugom interesu koji je pretežniji od interesa zaštite privatnosti snimane ili prisluškivane osobe". Dakle, jasno da jasnije ne može biti: nema krivičnog djela ako je "neovlašteno snimanje ili prisluškivanje izvršeno u interesu javnosti ili drugom interesu koji je veći od interesa snimane ili prisluškivane osobe." Naravno, to znači i da nema krivične odgovornosti novinara ili medija koji objavi snimak od interesa javnosti ili drugog interesa koji je važniji od interesa snimane ili prisluškivane osobe.

Da bi i laici i gospodin Tegeltija shvatili o čemu se ovdje radi, podsjetiću na slučaj javno objavljenog tajno nastalog snimka čiji je akter upravo gospodin Tegeltija. Građanin BiH koji je godinama trpio posljedice postupanja glavne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu Dalide Burzić godinama je pisao i slao pritužbe predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, tražeći službeni prijem. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja zakazivanja službenog sastanka uspio je dogovoriti sastanak sa gospodinom Tegeltijom – u kafani. Iznio mu je u kafani svoj problem postupanja tužiteljice Burzić, nakon čega je od Tegeltije dobio obećanje da će "nazvati Dalidu", uz zahtjev da mu građanin pošalje broj pod kojim se godinama (ne) vodi istraga. Na izlasku iz kafane građanina je ispratio prijatelj gospodina Tegeltije, koji mu je obećao da će Tegeltija "završiti stvar kod Dalide", predloživši mu da njemu da novac kojim će "potkovati" gospodina Tegeltiju. Građanin je to nerado učinio, predao je prijatelju gospodina Tegeltije određenu svotu novca, pri čemu je razgovore sa Tegeltijom i njegovim prijateljem, te predaju novca – tajno snimio.

Prije nego ukažem zašto ovaj građanin nije krivično odgovoran za tajno snimanje čak ni po pozitivnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ukazaću i na praksu Evropskog suda za ljudska prava.

Ovaj međunarodni sud je vrhovna sudska instanca za tumačenje i primjenu Evropske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda. Naime, po pitanju zadiranja u privatnost Sud se vodi načelom proporcionalnosti, odnosno traženja odgovora na pitanje: da li je zadiranje u privatnost pojedinca proporcionalno svrsi zbog koje se to zadiranje dogodilo, odnosno da li je opravdano sa strane javnog interesa, čuvanja javnog reda, mira i sigurnosti, sprječavanja poremećaja u društvu i pojave kriminala, te zaštite prava drugih? Hrvatski zakonodavac je prepoznao veoma jasno tumačenje i praksu Evropskog suda za ljudska prava, te je u obrazloženju navedenog stava 4. člana 143. Kaznenog zakona kojim se isključuje protivpravnost neovlaštenog prisluškivanja ili snimanja naveo da "snimanje koje se čini sa svrhom otkrivanja kaznenog djela čije je otkrivanje u javnom interesu“ jest pretežito javni interes. Istovremeno se u Obrazloženju navodi da će se "drugi interes koji je pretežniji od privatnog interesa pojedinca koji je sniman ili prisluškivan, utvrđivati vaganjem tih interesa u svakom konkretnom slučaju." Iz navedenog je jasno da su shodno tumačenju i praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju je hrvatski zakonodavac pretočio u Kazneni zakon, i javni i interes građanina koji je snimio sastanak sa Tegeltijom u kafani i "potkivanje" iznad privatnog interesa gospodina Tegeltije, te da time navedeni građanin ne podliježe krivično-pravnom procesuiranju.

Čak i po pozitivnim zakonima u Bosni i Hercegovini navedeni građanin nije krivično odgovoran. Kažem "čak" iz razloga što krivični zakoni ni Federacije BiH, ni Republike Srpske nisu usklađeni (a morali bi biti!) sa Evropskom konvencijom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (koja je sastavni dio Ustava BiH). Naime, ni član 188. Krivičnog zakona Federacije BiH, ni član 155. Krivičnog zakona Republike Srpske koji normiraju krivično djelo neovlaštenog prisluškivanja i tonskog snimanja ne predviđaju isključivanje protivpravnosti navedenog krivičnog djela.

Međutim, čak ni ovo ne znači da je gospodin Tegeltija u pravu i da je po bh. zakonima građanin koji je tajno snimio "potkivanje" krivično odgovoran. Naime, u ovom konkretnom slučaju moraju biti primijenjeni opći razlozi isključenja protivpravnosti, koji su normirani čak i u bh. krivičnim zakonima. Radi se o institutima nužne odbrane i krajnje nužde. (U hrvatskom Kaznenom zakonu obim isključenja protivpravnosti je još veći nego u slučajevima nužne odbrane i krajnje nužde! Dok krajnja nužda obuhvaća samo slučajeve u kojima se još nije realizirala opasnost nastupanja povrede pravnog dobra, razlog isključenja protupravnosti iz stava 4. obuhvaća i slučajeve u kojima je povreda pravnog dobra već nastupila, tj. u kojima je djelo već dovršeno, ali još nije otkriveno, ili je otkriveno, ali još nije dokazano.) U konkretnom slučaju, radi se o nužnoj obrani kad građanin - žrtva snima riječi počinitelja kojima je on iznuđuje. U slučaju trajne opasnosti (gubitka svojih zakonskih prava zbog ponašanja tužiteljice Burzić i predsjednika VSTV-a BiH) građanin se nesumnjivo nalazi u krajnjoj nuždi. To je opasnost koja traje kao kada, naprimjer, žrtva koju počinitelj kontinuirano vrijeđa, reketira ili joj prijeti putem telefona smije „iz predostrožnosti“ snimati telefonske razgovore s počiniteljem i u slučaju da uvrede ili prijetnje u konkretnom razgovoru još nisu započele ili su već prestale. Takvo zvučno snimanje je prikladan način otklanjanja opasnosti kad se ima u vidu mogućnost identifikacije počinitelja.

Dakle, odredbe općih dijelova krivičnih zakona Federacije BiH i Republike Srpske isključuju protivpravnost djela neovlaštenog prisluškivanja i tonskog snimanja. Iako nisu izričito navedeni, opći razlozi isključenja protivpravnosti djela se svakako odnose i na neovlašteno prisluškivanje i tonsko snimanje. U konkretnom slučaju, tonsko snimanje je apsolutno prikladan način otklanjanja opasnosti nastavka ugrožavanja prava građanina od koga je traženo "potkivanje" Tegeltije u situaciji kada sprega tužiteljice Burzić i predsjednika VSTV-a Tegeltije predstavlja izvor ugrožavanja njegovog prava. Ovo posebno važi kada, kao u navedenoj situaciji, tonsko snimanje predstavlja i dovoljan i nepobitan dokaz koji pruža mogućnost identifikacije počinitelja kriminalnog djela. Pri tome je ovaj razlog isključenja protivpravnosti šireg obima od krajnje nužde jer se ne traži postojanje istovremene opasnosti. (U ovom konkretnom slučaju nema referiranja na član 189. Krivičnog zakona FBiH - "Neovlašteno optičko snimanje" - jer on inkriminira samo snimanje druge osobe "u njezinim prostorijama"; na član 156. Krivičnog zakona Republike Srpske - "Neovlašteno fotografisanje"- odnose se navedene odredbe općeg dijela zakona jednako kao i za član 155.)

Pitanje javnog interesa po pravilu se veže za pitanje medijskih sloboda. O značenju medijskih sloboda Evropski sud za ljudska prava navodi: „Iako mediji ne smiju preći određene granice, osobito u pogledu zaštite ugleda i prava drugih, njihov je zadatak pružati – na način koji je u skladu sa njihovim obavezama i odgovornostima – informacije i ideje o svim predmetima javnog interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak pružanja takvih informacija i ideja, već javnost ima pravo primiti ih. U suprotnom mediji ne bi bili u mogućnosti obavljati svoju ulogu ‘javnog psa čuvara’“.

U konkretnom slučaju neovlaštenog snimanja i objavljivanja u medijima "potkivanja" postavlja se pitanje: da li je jači interes gospodina Tegeltije da snimak ne bude objavljen i time bude sačuvano njegovo pravo na privatnost ili javni interes progona krivičnih djela i drugih kažnjivih ponašanja? Interesi progona obuhvaćaju interese otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela. Zanimljivo je da su svi članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, kao i Upravni odbor Advokatske komore FBiH, nakon objavljivanja u medijima snimka "potkivanja", prednost dali navodnom “pravu na privatnost” predsjednika VSTV-a. Na osnovu ove činjenice pogrešno bi bilo zaključivati o pravnom znanju članova navedenih foruma, ali bi se druga vrsta zaključaka o njima svakako mogla donijeti. Naravno, i o gospodinu Tegeltiji i to ne samo na osnovu njegovog teksta koji je povod ovog osvrta.

(autor je advokat i bivši novinar)

___