RTRS je cijelom jednom narodu, njegovoj istoriji i tradiciji pronašao okosnicu: film o najpoznatijem srpskom ratnom zločincu. Pritom, Karadžić za njih nije samo haški osuđenik, nego žrtva čija je krivica svo srpsko breme vremena, i misterija srpskog pitanja odvajkada.

foto: RTRS

Teško je reći je li ikad u masovnim medijima prestao ciklus pojavljivanja „heroja nacije“, mahom ratnih zločinaca, političara ili vojskovođa, ili je on periodičan pa je 2017. nešto zbijenija tim osjećajima nego prošle godine.

Prvo je u martu osvanula najava o snimanju filma o Anti Gotovini, koja je izazvala brojne burne reakcije regije, a onda je 9. aprila, u Andrićgradu, bez ikakve pompezne najave ili reakcije, novinarima premijerno prikazan film „Radovan – povici iza zidova tamnice“. Film je posvećen Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske i haškom osuđeniku za genocid. Ako bi se pitalo reportere RTRS-a i BNTV-a koji su izvijestili sa događaja, riječ je o prvom predsjedniku Republike Srpske i haškom optuženiku. Pored toga što iz izvještaja novinara Srđana Vasiljevića (BNTV) u kome prepričava o čemu je riječ u filmu, ne saznajemo za što je to Karadžić optužen, i kako to da nije osuđen kad je radnja smještena u dan donošenja presude na 40 godina zatvora. Za BN TV, koji se prema Karadžiću nikad nije ni postavio kritički, Haška prvostepena presuda je ništavna.

Dokumentarno, dakle iz pera ratnog zločinca

Radio Televizija Republike Srpske takođe nikada nije imala kritički uklon prema Radovanu Karadžiću, ali je njihov pristup izrazito neprimjereniji. Ne samo zato što je uvijek bilo jasno da je Karadžić za RTRS prvi predsjednik Republike Srpske, nego zato što je RTRS ipak javni servis, koji, htjeli ne htjeli, jednako i plaćaju i neplaćaju svi građani BiH, bez obzira na bilo kakav svoj identitet.

Film „Radovan – povik iza zidova tamnice“, nastao iz pera Radovana Karadžića, kako RTRS navodi je svjetska priča o prvom predsjedniku RS.

„Režiser Dragan Elčić vjeruje da će njegov dokumentarni film o prvom predsjedniku RS Radovanu Karadžiću biti svjetska priča i da će gledaoci na objektivan način moći da sagledaju ličnost Karadžića ali i vrijeme koje ga je istaklo u prvi plan. Film oktriva mnoge stvari o kojima se do sada nije znalo, ali i otkriva ljudsku liniju koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Cilj je stvaranje vanvremenskog ostvarenja koje će ostati u nasljeđu budućim naraštajima kao dio srpske istorije i tradicije“, navodi reporter Danko Jevđević.

„Jeste to autentičan film, ali film koji je nadišao aktuelni trenutak. Bez obzira na situaciju u kojoj se gospodin Karadžić nalazi, on je vanvremenski, jer je na bazi dokumenata, činjenica, presjeka situacije urađeno nešto što bih rekao da predstavlja istoriju srpskog pitanja na ovom prostoru“, navodi Slobodan Stojanović, direktor fotografije.

Reporter Jevđević nije upitao kako je moguće da nešto bude autentično objektivno i dokumentarno u isto vrijeme kad i subjektivno, i kako to da jedan čovjek može opisati istoriju srpskog pitanja, šta je to uopšte srpsko pitanje i koliko ono traje, koji je korpus u kome se realizuje, koji je vremenski okvir u kome postoji. Umjesto toga, prepoznao je u publici i Nikolaja Burljajeva, „čuvenog ruskog reditelja“, i prenio njegovu izjavu da je danas „veoma važno govoriti o Radovanu Karadžiću“. Burljajev tvrdi, a Jevđević se ne ograđuje, da „većina ljudi i u Srbiji i u Rusiji ime Radovana Karadžića prepoznaje kao heroja“. Potom Jevđević uključuje i izjavu nosioca uloge Radovana Karadžića, Ljubivoja Tadića, koji smatra da „Radovan na sebi nosi breme vremena“.

Šta je to u novinarskom biću?

U masi priloga i izvještaja o ratu i ratnim dešavanjima, te mnogih priloga i izvještaja tokom suđenja i izricanja presude Radovanu Karadžiću, čak i ovih docnije objavljenih, ovaj se izdvaja prema nekoliko parametara. Prvo potencijalnom gledaocu nije jasno radi li se o dokumentarnom filmu, ili biografiji, i otkud to da je dokumentarni film u suštini scenario Radovana Karadžića. Zatim, zlatno je novinarsko pravilo da neko može da ne prati uopšte društvenu situaciju ili da živi u potpunoj izolaciji neko vrijeme, ali već na početku mora da shvati o čemu tačno prilog ili izvještaj govore, i o kome je riječ. Prema tome, gledalac može da shvati sljedeće: da je Karadžić prvi predsjednik Republike Srpske, da je osuđen u Haagu na 40 godina, da je za Rusiju i Srbiju on heroj. Za šta je osuđen, koji je teret tih zločina gledalac neće saznati, kao što neće saznati ni da je Karadžić jedini državnik ikad osuđen za genocid.

Zadatak medija je svakako objelodaniti i informisati građane, kad god se pojave nova saznanja, ko je i na koji način učestvovao u prethodnom ratu, pogotovo kada se radi o osobama od javnog ugleda ili iz javnog života. No, najvažnije je da novinari i urednici, o njihovim izjavama, mišljenjima, „autoritetima“ izvještavaju sa izvjesnom uzdrškom, bez favorizovanja, i dosta kritičnije i objektivnije. Pogotovo kad se radi o promociji premijere filma o čovjeku presuđenom za ratni zločin, istovremeno i scenaristi filma.

Posmatrajući osobine novinarskog jezika i odnosa prema stvarnosti, veoma je indikativno pripisivati cijelom jednom narodu, njegovoj istoriji i tradiciji, film o njenom najpoznatijem ratnom zločincu. Pretenciozno je i neetično, s druge strane, tvrditi da će taj film prikazati retrospektivu srpskog pitanja na ovim prostorima.

Evo šta primjerice kaže Zakon o javnom RTV sistemu BiH, čl. 26 (Programski principi), stav 1: „...Javni RTV servisi dužni su osigurati raznovrstan i izbalansiran radijski i televizijski program, koji ispunjava visoke etičke standarde i standarde kvaliteta, poštivanja ljudskog života, dostojanstva i fizičkog integriteta ličnosti, te promoviranja demokratskih sloboda, društvene pravde i međunarodnog razumijevanja i mira“. Za razliku od drugih zakona iz oblasti komunikacija, ovaj zakon u članu 27. prikazuje i mehanizme ostvarenja Programskih principa: „Javni RTV servisi će naročito: (stav 1, b) osigurati otvorenu i slobodnu raspravu o pitanjima od javnog interesa, vodeći računa o zastupljenosti svih interesa i ukusa, (d) ...omogućiti ravnopravno sučeljavanje različitih gledišta s ciljem jačanja demokratskog duha, međusobnog razumijevanja i tolerancije“.

Postoji tu pitanje koje može biti zamka, a glasi: kako će prikazati različita gledišta i mišljenja kad u publici vjerovatno nema niko ko bi imao oprečno mišljenje, jer se na projekciju moglo samo uz pozivnicu. Tu je, međutim, zabrinjavajuće što je većina publike bila tu na osnovu svoje novinarske iskaznice, odnosno publika su upravo kolege novinari i urednici. Zar se na tom mjestu, među svim novinarima i urednicma, nije mogao pronaći niko ko bi imao oprečno mišljenje, to je možda i najvažnije pitanje.

Drugo, sve i da publika nisu većinski bili novinari i urednici, što bi u svakom slučaju za medijsku sliku Republike Srpske bilo izrazito povoljnije, ostaje neodgovorena i nedokazana teza o relevantnosti ove informacije i njezinom javnom interesu. Šta potencijalnom gledaocu iz Republike Srpske znači to što se negdje u nekom zatvorenom kružoku projicirao film o Radovanu Karadžiću,  a) kad svakako nisu mogli prisustvovati, b) ako nema informacije hoće li se moći pogledati negdje u RS, c) ako se ističe informacija da će biti prikazan i u beogradskom Sava centru, d) ako nema pomnije analize o tome šta film predstavlja u umjetničkom smislu.

Treba li tražiti poseban ugao da se nađe opravdanje?

Iz kog god ugla da se pristupi, odgovori su za novinarsku profesiju svakako poražavajući. Da se radi o bilo kakvom filmu, koji nije dobio nikakvu nagradu ili nije u produkciji kuće koja emituje dnevnik, bilo bi pitanje šta će uopšte u centralnoj informativnoj emisiji i kako to da je „svjetska priča“. Da je riječ o umjetničkom ostvarenju, nedostaje uklon prema filmskom jeziku, glumačkoj postavi, scenariju, bilo kakva recenzija ili informacija o načinu na koji teče naracija ili zanimljivostima.

Najveće odstupanje od novinarskog jezika i osobina novinarskog uklona prema stvarnosti ipak je u postavci u kojoj ga gledamo: afirmativan izvještaj o promociji filma iz pera ratnog zločinca, u svjetlu njegovog „herojstva“. Posebno u dijelu u kome se ističe da nosi breme vremena, breme srpske istorije i sudbine.

Dvadeset i dvije godine nakon okončanja rata, time se nastavlja medijski rat, održavanje i podgrijavanje netrpeljivosti, manipulacije, huškanja, i ratne propagande. Radovana Karadžića imenovati samo kao prvog predsjednika Republike Srpske, u kojoj prema njenom Ustavu ravnopravno žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci i svi ostali građani i građanke, dok je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen na 40 godina zatvora zbog genocida nad nesrpskim stanovništvom, u najmanju ruku je abolicija zločina, agresivan pristup i bezuslovno ratni diskurs. S druge strane, otvoreno je pitanje da li stalni pokušaji aktueliziranja priče o ratu ima opšti društveni interes, je li blagovremeno i opravdano ili pokušava održati status quo.

 Ipak, u ovom kontekstu, nije riječ o pričama o ratnim stradanjima i ratnim dešavanjima, nego o tome kako se jedan ratni zločinac osjeća u trenutku izricanja presude za genocid (u prilogu sve zastaje na presuda), dok se uopšte ne aktuelizira izvještavanje o genocidu, ili nesrbima žrtvama ratnih zločina. Novinarski odnos prema stvarnosti, naime, ne ostavlja mogućnost da se izvještava o osjećanjima nalogodavca genocida, ili čovjeka odgovornog za genocid, dok se genocid relativizuje, negira, i dok se o njemu ćuti.