Senzacionalizam se toliko uvukao u novinarstvo da smo na njega navikli do te mjere da više i ne reagujemo.

Baš u trenutku prije nego što ću otvoriti Word i početi pisati ovaj tekst okrznuh naslov ''Objesio se Cecin sin''. Naravno, vijest nije istinita i prisutna je već nekoliko mjeseci, a osim Cecinog sina, u prethodnom periodu su na različite načine umrle/poginule/ubile se mnoge javne ličnosti iz regije ili svijeta. Ogroman broj portala donosi ove vijesti kojima je jedini cilj da senzacionalističkom tragičnošću dovedu do klika, a još tragičnije od toga je da za to niko ne odgovara. Jer iako se po obliku vijesti i portalima koji ih donose može zaključiti da su takve vijesti lažne, to vjerovatno nije uvijek slučaj i mnogi čitatelji bivaju prevareni.

Prema definiciji, senzacionalizam u novinarstvu označava pristrano potenciranje samo određenih dijelova priče i manipulaciju faktima koja vodi do iskrivljavanja istine o samom događaju. Može pratiti izvještavanje o nebitnim stvarima ili pak veoma bitne teme predstavljati na trivijalan ili tabloidan način koji je protivan standardima profesionalnog novinarstva. Danas se senzacionalizam toliko uvukao u novinarstvo da smo na njega navikli do te mjere da više i ne reagujemo. Postalo je sasvim 'normalno' i uobičajeno ne poštivati ljudsko dostojanstvo, ugled, privatnost i dobrobit. Međutim, i među senzacionalizmima postoje razlike i oni se trebaju razlikovati prema posljedicama koje mogu izazvati. Na jednu stranu treba staviti, na primjer, lažne i pretjerane detalje razvoda Angeline Jolie i Brada Pitta, a na drugu senzacionalistička izvještavanja o temama koje spadaju u rubriku Crna hronika.

Posljednji takav slučaj koji je 'uzburkao' regionalne medije bio je slučaj iz Hrvatske u kojem je majka ubila trogodišnjeg sina. U detalje samog zločina, koliko god oni bili tragični, nećemo ulaziti i samo ćemo navesti način na koji je on predstavljan i to kroz naslove:

Hrvatska zgrožena nakon što je policija objavila ko je osumnjičen za ubistvo trogodišnjeg dječaka;

Policija dovršila istragu mučkog ubojstva trogodišnjaka u Puli, objavila nove detalje: Za smrt malenog Denisa terete njegovu majku i jednu tinejdžerku (uz nadnaslov: Strava i užas);

Pogledajte lice majke (32) koja je ubila svoje 3-godišnje dijete dok su je privodili;

Jezivi detalji ubistva djeteta u Puli: Mališan zadavljen pa bačen u more, policija uhapsila majku i još dvije osobe;

Ubila sina Denisa pa ga mrtvog gurala u kolicima po gradu.

Ovdje se radilo o već utvrđenom medijskom obrascu demonizacije majke čedomorke, prema kojem je ona predstavljena kao čudovište. Podilazilo se šoku i zgražanju čitatelja jer se radilo o najgorem zločinu koji se uopće može zamisliti i u kolektivnoj svijesti takva majka može figurirati kao samo oličenje zla. Malo ili nimalo mjesta se poklanjalo činjenici da se radilo o psihički nestabilnoj ženi koja je godinama imala mentalnih problema i koja očito nije bila u stanju da se brine za dijete. Dijete je godinama bilo zapostavljano, a služba za Socijalni rad i druge nadležne institucije nisu uradile ništa po tom pitanju, pisali su pojedini mediji. Suvišno je napomenuti da bi društveno odgovoran medij trebao izvijestiti i o tome, nauštrb senzacionalizma, a takvi su bili u manjini.

Osim demonizacije majke, u slučaju je bila prisutna još jedna moralna polarizacija koja također predstavlja obrazac u medijskom izvještavanju o majkama ubicama i podilazi patrijarhalnom ustroju zajednice – sažaljevanje oca i pravljenje žrtve od njega. Pri tome, naravno, ne mislimo da se ocu dječaka ne bi trebalo iskazati saučešće i saosjećati s njegovim gubitkom i tragedijom koja ga je zadesila, ali ne na način na koji je to urađeno:

Pokopan anđelak Denis, maleno tijelo do groba nosio otac,

Na dženazi malog Denisa kojeg je ubila mama, oca cijelo vrijeme pratili policajci,

Sahranjen trogodišnjak kojeg je ubila majka, tijelo nosio otac kojeg je pratila policija.

Ovdje se, osim što se isključuje i ne propituje njegova odgovornost za dječakovu sudbinu, figura oca zbog činjenice da je u zatvoru dodatno senzacionalizirala. Tako na jednoj strani imamo crno-bijelu moralnu polarizaciju u kojoj je majka zla, a svi ostali žrtve, ali i detalj oca zatvorenika koji je pušten iz zatvora da bi prisustvovao pokopu jer se pretpostavilo da bi to moglo biti zanimljivo 'čitateljima-lešinarima'.

Frazu 'čitatelji-lešinari' smo namjerno upotrijebili jer ovakvi naslovi i cijela senzacionalistička rabota imaju veze s njima i nisu mediji sami krivi zbog toga što su postali 'takvi'. U njihovu 'odbranu' se može reći, i predstavnici tih medija to također često ističu, da čitatelji sami žele takve sadržaje. Nevjerovatna je količina komentara koja je popratila ove članke kako na stranicama medija tako i na društvenim mrežama. Komentatorska sila je u ulozi moralne vertikale društvene zajednice nesretnoj, bolesnoj ženi poželjela sve najgore moguće kazne i načine mučenja koje je ljudski um bio u stanju izmisliti - od srednjovjekovnih do savremenih. Bilo je tu ubijanja električnom strujom, vješanja, guljena kože i pečenja na ražnju, nabijanja na kolac 'stvora koje je trebalo biti majka ili barem ljudsko biće', kako ističe jedna komentatorica.

Inače, iz ovih, kao i drugih sličnih primjera, dobija se utisak da su ovakve stvari i komentari potrebni ljudima koji komentarišu i to je lako psihološki objašnjivo. U okolnostima kolektivnog zgražanja i linča, dese se solidarizacija i prijeko potrebna emotivna katarza. Nakon toga se strasti smire i sve postane malo bolje, makar za nekoliko sekundi. I tu sama žena čudovište ili Chiara Pašić (jer tako joj je ime) i nije naročito bitna jer ima funkciju žrtvenog jarca, sve dok je ne zamijeni neko drugi.

Naravno, postoji mnogo članaka - „moralnih opomena“, apokaliptičnih tekstova o porazu profesionalnog novinarstva i smrti etike. Svi oni se bave negativnim efektima koje senzacionalističko izvještavanje može imati, i već ima, na cijelo društvo. Afia Salam u tekstu Senzacionalizam prije etike, šta se desilo s novinarstvom?, donosi kratko objašnjenje fenomena koji je, zapravo, veoma razumljiv i historijski gledano logičan. Nastanak mu se povezuje sa fotožurnalizmom i pojavom reklama u novinama, dakle pojačanim vizuelnim sadržajima i plaćenim oglasima. Čitatelji novina su godinama postajali sve ljeniji i postajalo im je zamorno čitati duže članke, zato su oni postajali kraći, ustupali su mjesto slikama i reklamama. Onda je i to postalo dosadno i nisu više zanimljive bile sve slike, nego samo neke, a tekstovi su se odavno prestali čitati ako bi im naslov ne bi bio dovoljno zanimljiv da pobudi pažnju. Kad je sve prešlo na internet i kad je cijela stvar povezana s profitom i klikom, nastali su clickbait članci, a odatle do dna, kratak je bio put. Postavlja se pitanje da li može postati gore od ovoga što već imamo. Drugim riječima, doživjeli smo i doživljavamo senzacionalizaciju Crne rubrike i medijsko lešinarenje žrtve i s njom povezanih ljudi. Prešlo se preko svih mogućih ljudskih obzira i već mrtvi i poniženi ljudi se medijski još dodatno ubijaju i ponižavaju i to više nikoga ne čudi.

Iza nesretnog malog Denisa i njegove nesretne majke, ostaju otac, baka i svi ostali ljudi koji su ih poznavali i kojima su oni nešto značili u životu. Medijski lešinari će ih još neko vrijeme mrcvariti, ali nema se tu više šta puno, sve slike i uglovi su već istrošeni, a čitatelji su u potrazi za nekim novijim i svježijim slučajem. Treba opet uzimati pravdu u svoje ruke i pozivati na linč, čisto malo da se olakša od frustracije i nezadovoljstva svakodnevnog života u realnosti. A u toj realnosti je jedino sigurno da svako od njih, i nas koji ovo čitamo, sutra može postati žrtva senzacionalističkog medija. Jer senzacionalizam je već pobijedio, u to nema sumnje.