Ako se dopusti da masakr nad novinarima u Gazi prođe nekažnjeno, može se ponoviti bilo gdje, bilo kada.

foto: Nadina Maličbegović

Radi se o najvećem masakru nad novinarima u historiji. U Gazi je od oktobra 2023. ubijeno 253 palestinskih novinara i medijskih radnika – više nego što ih je ukupno poginulo u ratovima u Afganistanu, Vijetnamu, na Balkanu, te u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Ta ubistva uglavnom ostaju neistražena, nekažnjena i nepriznata od onih koji su odgovorni što je jasan primjer nekažnjivosti koja omogućava da se napadi na novinare nastave.

Desetoro od njih 253 bili su moji kolege iz Al Jazeera Media Networka. I dalje mi nedostaje glas mog kolege Anasa Al-Sharifa kojeg sam svako jutro slušala iz Gaze kako izvještava o humanitarnoj situaciji i razgovara s ljudima svakog dana. Ubijen je u ciljano izvedenom napadu na novinare u blizini bolnice Al Shifa 10. augusta 2025. Iza sebe je ostavio porodicu koja će zauvijek živjeti bez oca i oproštajno pismo koje je postalo viralno – bolna tradicija koja je sada postala uobičajena među novinarima u Gazi, koji svoje posljednje riječi ostavljaju u bolnicama kako bi bile dostavljene njihovim najbližima nakon smrti.

Nikada nijedna medijska organizacija nije izgubila toliko novinara u tako kratkom vremenu, u jednom sukobu. To su reporteri i snimatelji koji već dugo rade u nehumanim uslovima – bombardovani, gladni, raseljeni, progonjeni i prijetnjama izloženi. Njihova ubistva nisu „slučajne žrtve rata“, nego rezultat namjerne državne politike, a cijeli svijet to gleda uživo, na svojim telefonima. Njihov rad trebao bi biti slavljen kao herojski. Da nije bilo njih, svijet možda nikada ne bi znao šta se događa u Gazi, budući da Izrael ne dopušta ulazak stranim novinarima osim ako nisu u pratnji izraelske vojske i izvještavaju pod njenim nadzorom. To je i dalje slučaj, čak i nakon stupanja na snagu sporazuma o prekidu vatre.

Novinari u Gazi nasljeđuju opremu jedni od drugih. Kada jedan pogine, drugi preuzima njegov prsluk i nastavlja posao – ponekad istog dana, izvještavajući o ubistvu kolege dok nosi upravo taj prsluk. Jedan konkretan prsluk sada nosi već treći novinar, nakon što su dvojica prije njega ubijena dok su ga nosila. Oni znaju koliki rizik preuzimaju, ali ipak nastavljaju, vođeni dužnošću da svijetu prenesu priče svog naroda i uvjerenjem da su njihovi životi kao Palestinaca ionako stalno ugroženi, pa žele barem iskoristiti preostalo vrijeme da naprave razliku.

Cilj je uvijek isti – utišati glas istine

Sjećam se našeg prvog gubitka u Gazi u decembru 2023. godine – smrti Samera Abu Daqqe. Ubijen je dok je dokumentovao posljedice zračnog napada. Ranjen i zarobljen, iskrvario je nakon sati čekanja jer spasiocima nije bilo dozvoljeno da mu priđu. Satima smo na svim platformama molili svijet da mu pomogne. Znali smo da je još živ. Kada su kolege kasnije pronašle njegovu kameru, ona je i dalje snimala – dim i tišina ispunjavali su posljednji kadar. Njegova smrt pretvorila je redakciju Al Jazeere u dvoranu žalosti i poslala jasnu poruku: novinari u Gazi sada su namjerne mete. Isto kao i 8. aprila 2003. godine, kada je naša redakcija u Bagdadu postala dvorana žalosti nakon što smo izgubili kolegu Tareka Ayyouba, ubijenog u američkom zračnom napadu na Irak. Cilj je uvijek isti – utišati glas istine.

U Palestini je ta nekažnjivost počela mnogo prije genocidnog rata u Gazi – kada je moja kolegica i prijateljica Shireen Abu Akleh ubijena snajperskim hicem u maju 2022. dok je izvještavala iz izbjegličkog kampa Jenin na okupiranoj Zapadnoj obali. Imala je dvojno državljanstvo – bila je Palestinka i Amerikanka. Deseci istraga su više puta dokazali da je bila ciljano ubijena, ali bez ikakvih posljedica. Taj nedostatak odgovornosti omogućio je Izraelu da nastavi i pojača ubijanja novinara bez straha od kazne. Otišlo se i dalje – novinari su proglašavani „teroristima“ kako bi se opravdala njihova ubistva. Nažalost, neke medijske kuće su ponavljale tu propagandu, izdajući vlastitu profesiju time što nisu provjeravale izraelske tvrdnje. Dehumanizacija Palestinaca u medijima proširila se i na palestinske novinare, koji nisu bili smatrani dovoljno „bijelima“ da bi ih se branilo u ime „univerzalnih“ ljudskih prava.

Ako novinarska zajednica ne bude branila svoje vlastite pripadnike – bez obzira na boju kože, rasu, nacionalnost, etničku pripadnost ili vjeru – izraelski rat protiv novinara neizbježno će postati rat protiv novinarstva samog. Ako se ovaj masakr u Gazi danas dopusti da prođe nekažnjeno i bez odgovornosti, on se može ponoviti bilo gdje, bilo kada.

Tišina je saučesništvo.

Tišina je saučesništvo.

*Komentar je objavljen povodom Međunarodnog dana borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima, koji se obilježava 2. novembra. Izneseni stavovi pripadaju autorici.

___