„Koliko će glasova dobiti vaša stranka?“

„Koliko će glasova dobiti vaša stranka?“


Pobednik predizborne kampanje u medijima je autocenzura - jedan je od dominantnih zaključaka analize medijskog rada tokom nedavno završene predizborne kampanje u Srbiji. 
 
Istraživanje je organizovala Fondacija Konrad Adenauer, a izvela ga je grupa u kojoj su bili dvoje novinara, profesor Fakulteta političkih nauka Miroljub Radojković i grupa studenata ovog fakulteta.
 
Grupa je pratila rad šest najvećih nacionalnih dnevnih novina i šest televizija sa nacionalnom frekvencijom, onlajn medije i predizborni marketing.
 
Šta (ni)smo saznali iz novinarskih izveštaja?
 
Prema oceni profesora Miroljuba Radojkovića, četiri elementa su obeležila ovu predizbornu kampanju u elektronskim medijima: 1. autocenzura; 2. najjača do sada negativna kampanja u odnosu na političke konkurente; 3. manji broj političkih učesnika u predizbornoj kampanji zbog novog pravila o vraćanju dela novca dobijenog iz budžeta ukoliko politička partija ne pređe cenzus; javni servis je zato ovog puta bio rasterećeniji nego ranijih godina kada je ogroman broj kandidata imao pravo na ravnopravno korišćenje određenog vremena za političko predstavljanje; 4. ova kampanja je bila šest puta kraća od prošle, održane 2008. godine, ali paradoksalno i šest puta skuplja. 
 
Profesor Radojković ocenio je da su novinari tokom kampanje pokazali inertnost jer su u autorskim informativnim emisijama izbegavali neugodna pitanja i činjenice.
 
„Ponašanje novinara potvrdilo je još jednom ocenu da je profesija uplašena, bez moći i ugleda, i da je ono što smo nazvali inertnošću izraz autocenzure prema postojećoj i preventivne autocenzure prema eventualnoj budućoj vlasti“, rekao je profesor Radojković.
On se pozvao, između ostalog, i na istraživanje Biroa za društvena istraživanja (BIRODI) prema kojem je svega desetak posto audio-vizuelnih priloga tokom kampanje sadržavalo kritički stav prema političarima.
 
Radojković je izneo i svoje zapažanje da je ovog puta kako se približavao dan izbora rasla negativna kampanja političkih konkurenata koju su mediji pratili. „Ta kampanja nije bila osmišljena na određene teme, nego ad hominem, kao što su bila pitanja o tome da li predsednički kandidat Tomislav Nikolić ima ili nema fakultetsku diplomu. To je do sada najveća negativna kampanja o političkim konkurentima“, zaključio je profesor Radojković.
 
Teme diktirali političari
 
Tamara Skrozza, novinarka nedeljnika „Vreme“, u ime tima istraživača u organizaciji Fondacije Konrad Adenauer, govoreći o izveštavanju šest najvećih dnevnih listova (Politika, Danas, Blic, Pres, Kurir i Novosti) izjavila je da tokom tri sedmice uoči izbora nijedna od ovih novina nije u fokus stavila bavljenje nekom od velikih i značajnih tema kao što su: ekonomija, privreda, Kosovo, penzioni fondovi, zdravstvo, pridruživanje Evropskoj uniji.
„Glavna tema štampanih medija bili su postizborna matematika i koalicioni potencijali, sve ostalo svelo se na famozno ’praćenje izbora’“, rekla je Tamara Skrozza. Ona je ironično naglasila da bi izraz „pratiti izbore“,  koji se pominje u medijima u kontekstu predizbronih kampanja, trebalo zakonom zabraniti jer se, kako je rekla, svaka ovdašnja predizborna kampanja u medijima i pretvara u bukvalno medijsko praćenje izbora.
 
Novinarka „Vremena“ je navela da od 54 intervjua koja su se pojavila u kontekstu predizborne kampanje, nijedan nije dobio najbolju ocenu na skali od jedan do pet koja je korišćena u istraživanju, već je najveći broj intervjua ocenjen srednjom ocenom, iz čega se zaključuje da nijedan nije bio apsolutno upotrebljiv za građane.
 
„Znači da ukoliko ja nisam bila svesno opredeljna za koga ću da glasam na početku kampanje, ni na dan izbora nisam bila ni za trunku pametnija“, ocenila je Skrozza upućujući na nivo informativnosti i sadržaj analiziranih tekstova.
 
Ovu ocenu je ilustrovala primerom iz jednog intervjua u kome je novinar pitao ministra odbrane, pripadnika vladajuće Demokratske stranke koliko će glasova dobiti Demokratska stranka. „Ovo pitanje je ilustrativno zbog toga što ni druga pitanja u intervjuima nisu bila mnogo bolje koncipirana“, ustvrdila je Tamara Skroza.
 
Neke teme su se bombastično pojavljivale i onda su nestajale, navela je Skrozza: “To pokazuje da su zapravo političari diktirali teme, a  ne mediji. Nekoliko političara je na početku kampanje obišlo male pogone i seoske farme. Mediji su se zakačili za te teme i pisali o tome, ali u trenutku kad su političari prestali da odlaze u štale ili pogone, i za medije su mala i srednja preduzeća prestala da budu zanimljiva“.
 
Zaključci Tamare Skrozze ukazuju na paradoks u tome što se nije videlo koje bi cenzorsko oko sprečavalo novinare da postavljaju pitanja političarima o temama kao što su položaj i perspektiva mladih ili položaj žena. Otud se može zapitati da li se radi samo o autocenzuri ili i o nedovoljnom profesionalnom znanju, opštoj intertnosti i odsustvu razumevanja za suštinu novinarskog posla.
 
Elektronski medijski - život na injekcijama
 
„U senci izbora bilo je podnošenje finansijskih izveštaja za 2011. godinu Republičkoj radiodifuznoj ageniciji, prema kojima se vidi da najveći elektronski mediji polako jedu svoju supstancu“, ocenio je profesor Miroljub Radojković, ukazavši na društveni i finansijski kontekst njihovog rada u Srbiji.
 
„Najveći gubici su kod TV Avale, koja je već dvostruko zadužena za ono što je njena realna imovina. Prve žrtve takve ekonomske propasti su novinari, koji su, nakon decembra*, sada opet u štrajku na toj televiziji“, rekao je Radojković.
 
Prema njegovim rečima, nijedna od televizija sa nacionalnom frekvencijom, osim PINK-a, nije pozitivno poslovala: „Kontekst u kome žive elektronski mediji u Srbiji se ne menja. Srbija se opredelila za dualnu svojinu - da sačuva javni servis po svaku cenu, iako ne može da prikupi ni 50 % pretplate, pa on mora da ide na finansijske injekcije da bi preživeo iako ima dosta popularan program i dobre rezultate“.
 
Radojković je ukazao i na to da se i komercijalni mediji drže u „stanju kome“ pošto ne može da se ostvari procvat i finansijsko jačanje medija ako nema tržišta: „I tako se stvari vrte u krug, a koma traje, zato što se, ipak, i pored svih problema, suma od oko 170 -  180 miliona evra na neki način svake godine prikupi ukupno u Srbiji za oglašavanje. I to je kolač oko koga treba mediji da se okupe i da ga podele, da se prehrane. Nekima komad, nekima mrvice“.
 
Ove godine komercijalni mediji su imali manji priliv novca od predizbornog marketinga jer je doneto obavezujuće uputstvo Saveta Republičke radiodifuzne agencije da se iz najgledanijeg, tzv. ’prime time’ vremena, izbaci mogućnost političkog marketinga.
 
«To je nas kao gledaoce spaslo od praznoslovlja tih predizbornih priredaba, ali je oštetilo komercijalne medije debelo, naročito one kojima pripadaju mrvice, a to su lokalni i regionalni mediji“, ocenio je profesor Fakulteta političkih nauka.
 
Mnogo kraća i mnogo skuplja kampanja od prethodne?
 
Profesor Radojković je, pozivajući se na merenja AGB NILSEN-a, rekao da je ova kampanja šest puta kraća nego ona 2008. godine, ali da je prema nalazima organizacije Transparentnost Srbija najskuplja do sada. Preciznije - šest puta skuplja nego ona za prošle izbore 2008. godine. On je ustvrdio da je ovo nelogičan nalaz na prvi pogled, ali da ćemo videti koliko je tačan jer se radi o troškovima koje su same stranke prijavile kao svoje rashode za prethodnu kampanju.
 
Pitanje je, izneo je profesor Radojković, da li je ona najskuplja u istoriji zato što mediji pokušavaju da nadoknade gubitak podižući cenu reklamne sekudne, a koliko je razlog to što se ovog puta preklopila i kampanja za predsednika i za sve druge nivoe vlasti. „To će moći da se utvrdi ako se utvrde svi nivoi finansiranja, a ako bismo to znali znali bismo više i o medijskoj svojini i o zavisnosti medija“, ocenio je Radojković.
 
On je naglasio da su, prema izveštaju Transparentnosti Srbije, građanima iz budžeta političke partije za kampanju uzele 5 miliona evra, a potrošile su 34 miliona evra: “Javnost treba da zna otkud ta razlika? Da li je sve to na legalan način prikupljeno?“, zapitao se Radojković.
 
„To se ne tiče medija i medijskih zakona, nego propisa o sukobu interesa i načinu izvođenja postupka. A to je vruć krompir i ’Transparentnost Srbija’ već nagoveštava da se time neće dalje baviti jer ta tema prelazi u nadležnost Agencije za borbu protiv korupcije, opet jednog „nezavisnog“ tela kao što je i RRA“, ironično je završio profesor Radojković.
 
 
* Kao vlasnici TV Avale, jedne od šest televizija sa nacionalnom frekvencijom, upisani su vlasnik TV Pink Željko Mitrović, biznismen Danko Đunić i austrijski advokat Johan Verner Kraus. 
Zaposleni na TV Avala su nedavno, tokom ove zime bili 65 dana u štrajku. Dva meseca od završetka štrajka zaposleni i honorarni saradnici na Televiziji Avala ponovo su početkom maja ušli u obustavu realizacije „živog” programa zbog toga što rukovodstvo televizije nije prema dogovoru isplatilo zaostale zarade, kao ni zarade za period od prekida štrajka.