Koliko je vaša medijska organizacija tradicionalna? Istestirajte je i pronađite joj mesto u novom medijskom okruženju.

Kako se novinarstvo i tehnologije mijenjaju doslovno iz sata u sat, često mi se čini da u raspravama o „budućnosti izvještavanja” nedostaje jedna stvar - dalekovidost. Steve Yelvington je nedavno implicitno ukazao na to:

„...novine su nakupile empirijska saznanja koja bi možda trebalo uzeti u obzir prije nego se krene sa raspravom o uvjerenjima.“

Upravo ovakva historijska perspektiva čini knjigu o blogovanju Scotta Rosemberga  dragocjenom. Osjećaj za lokalnu medijsku historiju pokušao sam unijeti i u sopstveno istraživanje.

U ljeto 2006. objavio sam na blogu post iz dva dijela pod naslovom ''Stvarni, postojeći projekti građanskog novinarstva''. To je bio pokušaj da se malo raščiste stvari u haotičnoj debati o tome ko se danas može smatrati novinarom, kao i da se uđe u trag razvoju građanskog novinarstva u prethodnoj dekadi. Neću ovdje prepričavati cijeli post, ali želim sumirati svoja ranija razmišljanja prije nego se okrenem novijim događajima na tom polju. U ovom postu želim pitati: kako bismo mogli opisati razvojnu putanju historije medija od 2006. do 2009?

U prvobitnim postovima iz 2006. objasnio sam da možemo izdvojiti šest tipova građanskog novinarstva koji „zaista postoje“, a pojavili su se manje-više hronološkim redom, uz neka vremenska preklapanja: sajtovi pojedinaca; Indymedia; blogovi; novinarstvo na nivou lokalne zajednice (hiperlokalno novinarstvo, prim. red.); građansko novinarstvo „velikih medija“; i umreženo novinarstvo.

Govorio sam o tome da porijeklo ličnih sajtova datira još iz perioda tzv. zinova, kao i da je Indymedia ogroman korak naprijed u svijetu web novinarstva jer je to jedan od prvih slučajeva da su amateri izvještavali o događajima koji su bili u toku. Govorio sam i o tome da su (neki) blogovi označili dalju ekspanziju i popularizaciju modela građanskog novinarstva. Drugim dijelom teksta pokušao sam se uhvatiti u koštac sa činjenicom da se stari model – „amateri nasuprot profesionalaca” – transformiše u različite forme saradnje između građanskih i profesionalnih novinara. (Htio bih napomenuti da ova saradnja nije bila predodređena. U početku je između ove dvije grupe bilo ogromnih kulturoloških tenzija, a ponekad ih ima i danas).

Sada, tri godine poslije, mnogo toga se promijenilo u svijetu novinarstva. Najveća promjena, bez sumnje, je ekonomska kriza u industriji vijesti. Ono što je nekada bio kulturološki konflikt oko definicije profesionalizma pretvorilo se u mnogo ozbiljniju krizu koja se nadvila nad budućnost samog izvještavanja. To je kriza u kojoj definicije profesionalizma – bitke oko toga ko se 'računa' kao novinar – imaju ulogu... ali ne veliku.

Uzevši ovo u obzir, kako dakle da danas, tri godine kasnije ažuriramo moju prvobitni historijski prikaz organizacijskog razvoja izvještavanja?

Rekao bih da fokus naše pažnje i tipologije treba biti mjesto gdje se preklapaju profesionalizam i amaterizam.  Kao što su mnogi rekli, nema više smisla razlikovati novinara „korporativnih” ili „tradicionalnih” medija od „blogera”-novinara. To je greška koju još uvijek prave mnogi tradicionalni novinari kada raspravljaju o online medijima –neće vas posebno analizirati samo zato što radite u novinama, časopisu ili njihovom online izdanju. I sama pomisao da se to očekuje je pomalo smiješna. Danas mnogi novinari pišu za blogove koji su povezani sa novinama koje imaju veoma slabu čitanost i prihode, a zatim nastavljaju da pišu za samostalne publikacije sa mnogo većim institucionalnim resursima.

Novi historijski prikaz bi trebao naglasiti dinamično kretanje organizacija duž četiri ose:

(a) vrsta posla koja dominira u vašoj organizaciji,
(b) koliko je vaša organizacija tradicionalno „institucionalizirana”,
(c) vaši institucionalni resursi,
(d) koliko je vaša organizacija otvorena ili zatvorena prema privremenim članovima (npr. volonterima i sl).

Tako, kada govorimo o historiji internet novinarstva, možemo pratiti kretanje ljudi, organizacija ili „centara ravnoteže“ većih razmjera po ove četiri ose.

•  Vrsta posla koja dominira u vašoj organizaciji: od čistih komentara, preko skupljanja, agregacije i filtriranja linkova, do skupljanja, agregacije i filtriranja „činjenica“. Da li vaša organizacija u prvom redu komentira vijesti? Da li sakuplja linkove i već objavljene vijesti i pravi izbor među njima? Ili, da li sakuplja/analizira/distribuira nove činjenice? Svi ovi načini rada koštaju i doprinose demokratiji, i svi se prepliću u manjoj ili većoj mjeri. Ali ako postavimo pitanje: „na šta organizacija X uglavnom troši vrijeme i kako samu sebe definira”, možemo uspješno kategorizirati različite vrste novinarskih organizacija.

•  Koliko je vaša organizacija tradicionalno „institucializirana”: Da li imate tradicionalnu strukturu upravljanja? Da li je organizacija velika i ima tačno određenu hijerarhiju i lanac odgovornosti, kao i procedure za rješavanje problema? Ili možda funkcionirate na opušteniji način? U sociologiji postoji duga tradicija proučavanja „institucionalizacije”. Tako će odgovori na ova pitanja pozicionirati organizacije duž ose institucionalizacije.

•  Vaši institucionalni resursi: Koliko osoblja imate? Da li ih plaćate? Koliko? Da li imate vlastitu poslovnu zgradu? Da li ste u mogućnosti kompenzirati ljude koji rade za vas i da li to morate?

•  Koliko je vaša organizacija otvorena ili zatvorena prema privremenim članovima? Ko odrađuje posao? Da li su to ljudi sa slabom ili jakom organizacijskom povezanošću? Da li se uglavnom oslanjate na volontere koji svraćaju u vašu organizaciju? Da li ljudima dajete titulu i e-mail adresu? Da li većinu posla odrađuju ljudi na stalnoj plati ili umrežena zajednica na webu? Imajte na umu da iako može postojati korelacija između veće institucionalizacije i zatvorenijeg sistema radne snage (kao i u ovom članku o novim konsultantima Wikipedije), to nije uvijek slučaj. Velike institucije mogu imati veoma otvorene sisteme, a male se organizacije mogu voditi na veoma birokratski, zatvoreni način.

Kada se svi ovi faktori uzmu u obzir, dobije se četverodimenzionalni grafikon na vrhu ovog teksta. X osa se kreće od komentiranja do prikupljanja činjenica (prikupljanje linkova je u sredini). Y osa se kreće od institucionalizacije do deinstitucionalizacije. Z osa (veličina tačaka) predstavlja institucionalne resurse. Stupanj osjenčenosti tačaka pokazuje koliko su one zatvorene ili otvorene. Stoga, jedna organizacija može biti institucionalno jaka, veoma zatvorena prema nezavisnim volonterima, imati (prilično) visok nivo resursa (novac, prostor i sl.) i primarno se baviti hibridom komentiranja i sakupljanja linkova.

Hej, mislim da sam upravo opisao Gawker!

Kao što možete vidjeti, pomaže kada imamo primjere. Njima ću posvetiti pažnju u sljedećem tekstu. Za sada, volio bih otvoriti raspravu o sljedećem: Kako biste Vi napisali historiju promjena u novinarstvu u posljednje tri godine? Šta je po vašem mišljenju „budućnost“? Koja je to šira slika na koju se trebamo svi fokusirati?

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je preuzet, preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje bloga Nieman Journalism Lab, gdje je objavljen 1.9.2009. pod naslovom The future of news in 4 dimensions: Charting new kinds of news orgs.

Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja sadržaja Nieman Journalism Lab-a koji su u cjelosti dostupni na sajtu www.niemanlab.org.

Oprema teksta: redakcija MC Online.