Postao sam novinar jer je to najbolji način oblikovanja dječačkih ambicija koje me nikad nisu napustile. Htio sam pisati priče. Htio sam biti detektiv. Htio sam proživljavati avanture po cijelom svijetu. A novinarstvo je bilo način da iskombinujem te snove. Odrastao sam na Tintin stripovima i Nacionalnoj Geografiji i siguran sam da su i oni imali uticaj. Izvještavanje iz inostranstva je bilo u boljim uslovima kada sam počinjao. Mogao si ugodno živjeti kao freelancer ili još bolje kao član redakcije. Sada se freelanceri bore, a članovi redakcija su zamijenili slobodu za stabilnost. U finansijskom smislu, nagrada nije kao što sam očekivao. U drugim aspektima novinarstvo premašuje moja očekivanja: avanture, ljudi, priče – oni čine život vrijednim življenja. Mnogi kažu da je njihov rad "samo posao“. Društvo nam govori da moramo raditi da bismo živjeli ili živjeti da bismo radili. Ali volio bih da te dvije izjave nisu u suprotnosti. Rad je dio života. Život ne prestaje kada radite. Ako uživam u novinarstvu, istovremeno mogu živjeti da bih radio i raditi da bih živio. 

 

 

Počeo sam raditi priče sa Balkana za IWPR 2002. godine. Tada se uglavnom još izvještavalo o sukobima i njihovim posljedicama. U kontekstu vijesti, Haški sud je u to vrijeme takođe imao veći značaj. Dakle, to je i dalje bila velika međunarodna priča 2002. godine – pa je za mladog reportera bila dobar način da se osvoji poštovanje kolega. To je bio površinski razlog. Ali dublji razlog su ljudi koje sam upoznao na Balkanu. Više i nije tako velika priča, ali tu su beskrajne, fascinantne manje priče - u vezi s ljudima – koje me nastavljaju vraćati tamo. U to vrijeme, 2002. godine, uređivao sam ili pisao priče za IWPR o nizu tema: hapšenje bande „17. Novembar“ u Grčkoj, Milošević u Hagu, nestanak Miloševićevog novca. Kasnije sam za BBC putovao u Sarajevo kako bih izvještavao o tome kako se grad promijenio od opsade, te u Srbiju pisati o Exit festivalu. 

 

 

Znao sam da je Irak teško mjesto za rad i zato sam htio probati. Isprva sam dešavanja pratio iz BBC redakcije u Londonu, tada je količina nasilja bila nezamisliva. Bombaški napadi svaki dan, masakri svake sedmice. Bezumni horor. Prihvatio sam posao 2008. godine, kod starog šefa i mentora sa IWPR-a. To je zaista bilo teško mjesto za rad, ali kao uredniku mi je bilo mnogo lakše u poređenju s iračkim novinarima. Živio sam u sigurnijem dijelu zemlje i bio sam tamo sam - nisam se morao brinuti hoće li se loše stvari dogoditi mojoj obitelji, za razliku od Iračana. Moj glavni problem kao urednika bio je što nisam imao mnogo ljudi s kojim sam mogao raditi. Mnogi od najboljih novinara su pobjegli u inostranstvo ili su ubijeni ili su jednostavno pronašli sigurnije poslove. Na kraju sam se oslonio na vrlo malu grupu talentovanih iračkih novinara i postao blizak s njima. Također sam i izvještavao iz Iraka što mi je isjeckalo živce - ali je bilo uzbudljivo. Radio sam priču za Financial Times o lokalnoj policijskoj jedinici koja je pravila antiterorističke racije. Za Vanity Fair sam pisao o iračkoj jedinici za uklanjanje bombi. 

 

 

Vratio sam se jer mi se učinilo da su dvije godine dovoljno. Bio sam umoran na mnogo nivoa – fizički i emocionalno. Volio bih raditi tamo opet - i planiram to da uradim. Osim toga, još uvijek imam prijatelje tamo - dio mog života je tamo. Kao i na Balkanu, to je i lično - ne samo profesionalno.

 

 

Irak me pripremio za BIRN. Tamo sam s  vremenom uređivao sve više istraživačkih priča, dijelom i zato što u tako teškom okruženju nije bilo lako dobiti bilo kakvu informaciju - pa su se čak i priče koje su izgledale jednostavno pretvarale u istraživanja. Ali predanost koju je zahtijevao BIRN fellowship - provesti osam mjeseci u radu s novinarom na jednoj priči – bilo je novo iskustvo. Bilo je teško, kao što i mora biti, ali istovremeno i odličan način za eksperimentiranje s novim tehnikama i proizvodnju novih novinarskih alata. Na kraju procesa, svako nauči nešto korisno - novinar, urednik, ali i javnost. Taj fellowship je za mene model za kolaborativno novinarstvo.

 

 

Najveći skorije promjene na BBC-u - ali i s medijima u cjelini ovdje - su rukovođene tehnologijom. Ljudi više toliko ne gledaju televiziju niti kupuju novine. Vijesti se konzumiraju na zahtjev, na telefonima i računarima. To mijenja prezentaciju vijesti, možda čak i njihovu suštinu. Uzbudljivo vrijeme. Ali bit će vremena za slavlje tek kad pronađemo model za financiranje dobrih novinara.

 

 

Većina razlika između novinarstva u Velikoj Britaniji s jedne, a na Balkanu i u Iraku s druge strane, je očigledna - proizlaze iz različitih okruženja. Velika Britanija je navodno više demokratična, svakako bogatija, stabilnija i sa većim medijskim tržištem. Dakle, to se u velikoj mjeri odražava i na medije. Ne bih poistovjetio Balkan s Irakom - postoji razlika koliko i sličnosti između njih. Ali mogu govoriti iz ličnog iskustva o tome šta kolege na Balkanu i Iraku imaju zajedničko. Prvo, oni su kritični i više cinični prema vlasti od prosječnog britanskog novinara. Drugo, njima je potrebno više individualne hrabrosti da odrade svoj posao – dok se britanski novinari mogu osloniti na hrabrost institucija. Treće, kreativniji su. Inovacija se događa na periferiji - a kombinacija rizika i drugih pritisaka dovodi do toga da su pametni novinari na Balkanu i u Iraku vrhunski u svom poslu. Oni testiraju metode i ideje iz kojih novinari u Velikoj Britaniji mogu učiti.

 

 

Teško mi je odgovoriti iz lične perspektive jer se ovdje nisam mnogo bavio pristupom informacijama. Ali mogu reći da je Tony Blair u svojoj knjizi napisao kako se kaje zbog jedne stvari iz vremena kad je bio ministar. Ne, nije riječ o smrti hiljada ljudi u Iraku, nego o njegovoj odluci da uvede zakone o slobodnom pristupu informacijama.