Program privatne gruzijske TV stanice je objavljivanjem lažne vijesti o ruskoj invaziji na Gruziju i ubistvu predjednika Mihaila Saakašvilija izazvao paniku u ovoj zemlji. Mnoge je ponukao da cijeli dogadjaj povežu sa počecima ovakve prakse, tačnije Orsonom Wellesom i njegovom glasovitom radio dramatizacijom o invaziji Marsovaca na Zemlju iz 1938. godine.

Iako je na prvi pogled sve isto – simuliranje događaja i uspaničena publika – posljednji događaj iz Gruzije iz današnje medijske perspektive više otvara pitanje naše potrebe za tačnom informacijom iako mu to, po svemu sudeći, nije bila namjera. Želim reći da bi današnji Orson Welles javnost radije šokirao istinom.

Slučaj Orsona Wellesa

Događaj na koji podsjećam desio se prije više od sedam decenija (30. oktobra 1938). “Događaj starac”, reklo bi se slijedeći logiku naših medija u kojima kada automobil udari pedesetogodišnju osobu osviće naslov pregažena starica ili udaren starac. Glavni junak mrtav je već 25 godine. Zvao se Orson Welles i 1938. godine bio je dvadesettrogodišnjak.

Te je večeri na CBS, jednoj od najvećih američkih radiostanica, režirao roman Herberta Georga Wellsa „Rat svjetova“ (SF roman, napisan 1898, o invaziji Marsovaca na Zemlju). Odlučio se predstaviti ga kao stvaran događaj koji se dešava u trenutku emitovanja. Radio je bio u svojim zlatnim godinama i te su večeri milioni Amerikanaca sjedili pored radioaparata očekujući redovnu dramsku emisiju.

To se ne može opisati

U policijsku stanicu u San Francisku utrčala je usplahirena žena u poderanoj haljini i gubeći dah izustila “To se ne može opisati”. Ovo je bio samo jedan, gotovo benigan, prizor iz SAD te noći 30. oktobra 1938. Stotine hiljada ljudi bili su pokrenuti u nevjerovatnom naletu panike, tražeći spas od invazije Marsovaca koju je radio prenosio gotovo iz minuta u minut.

A sve je počelo u 20 sati kada je, umjesto uobičajene špice dramskog programa, prvo emitovana muzika i onda kratko prekinuta glasom spikera koji je rekao: 
“Čim budemo mogli, nastavićemo normalno emitovanje programa. Do tada još malo muzike iz velike dvorane hotela „Waldorf Astorija“.

I vrlo brzo, uzbuđenim glasom spiker je prenio vijest kako je poznati astronom Smiles iz države New York javio da je iz svoje opservatorije zapazio seriju ekplozija na Marsu:

“Za sada još nije poznato šta je uzrokovalo tu pojavu. Javićemo se ponovo čim doznamo nešto više”.

Onda su iz minuta u minut objavljivane sve uzbudljivije vijesti. Da je u državi New Jersey pao meteorit, sa službeno potvrđenim podatkom da je tom prilikom poginulo ili ranjeno oko 1.500 osoba.

Malo zatim ispravak prethodne vijesti. Nije meteorit, već golemi cilindar, letjelica vanzemaljskog porijekla. I samo desetak minuta nakon prve rečenice zvaničnog spikera bilo je jasno da je Americi, ali i cijeloj Zemlji zaprijetila strahovita opasnost. Invazija Marsovaca.

Tada se u radio emisiji glasom pojavio i američki predsjednik. Kako se kasnije sjećao Orson Welles: “Jedan od glumaca odlično je oponašao glas Franklina Roosevelta. Kad je on uputio poziv građanima da ostanu jedinstveni i ne upadaju u paniku”, hiljade ljudi je istrčalo na ulice. Mnogi su iz neobjašnjivih razloga zamotali glave peškirima. “Zašto su im trebali ti peškiri nikad nisam saznao”.

Cijelom Amerikom širila se panika i histerija poput požara nošenog vjetrom (CBS programe prenosilo je desetine lokalnih radiostanica). Cijele porodice napuštale su kuće i bježali u parkove i šumarke. U gradske bolnice stizali su brojni ljudi koji su doživjeli nervni slom. U Washingtonu je neki trgovački putnik stigavši kući zatekao ženu u kupatilu sa bocom otrova. Bila je sprema da se ubije ako se Marsovci približe glavnom gradu. U jednom mjestu skupina žena natjerala je službenika električne centrale da isključi sva svjetla u gradu kako ne bi postali ciljem napada Marsovaca.

Istovremeno, u samom studiju CBS već poslije pola sata emitovanja doznali su za prve znake panike koju stvaraju. Na zahtjev advokata kompanije (koji je po službenoj dužnosti uvijek pratio programe) četiri puta su prekidali dramu kako bi spiker upozorio slušaoce da je riječ o adaptaciji romana koja nema nikakve veze sa stvarnošću. Ali to nimalo nije zaustavilo paniku koja se sve više širila jer je dobar dio slušalaca već bio u bijegu.

Govoreći o teorijama koje su se pojavile nakon ovog događaja (a panika se nije stišavala danima), Orson Welles je pisao:

“Postoji jedna koja kaže da je sve to moje maslo. Treba imati u vidu da se to dešavalo veče uoči Halloween Day (kod nas znan kao Noć vještica, prim.au.). Na Srednjem Zapadu, gdje sam proveo djetinjstvo, te večeri smo pravili razne šale: premazivali stakla sapunom, udarali u zvona, navlačili čaršafe na sebe i plašili susjede utvarama”.     

                                                                     Naslovnica New York Timesa, 31.10.1938.

Američka Vlada finansirala je istraživanje kako bi se naučno objasnila masovna histerija zbog radiodrame “Rat svjetova”. U analizi koju je 1940. objavio Univerzitet u Princetonu naglašeno je da je eksplozija kolektivnog straha i histerije znatno doprinijela atmosfera nesigurnosti i zabrinutosti u kojoj se živjelo posljednjih godina. Nisu još bila izblijedila sjećanja na veliku ekonomsku krizu, a vijesti iz svijeta govorile su da je na pomolu novi svjetski rat (1938. godine nacisti su ušli u Austriju, Čehoslovačku, Španija je bila podijeljena).

New York – Helsinki - Lukavac

Interesantno je da su radio emisije sa sličnim efektom emitovane i desetinama godina kasnije širom svijeta. 1986. godine radiodrama “Sljedeći rat” na programu Radio Helsinkija izazvala je pravi šok među slušaocima u Finskoj. Mnogima je pružena pomoć u bolnicama, a radio stanica je bila zagušena pozivima uspaničenih ljudi koji su mislili da se svijet nalazi na rubu atomske katastrofe. U drami se govori o izuzetno visokoj atmosferskoj radioaktivnosti. (1986. je došlo do stvarne katastrofe u nuklearnoj centrali Černobil u Ukrajini).

Kod nas možda najupečatljiviji događaj zbio se u Lukavcu, marta 2000, kada je u radiodrami “Katastrofa” (scenario Elvis Kovačević) na Radio Lukavcu dramatizovano pucanje brane u Modracu i potapanje ovog grada. Prema navodima medija, panika je bila ogromna, učenici su puštani iz škola, radnici iz tvornica, a neki su čak lomili noge iskačući kroz prozore. Stanica policije Lukavac pozvala je autore na informativni razgovor, a gradski odbor SDP na odgovornost one koji su izazvali paniku.

Kad je svijet bio mlad

Rečenica iz naslova pozajmljena je iz slavne drame Samuela Becketta “Čekajući Godoa”. Lamentirajući nad propuštenim prilikama jedan od dva glavna lika onom drugom kaže: “...Sad je već kasno... Trebali smo to učiniti kad je svijet bio mlad”.

Nije li moderni svijet sa svim svojim prepoznatljivim fenomenima, uključujući radio, bio još uvijek mlad te 1938. godine? I da je namjera jednog dvadesettrogodišnjaka da šokira ili manipuliše publikom bio samo odraz pojedinačne drskosti unutar društva koje se tek suočavalo sa izazovima medijima.

Više od sedam decenija poslije, kada su medijske manipulacije pravilo a ne izuzetak, čvrsto utemeljene u političke sisteme koji to gorljivo potpiruju, jedini šokantan program može biti objavljivanje istine. Tačne i precizne informacije o vremenu u kojem živimo.