Vlada skriva istinu o Ogulinu

Vlada skriva istinu o Ogulinu

ANARHIJA U VOJSCI

"Globus" otkriva: ubojiti ogulinski projektil nije donesen iz napuštenog i opasnog vojnog skladišta u Oštarijama - jedan ga je ročnik prošvercao iz MUP-ove vojarne u Lučkom. Mjesec dana nakon tragedije u ogulinskoj vojarni u kojoj je stradao 21 vojnik, premijer Račan odlučio je da neće prihvatiti ponuđenu ostavku ministra obrane Joze Radoša.

Mjesec dana nakon tragedije u ogulinskoj vojarni u kojoj je stradao 21 vojnik, premijer Račan odlučio je da neće prihvatiti ponuđenu ostavku ministra obrane Joze Radoša, iako istraga o uzrocima nesreće još nije završena.

Niko nije objasnio takav nagli preokret. Štoviše, glasnogovornik MORH-a brigadir Dušan Viro izazvao je dodatnu nedoumicu kad je dva dana nakon odluke o neprihvaćanju Radoševe ostavke novinaru "Jutarnjeg lista" izjavio kako je na izvještaj o eksploziji u ogulinskoj Vojarni "Sveti Petar" stavljena oznaka "tajno" i "nedostupan je javnosti". Sve je to, najblaže rečeno, vrlo neobično.

Prema onome što su uspjeli istražiti "Globusovi" novinari, cijela je priča tako iskomplicirana kako bi se prikrile mnoge neugodne činjenice koje bi mogle izazvati dodatne probleme vlasti, ne samo u MORH-u nego i u najmanje još jednom ministarstvu. Bez posljedica ne bi prošao ni Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske. Zato je u kratkoj informaciji za javnost nemušto rečeno da se zna jedino koji je vojnik izazvao eksploziju navodno pokušavši ugurati projektil u cijev minobacača promjera 82 milimetra.

Istovremeno se tvrdi da nije utvrđeno kako je sporni projektil dospio u vojarnu, pa čak ni to o kojem je uopće projektilu riječ, iako su u jednomjesečnoj istrazi sudjelovati, uz ostale, i pirotehničari MUP-a! To, međutim, nije istina.

REKONSTRUKCIJA. Članovi zajedničkog povjerenstva Ministarstva obrane i Glavnog stožera Oružanih snaga raspolažu informacijom koju imaju i "Globusovi" novinari, a koja potvrđuje da je tragediju u ogulinskoj vojarni izazvala granata za ručni bacač - RPG 22. Rekonstruiran je i način na koji je razorno oružje u krug vojarne unio jedan od najteže ozlijeđenih vojnika.

Ta rekonstrukcija pokazuje da su potpuno zakazale mjere osiguranja u Vojarni "Sveti Petar", što je omogućilo mladom ročnom vojniku da nesmetano u krug vojarne unese ispravan bojevi projektil, a zatim ga donese i do skladišta u kojem je s drugim vojnicima čistio minobacače te da se s njim igra i pokuša ga ugurati u minobacačku cijev.

ZATAŠKAVANJE. Priču o onome tko je i kako donio projektil u vojarnu, te od koga ga je dobio, znaju čak i ročnici u ogulinskoj vojarni, ali i visoki časnici HV-a. Zbog toga je inzistiranje na tajnosti izvještaja posebnog povjerenstva licemjerno i promašeno. Članovi povjerenstva, naime, raspolažu pouzdanim podatkom da je projektil RPG 22 izvorno pripadao specijalcima MUP-a, a prije nego što je završio u ogulinskoj vojarni iznesen je iz baze Antiterostičke jedinice MUP-a u zagrebačkom predgrađu Lučko. Osoba koja je projektil iznijela, dala ga je mladom vojniku koji ga je unio u vojarnu i zatim se dogodila tragedija. To znači da odgovornost na više razina treba utvrditi ne samo u Glavnom stožeru Oružanih snaga i MORH-u nego i u MUP-u. Na taj način otklonjena je sumnja koja se na početku istrage činila najlogičnijim rješenjem: kobni projektil nije u vojarni donesen iz skladišta u bivšoj vojarni "Oštarije I" nedaleko od Ogulina.

Dok roditelji ozlijeđenih vojnika najavljuju sudske tužbe, Vlada - znajući pravu istinu - očekuje kompromis najavljujući namjeru da se o visini odštete stradalim vojnicima postigne izvansudska nagodba. Istovremeno, oslobođen odgovornosti, i prije završetka istrage, ministar Radoš najavljuje ispitivanje odgovornosti zapovjednika 1.zbornog područja generala Josipa Stojkovića jer spomenuto skladište u Oštarijama nije čuvano. Naravno da činjenica kako projektil koji je izazvao nesreću nije donesen iz toga skladišta, bez obzira na to što odgovorni tu istinu skrivaju, ne može nikoga opravdati. No, prava je istina da skladište "Oštarije I" nije čuvano već pune četiri godine, mnogo prije dolaska generala Stojkovića na mjesto zapovjednika Zbornog područja Karlovac a da je dio onih koji bi zbog toga trebali također snositi posljedice makar po kriteriju zapovjedne odgovornosti još aktivan u hrvatskim Oružanim snagama.

PANIKA U VOJSCI. Nakon eksplozije u ogulinskoj vojarni na ulazu u skladištu u Oštarijama postavljena je oznaka da je područje minirano i od tada vojnici neprekidno stražare. Danima poslije toga, vojni su policajci panično obilazili stanovnike Oštarija i okolnih naselja raspitujući se jesu li ikada vidjeli da "iz skladišta vojska nešto odvozi". To je kod tamošnjih seljaka izazivalo reakcije u rasponu od kiselog podmijeha do ogorčenja. Svi se oni, naime, sjećaju kako su svojevremeno u bivšu vojarnu JNA, koju je pri povlačenju 1991.godine njezin tadašnji zapovjednik dao minirati i dići u zrak, dovoženi razni projektili iz vojnoga skladišta u Dubokom Jarku kod Sesveta.

OPASNO SKLADIŠTE. Nakon velike eksplozije u Dubokom Jarku, u kojoj je poginulo šest vojnika i za koju, kako je poznato, također nikada nije odgovarao nitko iz vojnog vrha tadašnjeg Ministarstva obrane, dovezeno je u "Oštarije I! mnoštvo neeksplodiranih sredstava, projektila i streljiva. Kako je, za razliku od Dubokog Jarka, u bivšoj vojarni u Oštarijama postojalo postrojenje za uništavanje tako oštećenih mina, raketa i metaka, počelo se s organiziranim uništavanjem. Bivša je vojarna samo nekoliko kilometara zračne linije udaljena od obližnjeg Ogulina, Skradnika i Josipdola, a od naselja Oštarije i susjednih sela još i manje, pa su se tamošnji stanovnici pobunili da ih ekspozije plaše i nanose im štetu. Stoka im je doživljavala šokove, pucali su im prozori na kućama, a još i danas se u tom kraju priča o ljudima koji su od siline eksplozije padali s kreveta ili letjeli metar u zrak. Nakon učestalih prigovora uništavanje neeksplodiranog streljiva, mina i projektila je prestalo. Skladište, međutim, nije sanirano, ali od 1996. nije ni čuvano. Tamošnje stanovništvo tvrdi kako je najmanje pet-šest ljudi stradalo u eksplozijama u napuštenom skladištu. Službeni podaci to, istina, ne potvrđuju, ali je sasvim sigurno da je najmanje jedan Rom ostao bez noge u potrazi za mesingom.

Tek nakon nesreće u ogulinskoj vojarni postavljena je straža na bivšu vojarnu "Oštarije I".

NAPRASNA ODLUKA. A zašto je to skladište zapušteno? Odgovor na to pitanje možda bi mogao dati netko od generala - možda tadašnji zapovjednik 1.zbornog područja Miljenko Crnjac ili načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Davorin Domazet Lošo. Ubojito skladište nije se čuvalo ni pošto je Crnjca na mjestu zapovjednika karlovačkog zbornog područja zamijenio Marijan Mareković, a ni kad je na to mjesto došao Josip Stojković - sve do tragedije u Vojarni "Sveti Petar". Bude li se javnost i dalje zavaravalo proglašavanjem neugodnih izvještaja tajnima, bit će to novi dokaz skandalozne neodgovornosti i nekompetentnosti odgovornih, sve do vrha vlasti.

Tragedija u Ogulinu: U skladištu nije smjelo biti ubojitih mina 

U četvrtak 16.studenoga, u 9 sati i 17 minuta u Vojarni "Sveti Petar" u Ogulinu odjeknula je snažna eksplozija. Eksplozija se dogodila u skladištu u kojem su ročni vojnici čistili minobacače. Bili su to pripadnici moćnog sastava 2.pješačke bojne 1.gardijske brigade koji su u rujnu došli u Ogulin na završnu obuku. Od 27 vojnika koji su se u trenutku eksplozije našli u skladištu, pet je teže, a 16 lakše ozlijeđeno. Najteže ozliješeni hitno su prevezeni u bolnicu. Ivi Martinoviću (19) iz Ogulina amputirane su obje potkoljenice, a Danijelu Došenu (21) iz Duge Rese jedna potkoljenica, dok su Ivanu Špoljaru (19) iz Velikog Trgovišća teško ozlijeđeni prsni koš i nadlaktica. Ročne vojnike na obuku je poveo razvodnik Nikola Vuk, a u skladištu nije trebalo biti bojevih sredstava. Lakše ranjeni vojnici odmah poslije nesreće ispričali su kako se nekolicina njihovih kolega igrala minom koja je sličina na školsku ali je ispala i eksplodirala.

TAJNA ISTRAGA  Istragom o Ogulinu se manipulira

Nakon tragedije u ogulinskoj vojarni javnost se, kao prije nekoliko mjeseci u "slučaju Levar", pokušava uvjeriti kako je teško utvrditi što je zapravo eksplodiralo. Ako se u "slučaju Levar" koliko god to bilo neuvjerljivo, možda i moglo opravdati da se očita činjenica javno prikriva zbog potreba istrage o ubojstvu, u "slučaju Ogulin" za to nema opravdanja. No, tajnovitost istrage u ogulinskoj nesreći, koja omogućava razne manipulacije, mogla bi se lako zloupotrijebiti i u aktualnom prepucavanju ključnih osoba Glavnog stožera Oružanih snaga i MORH-a, koje ne jenjava. "Mesićevci" i "račanovci" ne biraju način da učvrste položaje prije početka primjene novog ustavnog razgraničenja ovlasti. Tome u prilog govori i činjenica da su u sjeni "ogulinskog slučaja" a u očekivanju ojačavanja uloge predsjednika države pri izboru šefova vojnih obavještajaca, Radošev pomoćnik za sigurnost Ružman i šef SIS-a Biščan naglo "počistili" SIS i postavili svojevrsnu prinudnu upravu temeljenu na ljudima koji sasvim sigurno nisu u ljubavi s predsjednikom Mesićem. Manipulacija istragom o ogulinskoj tragediji također pruža mogućnost dodatnog utjecaja na kadroviranje u skladu s trenutnim odnosom moći.

(Globus, Zagreb – 2000.)